Kao ljubitelj povijesti na portalu udruge Primorski Hrvat pišem popularne radove u kojima pokušavam uputiti na slabo obrađene povijesne osobe i događaje vezane uz Rijeku i Primorje. Uglavnom sam doživio da se ovdje objavljene moje radove, ako se u njima nalazi nešto izvornoga, ne citira. Stoga sam se obradovao kada sam primijetio rad u kojem su čak dva ovdje objavljena pabirka citirana. Radi se o tekstu Ive Kurelac objavljenom u Problemima Sjevernog Jadrana (2023). Ovdje je naprotiv moj rad citiran više puta, ali u negativnom kontekstu. Svoj rad o Jeronimu Zadraninu napisao sam kao poticaj da se prouče njegove rodbinske veze s Nikolom Jurišićem. No u spomenutom radu Ive Kurelac iskorišten je da se zaniječe Jeronimovo zadarsko porijeklo.

Ona ispravno uočava značajnu ulogu Jeronima Zadranina u hrvatskoj povijesti, primjećuje da su spoznaje o Jeronimu u hrvatskoj znanosti šture, parcijalne i katkad netočne te cilj svoga rada vidi kao sintetski prikaz njegova lika i djelovanja.

Iako ostavlja mogućnost da je Jeronimova porodica porijeklom iz Zadra, po njoj to nije potkrijepljeno dokazima. Na osnovu etimologiziranja pićanskog biskupa Antona Zara koji u svome djelu Anatomia ingeniorum et scientiarum navodi kao pretka Jeronima Zadranina, te navodne dugotrajne prisutnosti ove obitelji na Apeninskom poluotoku koju potkrepljuje neobjavljenim tekstom Ivana Jurkovića, ograđuje se od Jeronimovog zadarskog porijekla. Smatrajući kako se radi o obitelji s prezimenom Zara, koja je po njoj u Jeronimovo vrijeme već generacijama prisutna u Veneciji, inzistira na korištenju inačice imena Jeronim Zara koju sustavno koristi u čitavom svome radu.

Autorica donosi ove inačice Jeronimova imena: lat. Hyeronimus de Zara, Hieronimus de Iadera, tal. Hyeronimo de Zara, njem. Hieronymus von Zara. Ali za ova imenovanja ne daje niti jednu potvrdu. Stoga bih ovdje to učinio s nekoliko izvora koje autorica nije primijetila. Kao Hieronymus von Zara spominje se u tri pisma Pietra Paola Vergerija upućenih iz Beča 1533. godine Giovanniju Salviatiju, a Kristofor Frankopan ga 1525. godine u pismu papi Klementu VII. naziva Hieronimus de Iadera.

Iz navedenih pisama jasno je da ga suvremenici nazivaju prema njegovoj provenijenciji, tj. barataju činjenicom da je Jeronim iz Zadra. Na hrvatskome je stoga opravdano koristiti inačicu Jeronim (ili Jerolim) Zadranin. Kao što i mnoge druge aktere hrvatske povijesti i povijesti umjetnosti imenujemo prema njihovoj provenijenciji. Od brojnih primjera navest ću poznatog zvonoljevača iz 16. st. Ivana Krstitelja Rabljanina, kasnogotičkog slikara Blaža Jurja Trogiranina ili pisca prvog hrvatskog lekcionara Bernardina Splićanina.

Jeronim Zadranin pisao je svoja pisma na talijanskom, njemačkom, latinskom i hrvatskom jeziku. Trebalo bi usporediti rukopise i utvrditi jesu li to zaista njegovi autografi te je li se na njih vlastoručno potpisao i u kojim inačicama. Pronašao sam tek jedan Jeronimov potpis u pismu od 14. kolovoza 1530. godine u kojemu se potpisao „Hyeronimo de Zara p(ro)p(ri)a m(anu)“. Uvid u izvorne dokumente zadatak je budućim istraživačima Jeronima Zadranina.

Iako je u zaključku svoga rada navela kako joj je cilj sintetski prikaz Jeronimova lika i djelovanja, Iva Kurelac je uglavnom svoje istraživanje usmjerila na jednu epizodu Jeronimova života, kao Ferdinandovog poslanika Sulejmanu I. na Velikoj Porti 1533. godine. Mnoge detalje Jeronimova života je prešutjela, a nije obradila niti sve objavljene izvore, kao niti temeljnu literaturu u kojoj se ovo poslanstvo opisuje.

