Baština

Prezime Tomašić vrlo je rasprostranjeno u Hrvatskoj. Za njih se uglavnom tvrdi da su hrvatska plemićka obitelj iz hrvatskog praplemstva Mogorovića....

riječki magistrat nije odlučio na svoju ruku tiskati novac već je to učinio na prijedlog iz Zagreba. Ovim putem bismo dodali sitnicu, pisanje tršćanskog lista „Il Telegrafo della sera“, od 25. listopada 1848. godine, u kojemu se može naći još jedna potvrda kako je ove bonove u opticaj pustio banski povjerenik Bunjevac. Autor ovoga dopisa ovu mjeru preporučuje i samim tršćanskim općinskim vlastima. Ovaj dopis značajan je izvor za poznavanje riječkih karantana, time što donosi i faksimil bona.

Rijeka je pod hrvatskom upravom (1848-1869) doživjela brojne zanimljivosti (...)i: otvorena je prva tvornica sardina na Jadranu, riječke tvrtke sudjeluju na svjetskoj gospodarskoj izložbi u Londonu, tada nastaju najstarije fotografije Rijeke, Salomon Hering otvara prvi fotografski studio, riječke tvrtke, obrtnici i škole sudjeluju na gospodarskoj izložbi u Zagrebu, tiskaju se brojne hrvatske tiskovine (Neven, Jadranske vile, Pravnik, Rvacki prvenci o  naravi i zdravlju, Vila sinjega mora), u hrvatskoj gimnaziji djeluje Fran Kurelac, u Rijeci djeluju tri osnovne škole na hrvatskom jeziku. Za povijest hrvatskog jezika važna je i riječka Nautička škola  u kojoj je 1851. godine sastavljen prvi sačuvani službeni spis u pomorstvu, napisan na hrvatskom jeziku. A kao profesor ove škole  Anton Jakov Mikoč je sastavio prvi hrvatski rječnik pomorske tehnologije. Osim njega uz ovu školu vezana su još dva hrvatska rodoljuba, ravnatelj Božo Pavletić i Vinko Medanić.

Zrinsko-Frankopanska urota tema je hrvatske povijesti i književnosti koja je poslužila kao integrativni narativ u stvaranju suvremene hrvatske nacije, a potekla...

Riječki šeširdžija P. Dubravčić je samo jedan među dvadesetak tisuća uništenih egzistencija u Rijeci nakon Prvog svjetskog rata. Dubravčić je naveden i među tražiteljima odštete u popisu šteta nastalih za vrijeme D'Annunzijeva boravka u Rijeci, koji se nalazi u Državnom arhivu u Rijeci, u fondu Pokrajinski tehnički uredi u Rijeci (HR-DARI-55). Iz razloga uništenja trgovine šeširima (devastazione del negozio di capelli) traži 73.000,00 Lira. Ovaj popis šteta je zajedno s popisom izbjeglica objavljen u knjizi „Izbjeglice i štete za D'Annunzijeva režima 1919.-1921.“ u izdanju Državnog arhiva u Rijeci i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. No iako je od objave ove knjige prošla gotovo čitava godina ona još uvijek nije predstavljena široj riječkoj javnosti, a na stranicama Državnog arhiva u Rijeci nećete pronaći nikakav podatak da ova knjiga uopće postoji.

Ulaz u grobnicu Nikole IX. i Vuka II. Krste Frankopana, samo je iskoristio stariju grobnicu Martina Frankopana.

Vezilačke aktivnosti riječkih benediktinki pripada neuobičajenoj obrtničkoj tradiciji srednjoeuropskog porijekla. Točnije južnonjemačkim i zemljama habsburške krune. Označava se njemačkim izrazom „Klosterarbeit“ što bismo mogli doslovno prevesti kao „Samostanski rad“.

Ričina protječe malim dijelom kroz sam grad. U ostatku toka, protiče većim dijelom kanjonom a tek manjim vijuga u gornjem dijelu kroz malu dolinu. Na njezinom putu ona dotiče SAMO ŠEST NASELJA: Kukuljane, Trnovicu, Martinovo selo, Lukeži, Drastin,Valići . Ostala sela se ne nalaze na njezinoj obali. Pa čak i ova se ne dotiču na klasičan način već u vidu par kuća a koje su pravljene na mjestu bivših mlinova i pilana. Ono što želimo reć je da je Ričina savršen primjer za kompletnu revitalizaciju, jer ni na koji način ne utječe na ljudska djelovanja.

Biskup Petar Mariani pokopan je u trsatskom svetištu. Gdje je 24. kolovoza 1644. nakon svoga ređenja kao novoposvećeni biskup blagoslovio kamen temeljac za pregradnju crkve. Pokopan je ispred oltara Sv. Mihovila, pokraj svojega sugrađanina i prethodnika na biskupskoj stolici, Agatića. I u blizini spomenutog Nikole Frankopana Tržačkog, koji nas svojim zanimljivim životom, ali i sudbinom svojega ukopa uvodi u novu priču. Koju smo dužni ispričati barem zbog toga što je navedeni, uz Martina Frankopana, najveći dobročinitelj trsatskog samostana.

Kapela Sv. Cecilije nalazila se na zapadnom dijelu današnjeg parka na Mlaci. Medved osim što u tekstu navodi kako je godine 1944. crkva sv. Andrije (Sv. Cecilije) znatno oštećena u savezničkom bombardiranju, pa je morala biti srušena, donosi i fotografiju razrušene unutrašnjosti crkve Sv. Spasitelja. Potpisuje ju kao: “Kapela sv. Andrije na Mlaki (nekoć sv. Cecilije) 1944. godine uništena prilikom bombardiranja”. Fotografija dokumentira puno veći sakralni prostor, iz čega se može zaključiti da kapela Sv. Andrije/Sv. Cecilije nije uklonjena 1944. godine, već ranije radi gradnje crkve Sv. Spasa koju je projektirao venecijanski arhitekt Vallot.