Wilhelm Tegetthoff jedna je od najpoznatijih osoba pomorske povijesti na svijetu. Istaknuvši se u bitci kod Helgolanda, te još više u Viškoj bitci, postao je legenda austrijske mornarice. Podignuli su mu spomenike u rodnom Mariboru, Puli i Beču. Po njemu se zvao brod „Admiral Tegetthoff“ koji je otišao na polarnu ekspediciju pod vodstvom Karla Weyprechta i Juliusa Payera (oba su počasni građani Rijeke), klasa bojnih brodova tipa „dreadnought“ (Viribus Unitis, Szent Istvan, Prinz Eugen i Tegetthoff), obalna utvrda u Puli, zatim čitav niz jela (juha, omlet, gulaš, pečenka, odrezak te palačinke) „à la Tegetthoff“, te u srpskom jeziku plava boja mornaričke uniforme – teget. O svemu navedenom ima manje nepoznanica nego o samom admiralu.
Wilhelm se rodio u Mariboru, gdje je u prosincu 1827. godine premješten njegov otac Karl, satnik i kasnije bojnik 47. k. u. k. pješačke pukovnije “Graf Kinsky”. Ovdje je upoznao i oženio Leopoldine rođ. Czermak iz Praga. U njihovom braku rođeno je pet sinova. Najstariji Wilhelmov brat Karl također je napravio vojnu karijeru i dospio do čina viceadmirala. Wilhelm jerođen godinu dana kasnije od njega, 23. prosinca 1827. godine. Njegova mlađa braća bili su Leopold, Hermann i najmlađi Albrecht. Potonji je doktorirao te je radio kao profesor matematike na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, što je naša prva poveznica između Tegetthoffa i Rijeke.
Između dva svjetska rata Wilhelmova rodna kuća je srušena, a spomenik podignut njemu u čast uklonjen. No još uvijek je u Mariboru sačuvana arhivska ostavština obitelji. U njoj se nalazi i litografija malog Wilhelma, koju je izradio Pietro Dabovich, a otisnuta je u litografskom zavodu Stranschi u Trstu, 1878. godine. Jedan primjerak ove litografije pohranjen je u riječkom Pomorsko-povijesnom muzeju pod signaturom PPMHP 123137.
Iako je i njegovo školovanje zanimljivo, ovo razdoblje ćemo preskočiti te se odmah dotaknuti njegovog prvog značajnijeg vojnopomorskog uspjeha po kojemu se proslavio. To je bitka kod Helgolanda, u kojoj je austrijska mornarica pomogla pruskoj mornarici prekinuti blokadu njemačkih luka na Sjevernom moru u ratu s Danskom. Tegetthoff je tada zapovijedao parnom fregatom Schwarzenberg. Igor Žic donosi podatak kako je 10. srpnja 1865. godine Tegetthoff doplovio u Rijeku s brodovima Schwarzenberg, Donau i Bellona. Dana 20. srpnja upriličio je primanje za gradsku vlast i uglednije građane, a na izvanrednoj sjednici gradskog vijeća 22. srpnja proglašen je počasnim građaninom Rijeke.
Tegetthoff je neumrlu slavu zaslužio zapovijedajući austrijskom mornaricom u Viškoj bitki, u kojoj je porazio mnogo jaču talijansku mornaricu. Oklopljenom fregatom Ferdinand Max potopio je talijanski zapovjedni brod Rè d’Italia. U njega se zabio pramcem, što je posljednji put da je ova tehnika upotrijebljena u nekoj pomorskoj bitci. Iako znamo sve učesnike polarne ekspedicije pod vodstvom Karla Weyprechta ili posade broda Karpatija koji je učestvovao u spašavanju unesrećenika s Titanika, o učesnicima Viške bitke iz našeg zavičaja znamo vrlo malo. Iako su u bitci bilo vrlo motivirani te su se u njoj istaknuli. Kao npr. Hvaranin Nikola Karković koji je pod puščanom paljbom skinuo zastavu sa talijanskog broda Palestre. Zahvaljujući diplomskoj radnji Jelene Bellolan o Prvom svjetskom ratu na otoku Krku, saznao sam za Zakladu Leopoldine Tegetthoff za pripadnike ratne mornarice, nesposobne za službu, koji su sudjelovali u bitci kod Helgolanda i Visa. Ovim tragom bi trebalo nastaviti istraživati dalje.
Još jedna stvar povezuje naš zavičaj s Viškom bitkom. To su strojevi koji su pokretali fregatu Ferdinand Max koji su izrađeni u Rijeci. Što saznajemo iz zahvale admirala Tegetthoffa Robertu Whiteheadu na prvorazrednim strojevima kojima je opremio navedenu fregatu.
