Sušački i zagrebački arhitekt Julije pl. Stanisavljević

0
25

Arhitektura historicizma i secesije u Rijeci je relativno dobro obrađena. No nažalost, opet su puno bolje obrađeni talijanski arhitekti. Hrvatski su po običaju slabije istraženi. Ovim putem želim dopuniti biografske podatke o jednom od njih, Juliju plemenitom Stanisavljeviću.

Rođen je 1847. godine u Dubovcu, od oca Mikule i majke Rozalije, rođene Miščin. Oženio se za Justinu Simichen s kojom je imao četvoro djece. Od toga su tri kćeri (Zora i Darinka su poznate imenom) te sin Krešimir, šumarski nadsavjetnik, koji se rodio na Rijeci 7. lipnja 1877. godine. Darinka je bila namjesna učiteljica Dječačke pučke škole u Draškovićevoj ulici u Zagrebu te udana za Dr. med. Franju Fraita, člana Društva braće hrvatskog zmaja poznatog kao Zmaj Bošnjački.

Ne znam kada je obitelj Stanisavljević dobila plemstvo. Kao plemenit spominje se prije Julija viši financijalni savjetnik Dane Stanisavljević, ilirac i rodoljub te član Matice ilirske. Emil Laszowski spominje plemiće Stanisavljević upisane u Spomenicu plemstva Požeške, Srijemske i Virovitičke županije polovinom 18. st. tj. nakon što godine 1763. carski i kraljevski general major Teodor dobija plemstvo. Sigurno je da je Julije Stanisavljeviće katolik jer se za njegovu kćerku Zoru godine 1914. oženio židovski gospodarstvenik Egon Bjelinski, prešavši tada na katoličanstvo.

Julije je završio studij na Politehničkom institutu u Beču 1869. godine. Kao student nije uvijek bio marljiv jer mu je 1867. godine oduzeta hrvatska stipendija. Prvi njegovi projektantski zadaci bili su na proširenju sjeverno ugarske željeznice, te riječke i bjelovarske pruge. No istaknuo se i na drugim tehničkim gradnjama kao što su vodovodi i ceste.

Politehnički institut u Beču

Sedamdesetih i osamdesetih godina devetnaestog stoljeća radi kao kraljevski kotarski tehnički izvjestitelj i podžupanijski inženjer na Sušaku. U početku se bavio školskim zgradama. Tako je godine 1878. projektirao osnovnu školu u Bribiru. Godine 1880. u Primorskoj tiskari na Sušaku tiskao je „Izvještaj o stanju školske zgrade u Bakru u kojoj je smeštena obća pučka škola : podnešen na poziv slav. poglavarstvu slob. i kr. grada“. Ovdje iznosi norme za školske zgrade s obzirom na stranu svijeta na koju treba biti okrenuta, na oblik školske sobe i svjetlo, na površinu učionice ovisno o broju djece, na površinu hodnika, na visinu prostorija, na zračenje, grijanje, pod, boju sobe, čistoću prostora i školsko pokućstvo. Zaključuje kako treba da se “čitava zgrada time i školske sobe povise, prozori povećaju i po pravilu smjeste, ventilacija uredi, nuždan broj zahoda sagradi i sigurnost stanovanja obezbjedi”. Kao nadziratelj gradnje nautičke škole u Bakru predao ju je 3. listopada 1884. godine na uporabu ravnatelju Luki Roiću.

Zajedno sa Matom Glavanom godine 1886. projektirao je zgradu Prve pučke škole na Sušaku. Ova škola osnovana je 1875., godinu dana nakon razvrgnuća bakarskog municipija i osnivanja općine Trsat, kojoj je tada na čelu bio Riječanin Marijan Derenčin. Ona nastaje kao otpor riječkih Hrvata nasilnoj talijanizaciji u kojoj je na Rijeci ukinuta 1871. godine Glavna hrvatska četverorazredna učiona.

Prva pučka škola na Sušaku

Julije se prvi puta pojavljuje kao projektant stambene arhitekture surađujući s Giacomom Matichem u projektu rekonstrukcije hotela Loyd u Rijeci 1882. godine. No njegovi najznačajniji projekti su dvije kuće za Gjuru Ružića (1888. godine) i kuća Bakarčić na Sušaku.

Palača Ružić na Sušaku
Sušak, kuća Bakarčić

Sa Sušaka odlazi u Zagreb, gdje je bio tehnički savjetnik u građevinskom odsjeku Zemaljske vlade u Zagrebu te predsjednik strukovnog “Društva inžinira i arhitekata u Zagrebu”. Na Šumarskoj akademiji predavao je opće i šumarsko graditeljstvo.  Godine 1894. nalazi se među donositeljima Građevnog reda za Zagreb.

Aktivan je i u društvenom životu. Odbornik  je u Gospodarskom odboru Matice hrvatske od 13. srpnja 1902. do 16. listopada 1904. Redoviti je član Hrvatskog planinarskog društva. Bio je i zastupnik slobodnoga i kraljevskog glavnoga grada Zagreba.

U „Viestima Družtva inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji“, br. 4. i 5., iz 1902. godine napisao je članak „O postanku Lujzinske ceste“. Sljedeće je godine uredio „Spomen-knjigu na proslavu dvadesetipetgodišnjice opstanka Društva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji“. Angažiran je i na izdanju knjige „Hrvatski građevni oblici“.

Nalazimo ga u brojnim natječajnim komisijama za javne građevine te kao autora brojnih nacrta  (npr. Nacrta za uređenje zemaljske međe uzduž rijeke Drave u županiji belovarsko – križevačkoj iz 1890/1891. te  Skice uređenja ceste Vivodina-Krašić i Vivodina-Ozalj-Karlovac iz 1901-1902. godine).

Neposredno prije smrti postao je član Dunavsko-savske vicinalne željeznice d.d. sa sjedištem u Zagrebu. Umro je 1921. godine u Zagrebu te pokopan na Mirogoju.

Ovdje izneseno tek su natuknice za neku sustavniju biografsku obradu Julija pl. Stanisavljevića. Njegova javna djelatnost u zagrebačkom periodu treba se detaljnije proučiti. A sigurni smo da će se pronaći još materijala i za njegovo sušačko razdoblje.

Prethodni članakJan Karel Janovsky (1869-1931.)