Obitelj Barčić stara je patricijska riječka obitelj. Često se prepisuje Koblerova tvrdnja kako je Erazmo pripadnik obitelji koja se u Rijeku doselila u 17. st. te kako je tek njegov otac ušao u riječki patricijat. Iredentistička pak literatura o Rijeci još više umanjuje Erazmove riječke korijene. Tako Klinger u knjizi Fiume, un altra Italia … (str. 181.) kaže: „Erasmo Barcich, un patrizio di Buccari ma che stabilmente risedeva a Fiume …“.
I zaista, Erazmov otac Josip je bio primljen 1803. godine u riječko plemićko vijeće. No Erazmova obitelj ne nalazi se u Rijeci tek od Josipa. Jedan od najznačajnijih riječkih Barčića je Erazmov pradjed Anton Vid, riječki velikoposjednik. Munić ga navodi, uz Orlanda Saveria, kao vlasnika koji posjeduje najviše riječkih vinograda 1775. godine. Imao je više vinograda i od augustinaca, i od isusovačkog kolegija, a i od kaptola. U riječkom Jozefinskom katastru, koji je objavio Erceg, primijetit ćemo da je nakon Augustinskog samostana po broju nekretnina Anton Vid najbogatiji Riječanin. U izvoru koji obrađuje Munić Anton Vid se spominje kao plemeniti gospodin (nobile signor) po čemu možemo zaključiti da je bio riječki patricij. A što izričito kaže za njega i Franjo Rački, ubrajajući ga među 25 tadašnjih patricija u Rijeci.
Za svoga života je Anton Vid upravljao i s Monte della Pietà (riječkom zalagaonicom) te je poboljšao njezino poslovanje. Obnašao je i dugogodišnju ulogu dubrovačkog konzula. Što nije čudno, ako znamo da mu je žena Lukrecija bila Dubrovčanka. Funkciju dubrovačkog konzula do pada Republike 1798. godine obnašao je i njegov sina Karlo. Antona Vida zabilježio je u svome dnevniku Luka Sorkočević, koji se s njime kao dubrovačkim konzulom sastao (riječke dane iz navedenog dnevnika objavio je Vinicije Lupis u Dometima). Za 10. siječnja 1782. godine Sorkočević kaže: „Nakon objeda smo otišli na akademiju koju je u benediktinskom samostanu priredio gospodin Barčić. Tamo se među mnogim djevojkama školuje i njegova kćer. U samostanu uče glazbu i ples, zatim njemački i talijanski jezik, te računanje i pravopis.“ U svakom slučaju plesne poduke djevojkama u samostanu zanimljiv su detalj njihovog kurikuluma. A kad smo već kod plesa zabavimo se još jednom digresijom. Sorkočević svjedoči kako se na zabavi za imendan guvernera Szapáryja otplesao i hrvatski ples „Spavo Janko pod Jablanko“. Ovaj podatak naveo nas je da se posvetimo istraživanju ove pjesme, o kojoj smo pripremili poseban prilog.
No vratimo se mi Barčićima. Anton Vid je značajan jer je on sudac rektor u trenutku utjelovljenja Rijeke Hrvatskom kraljevstvu. Josip Majlath ga je preko svoga opunomoćenika Franje de Orlanda u sjednici od 11. studenoga 1776. imenovao gubernijalnim sucem te se pojavljuje u brojnim dokumentima u kojima se raspravlja status Rijeke s hrvatsko-ugarskom komisijom.
Međutim genealogija ove obitelji ne počinje s Antonom Vidom. Njegov je otac Feliks Antun bio riječki gradski liječnik. A djed mu je, također Anton, upisan sa svojom obitelji u Bratovštinu Sv. Križa u Sv. Vidu. U bratovštinskoj knjizi nalazi se kolorirana slika njegovog obiteljskog grba. Tako da Barčićevo plemstvo i njegovi patricijski pretci u Rijeci potječu iz davnijih vremena, nego što to Kobler i Klinger misle. Čudno je da Kobler nije primijetio u vlastitome radu koliko je puta spomenuo neke Barčiće, koji nisu bili beznačajni pojedinci, već kanonici riječkog kaptola i suci rektori. Također je čudno da, iako citira rad Franje Račkog „Fiume gegenuber von Croatien“ nije primijetio u ovome radu da Rački navodi Barčiće kao gradske patricije od 1602. godine.
Kao vrelo važnih podataka za povijest Rijeke može nam poslužiti knjiga Marka Medveda u kojoj je opisana povijest Augustinskog samostana u Rijeci. Ako Koblerove podatke nadopunimo njima, možemo zaključiti da je obitelj Barčić jedna od najdugovječnijih riječkih obitelji. I ako je od negdje nekud došla, onda je došla iz Rijeke u Bakar. A ne obrnuto.
Najraniji spomen Barčića u Rijeci nalazi se u ispravi kralja Ferdinanda iz 1528. godine, u kojoj potvrđuje dotacije augustinskom samostanu. Među pet isprava koje mu je predočio augustinski prior spominje se pismo o vrtu Barčić na Dolcu. To je jedan od dokumenata koji je preživio mletačko uništavanje grada iz 1509. godine, pa možemo slobodno pretpostaviti da se radi o dotaciji iz 15. stoljeća, a možda i ranijoj.
Jedan od posjeda obitelji Barčić, vinograd na Cecilinovu, možemo u izvorima pratiti kroz više generacija. U darovnici Grgura Belešića od 2. travnja 1552. godine, ovaj opisuje svoje zemljište koje je dao augustincima, a koje se nalazi pokraj Barčićevog vinograda. Augustinski posjed na Cecilinovu i kasnije se spominje kako graniči s dobrom nekog Barčića, ovaj puta riječkog kanonika Nikole. On je bio i riječki arhiđakon od 1711. do 1727. godine. Kontinuitet posjeda u rukama obitelji Barčić pratimo do 31. svibnja, kada ga Anton Vid Barčić mijenja za dobro na Škurinjama.
Među riječkim Barčićima koje Medved najčešće spominje nalazi se Ivan Krstitelj Barčić, rođen u Rijeci 4. veljače 1665. godine, prior riječkog augustinskog samostana. U sv. Jeronimu vodio je bratovštine Gospe od Krunice i Gospe od Pojasa. Zabilježen je kao prodavatelj opatije Sv. Jakova u Opatiji u ime riječkih augustinaca. Oko ove prodaje povlačila se i tužba provincijskog kapitula da iznos od prodaje opatije nije položio u banku i za nj dobivao kamate, već da ga je bez dozvole provincijala dao na čuvanje rodbini i prijateljima u Rijeci. No Barčić je dokazao da je za to imao sve potrebne dozvole.
Osim muških pripadnika obitelji ostale su zabilježene i ženske pripadnice. Najpoznatija je Elizabeta, koja se udala za Andriju Ljudevita Adamića. Tako da je Adamić bio zet Antona Vida, te je do dijela kapitala došao ne samo svojim zalaganjem, već i dobrom ženidbom. Često se spominje kako je Adamić utemeljio riječko kazalište. No kazalište je u Rijeci i ranije postojalo, a njime je u drugoj polovini 18. st. upravljao još jedan Erazmov predak, Fortunat Barčić, koji je ujedno obnašao funkciju priora lazareta.
Ovaj kratak povijesni pregled obitelji Barčić samo je prolegomena za buduća istraživanja ove važne riječke obitelji. Te uvod u novu temu, životopis Erazma Barčića, jednog od najznačajnijih riječkih Hrvata i vođe riječkih pravaša u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća.