U Rijeci su mu, uz rodni Maribor, nakon njegove smrti odane pogrebne počasti (Oesterreichisch-ungarische Wehrzeitung, 1871., br. 49: „Todtenfeier zu Marburg und Fiume“).
Ono što me je najviše privuklo Tegetthoffu je podatak da su mu Riječani poklonili počasnu sablju. Kao njezin vlasnik spominje se u Hof- und Staats-Handbuch des Kaiserthumes Österreich für das Jahr 1868., na str. 152. Prema različitim izvorima ona mu je uručena 31. listopada 1864. ili 3. studenog 1864., skoro godinu dana prije nego što je primio počasno građanstvo Rijeke. Iz sačuvanog opisa može se iščitati da su mu sablju poklonili obrtnici i brodovlasnici Trgovačke i obrtničke komore Rijeke. Drška se sastojala od spleta plodova mora, te glave Neptuna prema Fernkornovom modelu. Ispod glave nalazio se trozubac ispleten morskom travom i u samom dnu grb grada Rijeke. Na gornjem dijelu drške utisnut je Tegetthoffov grb, a na prednjem dijelu simbol Austrije s carskim grbom. Korice, izrađene od crnog baršuna, ukrašene su amblemima trgovine i plovidbe, Merkurovim štapom i sidrom. U središnjem dijelu nalazio se pravi veliki biser, a na stražnjoj strani školjka. Na oglavlju korica motiv ribe koja pokušava zagristi veslo isprepleteno trskom, koje se oslanja na morsku neman sa zmajevom glavom i zmijskim tijelom. Oštrica je bila izrađena od damasciranog čelika sa zlatom izrađenim crtežima koji prikazuju ratne i mornaričke ambleme. Na obje strane oštrice nalazila se posveta na talijanskom jeziku, koju izvor donosi u njemačkom prijevodu, a ovdje djelomično prevodim na hrvatski. Na jednoj strani je pisalo „Dem Contre-Admiral Wilhelm von Tegetthoff / Der Rheder- und Handelsstand in Fiume” (Trgovačka i obrtnička komora), a na drugoj “U spomen na pomorsku bitku kod Helgolanda / dne 9. svibnja 1864.“. Neutralni promatrač zaključio bi kako ovaj poklon zrcali domoljubne nakane tadašnjih Riječana i vjernost austrijskoj kruni.
Odmah sam se upitao je li sablja sačuvana i gdje se nalazi? Relativno nedavno potomak jednog od talijanskih vojnika koji su nakon Prvog svjetskog rata boravili u Puli, oglasio se sa saznanjem o jednoj od Tegetthoffovih sablji. Sablju je nedavno poklonio Mornaričkoj akademiji u Livornu. On tvrdi kako je njegov djed sablju uzeo iz Mornaričkog muzeja u Trstu. No istina je da se sablja nalazila u vitrini posvećenoj Tegetthoffu u Mornaričkom muzeju u Puli. O tome svjedoči fotografija Aloisa Beera, a na kojoj se vide dvije sablje. Sablja u pozadini je sablja s kojom se fotografirao Tegetthoff, a danas bi trebala biti u posjedu Mornaričke akademije u Livornu. Ona u prvom planu fotografije raskošnije je oblikovana, te smo odmah pretpostavili da je riječ o riječkoj sablji. Kako je ova sablja izrađena u radionici carskog i kraljevskog izrađivača oružja Bernharda Wilhelma Ohligs-Hausmanna u Beču, nije mi bilo teško pronaći usporedbu. Naišao sam na još jedan njegov rad po kome možemo procijeniti kvalitetu izrade, sablju izrađenu za Roberta Georgea Craigiea, s vrlo lijepim detaljem Neptunove glave na dršku sablje. Prema detaljima opisa i fotografiji, zaključio sam da se u vitrini nalazila upravo riječka sablja. Neupitnu potvrdu naše pretpostavke pružio nam je i popis predmeta Mornaričkog muzeja u Puli, koji pod brojem 72 bilježi “Ehrensäbel sammt Kuppel und Porte-eppe der Stadt Fiume – Geschenk der Mutter deß Admirals 4. II.1882.”.
Iako bi pozitivni rezultati ove potrage trebali izazvati zadovoljstvo, pogled na fotografiju Tegetthoffove vitrine izazvao je u meni plimu melankolije, a u početku neodoljiva želja da pronađem njegovu sablju utopila se u nostalgiji za prošlim vremenima i nestalim carstvima.
(Ovim putem se zahvaljujem kustosici Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, Katarini Marić, koja mi je poslala fotografiju i popise izložaka Tegetthoffove vitrine te mi pomogla da rasvjetlim svoje nedoumice)
Željko Bistrović
