Često sam se kao konzervator susretao s ljudima koji su podcjenjivali arheološke nalaze. Za njih su oni bili u rangu smeća, a svako arheološko istraživanje su smatrali nepotrebnim smetanjem, odugovlačenjem investicije, jalovim poslom dokonih ljudi. No arheološka metodologija, utvrđivanje slojevitosti i stratigrafskih jedinica, sistematizacija iskopanog materijala i njihovo razvrstavanje u tablice i popise, izrade crteža i rekonstrukcije, osteološke i dendrološke analize, samo su alati kojima pokušavamo otkriti prošle događaje, a ostacima materijalne kulture podariti životnost prošlih stoljeća. Arheološka metodologija me podsjeća na posao forenzičara. A njihovom se poslu, možda i zbog mnogobrojnih filmskih ekranizacija, dive isti oni ljudi koji omalovažavaju arheologiju.

Jedan od zanimljivijih rezultata arheoloških istraživanja je distribucija arheološkog materijala na nekom arealu iz čega izvodimo različite zaključke o kulturnim i gospodarskim vezama i utjecajima. Tako prema nalazima jantarskih predmeta u našim krajevima znamo za prethistorijsku magistralu koja je povezivala Jadransko s Baltičkim morem. Kao što brojne afričke amfore pronađene na lokalitetu Principije u riječkom Starom gradu svjedoče o uvozu namirnica iz Afrike, dok se one crikveničke amfore s ravnim dnom mogu pronaći širom današnje Koruške.

crkva Uznesenja Marijina na Klobučarićevu prikazu 1579. godine s ogradnim zidom unutar kojega se nalazilo groblje

Groblje Pul Vele crikve u riječkom Starom gradu sačuvalo je brojne sitne nalaze materijalne kulture koji su pokopani s pokojnicima. Uglavnom arheolozi pronađu ono što teže istrune. Među predmetima su pronađene brojne kopče, dugmad, igle, nakit, križići, zrna brojanica pa čak i jedan ključ te jedne naočale. Uobičajeni grobni nalaz su i brojne hodočasničke medaljice među kojima su najučestalije one iz marijanskih svetišta. Ne začuđuju one iz Loreta. No upravo je simptomatična brojnost medaljica iz srednjoeuropskih svetišta (Maria Trost, Maria Taferl, Svatá Hora, Passau, Altötting, Wessobrunn, Maria Triberg, Würzburg, Köln i Einsiedeln). I među najčešćima, čak jedanaest puta Mariazell. Ovo svetište Magna mater Austriae koje je kasnije dobilo ime Majke Slavenskih naroda (Regina Slavorum Gentium) u srednjem i ranom novom vijeku Hrvatima je bilo jedno od najpopularnijih prošteništa.

Bogorodica iz Mariazella s haljinicom s grbovima

Bogorodica iz Mariazella bez haljine

Među ovim medaljicama privukla mi je pažnju ona iz Einsiedelna. Pronađena je u grobu 79 datiranom u kraj 17. st. U njemu je pokopana žena u dobi između 40 i 50 godina. Uz navedenu medaljicu u grobnom ukopu nalazi se i križ tipa Caravaca. I jedan i drugi nalaz kulturno-povijesno su zanimljivi, no potonjim tipom križa bavili su se i drugdje. Medaljica iz svetišta Einsiedeln privukla je manje pažnje, što nam je dodatni povod da joj se podrobnije posvetimo.

medaljica svetišta Einsiedeln iz groba 79 Pul Vele crikve

Švicarsko svetište Einsiedeln bilo je popularno zbog štovanja svoje crne Bogorodice. Po uzoru na njega sagrađene su još dvije crkve, u Rastattu i u Ostrovu. Dan posvete Milosti kapele i danas se svake godine slavi 14. rujna. Današnja Bogorodica s Djetetom nastala je u 15. st. nakon što je izvorna romanička Bogorodica izgorjela u požaru 1465. godine. Početkom 17. st. Bogorodicu su počeli oblačiti u zvonasti španjolski ogrtač, koji su mijenjali prema bojama zavisno o liturgijskom dijelu godine.

Crna Bogorodica iz Einsiedelna

Opsežni radovi na rekonstrukciji crkve i samostana započeti su 1674. godine. Merianov prikaz samostana iz 1650. godine dokumentira nam raniju fazu građevine, gotičkih stilskih osobina. Ovakvu je crkvu i samostan najvjerojatnije vidjela i riječka hodočasnica.

U 17. stoljeću, u koje se datira i riječka medaljica, svetište je posjećivalo do 150.000 hodočasnika godišnje. No što je moglo jednu Riječanku nagnati na hodočašće u ovo udaljeno švicarsko mjesto? Kao i druga navedena srednjoeuropska svetišta ova medaljica bi nas mogla navesti da u njoj tražimo neke srednjoeuropske kulturne veze i doticaje. No čini se da je posjet ovome svetištu ipak bio druge svrhe.

Einsiedeln se nalazi na hodočasničkom putu u jedno puno poznatije svetište – Santiago de Compostella. Je li se naša Riječanka tamo uputila? A ako jeste je li tamo ikada stigla? S Iberskim ju poluotokom veže onaj drugi grobni nalaz – Caravaca križ, što pruža indicije da  možda ipak jeste.  Iako je obje memorabilije mogla dobiti od nekoga na poklon, privlačnija nam je mogućnost osobnog odlaska na hodočašće.

Ako nam je ova sitna medaljica pružila radost istraživanja, navela nas na daleko putovanje u prošlost i približila nam jedan osoban segment pokojničinog života, što li tek mogu ostali rezultati nedavnih arheoloških istraživanja u Starom gradu? I s tugom u srcu pitam se što su mogla ispričati ostala mjesta Starog grada koja su nestala u urbanističkim čišćenjima 20. stoljeća, dok su prevladavali oni ljudi s početka priče?

Prethodni članakO provenijenciji Jeronima Zadranina