Osim gore navedenih pisama Pietra Paola Vergerija i Kristofora Frankopana, još tri dokumenta u kojima se spominje Jeronim Zadranin mogu se pronaći u djelu Ernsta Dietera Petritscha, Regesten der osmanischen Dokumente im Österreichischen Staatsarchiv.  Jedan od njih je pismo zapovjednika Otočca naslovljeno na Jeronima Zadranina (Schreiben des Hussein Potoklich, Kommandant von Obrovac, an Hieronymus von Zara). Dostupna mi je samo regesta, ali volio bih saznati o čemu se u pismu radi. Potpuna objava ovog dokumenta bila bi zanimljiva nadopuna Jeronimova djelovanja, stoga ovaj zadatak predlažem nekome tko će se zaista posvetiti sintetskoj obradi Jeronima Zadranina.

Onome tko bi se zaista posvetio sintetskoj obradi Jeronima Zadranina predložio bih i da pokuša pronaći original njegovog ćiriličkog pisma koje je objavio Kukuljević, a čiji je izvornik pronašao u carskoj tajnoj pridvornoj pismohrani u Beču. Na ovome pismu se Jeronim i potpisao kao „Ierolim de Zara“. Kao „Erolim de Zara“ zabilježen je na glagoljskom natpisu iz Bakra. Stoga u dokumentima imamo dvije potvrde za inačicu Jerolim de Zara, koju spomenuta autorica nije smatrala vrijednom istaknuti prilikom navođenja inačica Jeronimova imena na različitim jezicima. Smatram da se tradicija nazivanja Jeronima (ili Jerolima) Zadranina u hrvatskoj historiografiji ne bi trebala odbaciti. A ako se to zaista pomodarski želi učiniti, onda je opravdanije koristiti ime Jerolim de Zara, koje je dva puta korišteno u hrvatskim izvorima. Prijedlog inačice Jeronim Zara treba u potpunosti odbaciti.

Kao ključni dokaz Jeronimove zadarske provenijencije uputio bih na djelo Arnolda Ipolyija u kojemu je objavio korespondenciju Nikole Olaha (Monumenta Hungariae Historica, Diplomataria XXV, Budimpešta, 1875.). Ovdje se nalaze tri pisma Kornelija Sceppera Nikoli Olahu u kojima se spominje Jeronim Zadranin.  Nikola Olah (Olahus), bio je kancelar i savjetnik ugarske kraljice, nadbiskup  Ostrogonski i primas Ugarske, a nekoliko godina i zagrebački biskup (1543-1548). Na jednome mjestu Scepper Jeronima spominje kao „Hieronymus de Zara natione Dalmata“. Mislim da je ovo dovoljan dokaz Jeronimove provenijencije.

Portret Korneilja Scheppera
Portret Nikole Olaha.

Kako je autorica a priori zauzela mišljenje da Jeronim nije porijeklom iz Zadra, nije niti pokušala istražiti Jeronimove rodbinske odnose s Nikolom Jurišićem koji se spominju u literaturi.  Odakle Kukuljeviću, Lopašiću i ostalim autorima podatak da su njih dvojica braća?

Joseph von Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches

Najstariji podatak o tome pronašao sam na str. 135. i 230. trećeg toma Povijesti  Osmanskog Carstva (Geschichte des Osmanischen Reiches) koji je Joseph Hammer objavio 1828. godine. Ovdje on donosi riječi samog Ibrahim Paše, koji potvrđuje ovu rodbinsku povezanost.

Ibrahim Paša

Da je Jeronim Zadranin bio brat Nikole Jurišića prihvaća i Kenneth Meyer Setton u svojoj knjizi The Papacy and the Levant, 1204-1571. objavljenoj 1976. godine, a koji također opisuje Jeronimovo poslanstvo. Oba rada su dosad najopsežnije znanstvene obrade u kojima se spominje poslanstvo Jeronima Zadranina godine 1533. sultanu Sulejmanu. Oba neiskorištena u članku Ive Kurelac.

Na kraju bih zaključio kako prva znanstvena studija na hrvatskome jeziku koja je monografski obradila Jeronima Zadranina, napisana 482 godine nakon njegove smrti, što zaista nije pohvalna činjenica za hrvatsku znanost, nije zavrijedila status sintetske obrade.

Prethodni članakSušački i zagrebački arhitekt Julije pl. Stanisavljević