Drago mi je da mogu pohvaliti novi rad Marka Medveda, „Kronotaksa opatica samostana benediktinki sv. Roka u Rijeci“. Autor je posjetio samostan benediktinki sv. Daniela u gradu Abano Terme pored Padove u Italiji, gdje su one otišle nakon Drugog svjetskog rata. Njegova zasluga nije samo u objavljivanju kronotakse, već i upućivanju na ostale umjetnine koje su iz Rijeke tamo odnešene. A i jedan njegov raniji rad posvećen je ovoj građi, među kojom je primijetio latinski rukopis iz 1648. godine u kojemu su se nalazila tri glagoljska ostriška, a koje je objavio zajedno s Kristijanom Kuharom. Osim toga navedeni rukopis zanimljiv je i svojom sadržinom jer govori o riječkim prilikama polovinom 17. st.
Ovim bih putem iskoristio Medvedov rad kao uvod u još jednu važnu temu povezanu s riječkim benediktinkama. Za primijetiti je kako je među opaticama samostana Sv. Roka, osim rođenih Riječanki, najviše onih njemačkog porijekla. Ludovika Dienersberg dolazi iz Novog Mesta, Skolastika Stadler iz Graza, Nepomucena pl. Stauber iz Senja, Gertruda Napreth iz Kranjske, Alojzija Rott iz Ljubljane. Propustio je navesti kako je Benedicta Stehle (1878–1950) rođena u Renquishausenu, okrugu Tutlingen u Baden-Württembergu. Opatice koje nose njemačka prezimena su još Ana Matilda Kern i Filomena Maver. Najdugovječnije su opatice Celestina Haüsler i Marija Benedikta Abfalter. Za prvu Medved kaže da je iz Innichena u Tirolu, dok za opaticu Abfalter ne donosi provenijenciju. Oba su prezimena, Häusler i Abfalter, bavarskog porijekla. Zanimljivo je da se 1832. godine u augustinskom samostanu Marienstein u gradu Eichstätt u Bavarskoj nalazi istoimena Coelestina Häusler iz Schrezheima.
No meni je još zanimljivije prezime Abfalter. Jer ga nosi i riječki kapetan Johann Abfalter, koji je ovu dužnost obnašao od 1521. do 1527. godine. Već smo ga spominjali govoreći kako je od nadvojvode Ferdinanda bio zadužen za uhićenje senjskog biskupa Franje Jožefića na njegovu poslanstvu francuskom kralju. Nekoliko ga puta spominje i Kobler u svome djelu. Zajedno je pak s pazinskim kapetanom de Dürrom vodio 1000 vojnika u potjeri za otomanskim postrojbama koje su 12. i 13. travnja 1522 . poharali Primorje sve do Grobničkog polja.
Istog prezimena je i neki Ivan Abfalter kojeg Lopašić spominje kao kapetana Vinodola 1655. godine. Vjerojatno je to isti Giovanni Giorgio Abfalter kojeg Kobler spominje kao kapetana u Bakru 1668. godine. Moramo primijetiti kako je on tada službenik Zrinskih. No o njima bi se moglo još puno toga pronaći, pošto je ova obitelj, u Sloveniji poznatija pod inačicom Apfaltrer, imala mnoštvo posjeda u Kranjskoj i tamo bila jedna od najstarijih plemićkih rodbina.
No da se vratimo na naše opatice njemačke provenijencije. Njihovo porijeklo govori o kulturnoj povezanosti Rijeke s ostalim unutrašnjoaustrijskim pokrajinama unutar Svetoga Rimskog Carstva. Što nije ništa neuobičajeno kada znamo da sve tri muške redovničke zajednice u Rijeci (augustinci, kapucini i isusovci) pripadaju provincijama unutrašnjoaustrijskih zemalja.
O ovim kulturnim vezama govore i nedavni nalazi vezilačke aktivnosti riječkih benediktinki, koja pripada neuobičajenoj obrtničkoj tradiciji srednjoeuropskog porijekla. Točnije južnonjemačkim i zemljama habsburške krune. Označava se njemačkim izrazom „Klosterarbeit“ što bismo mogli doslovno prevesti kao „Samostanski rad“.
Da se neki od ovakvih predmeta umjetničkog obrta nalaze u Rijeci saznao sam u dopisivanju sa Željkom Mesarošom, bratom riječkog kapucinskog samostana. A prvi mi je ovakve predmete pokazao Sanjin Francetić, župnik zborne crkve Uznesenja Marijinog, koji je pronađene primjerke sačuvao i spremio u sakristiju i bivšu mrtvačnicu crkve Uznesenja Marijina. Po Mesaroševim riječima primjeri ovog obrta sačuvani su i u crkvi Sv. Vida te kod otaca kapucina.
Ovakvi radovi razvijaju se u uglavnom ženskim samostanima južne Njemačke, Austrije i Švicarske u 16. stoljeću, a svoj vrhunac dostižu u razdoblju baroka, u 17. i 18. stoljeću. Radi se o uokvirenim asemblažima relikvija koje su ugrađene u razne kutije pokrivene voštanim pločicama ili ušivene tako da su bile vidljive. Relikvije su kombinirane s raznolikim devocionalijama kao što su slike svetaca, Bogorodice i Djeteta, voštane figurice i medaljoni, figurice od slonovače, replike čavala s Kristova križa. Uz obilno korištenje plemenitih materijala, te vezova raznolikih i maštovitih oblika u kojima pretežu bogate biljne ornamentike cvijeća, lišća i vitica.
Raznorodnost oblika prate i raznorodne tehnike finoga rada sa zlatnom i srebrnom žicom, biserima, nakitom, staklom i dragim kamenjem, voskom, papirom, osušenim prirodnim materijalima, svilom, brokatom, baršunom, nitima za šivanje i vezenje. Samu vrijednost materijala ipak je nadmašivala umješnost izrade ovih raznolikih i maštovitih oblika. Kao i vrijeme potrebno za izradu. Dugotrajna izrada bila je moguća jer su u prošlosti časne sestre u tišini svojih ćelija imale vremena u izobilju.
Ovdje prezentirani predmeti umjetničkog obrta doprinos su poznavanju vezilačke aktivnosti riječkih sestara benediktinki te lijepa nadopuna sačuvanim primjercima tekstila koji se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, te onima u katedrali Sv. Vida.
Željko Bistrović