Ivan Matetić Ronjgov je prema narodnom tekstu obradio pjesmu „Malo mantinjade v Rike na palade”. Još uvijek nisam uspio istražiti na osnovu koje je pjesme Ronjgov napisao ovu obradu. Umjesto toga vrijeme sam posvetio istraživanju pojma Palada. U novijim riječnicima za nju se kaže da označava lukobran. No najčešće zamjenjuje riječ mul, izgrađeno mjesto za pristajanje i vez brodova. Trebamo zapamtiti kako mul svojim oblikom može biti masivne konstrukcije kao zidani nasip, na stupovima ili pontonski.
Toponim Palada zabilježen je u Baški, Cresu, Iki, Bakru, Crikvenici i Selcu. Već se na Rabu ne koristi ovaj izraz, a na Pagu je toponim Palada vezan tek uz prezime. Tako da ovaj toponim u Hrvatskoj ima vrlo ograničen zemljopisni opseg. Petar Šimunović je u radu „Apelativne geografske oznake u vezi s morem“, razvrstavajući pojmove u nekoliko motivacijsko-značenjskih skupina pod skupinom „Obalni pojas“ naveo da pojam palada označava strmu dragu. Ova definicija preuzeta je i u natječajnom elaboratu za uređenje obalnog pojasa Palade u Baški. U Cresu se imenom Palada zove ulica koja se proteže uz zapadni dio creske luke. I u Bakru je Palada ime ulice uz luku, na samom južnom ulazu u grad. Luka u Crikvenici se sastoji iz Vele i Male palade. Vela palada je zaštitni lukobran, a Mala palada zaštitni gat i obala za brodice.
Mještani naselja Ika svoj mul zovu palada. Igor Eterović u radu „Obalna toponimija Lovranštine“ za ovaj toponim kaže da je riječ o pristaništu za brodove, mulu, za koji njegov informator naglašava kako značenje crpi iz činjenice da se nalazi na stupovima (iz čakavskog pal, što znači stup). Ne znam identitet ovog informatora, ali ga moram pohvaliti. Eterović smatra da je riječ zaista u tom značenju preuzeta iz mletačkoga, odnosno talijanskoga (mletački palada, što potvrđuje natuknicom iz Boeriovog rječnika mletačkog dijalekta), a upotrebljava se za oznaku izgrađene zaštite luke od valova, lukobran (što potvrđuje natuknicom iz Skokovog etimologijskog rječnika hrvatskog jezika).
Palada u Iki
Robert Lončarić u radu „Kartografija Selca“ navodi kako nazivom Palada Selčani nazivaju veliki mul na središnjem dijelu rive, koji je u drugoj polovici 19. st. izgrađen najprije od drveta, da bi tijekom godina drvo bilo zamijenjeno kamenim blokovima. Donosi i zanimljivost kako je selačka palada kao i čitava riva sagrađena od egipatskog vapnenca iz Aleksandrije. Iz razloga što su mnogi selački jedrenjaci kako se ne bi prazni vraćali preko Sredozemlja, a i zbog što boljeg stabiliteta laganih drvenih brodova na velikim valovima, ukrcavali kamene blokove preostale nakon izgradnje Sueskog kanala. Te su taj kamen iskoristili za uređenje šetnice i pristaništa.
Ika i Selce potvrda su da je riječ palada korištena za mul izgrađen na stupovima. Iz ovoga su se možda razvili i toponimi u Crikvenici, Bakru, Cresu i Baški, a što je najvjerojatnije Šimunovića navelo da zaključi kako se radi o motivaciji imenovanja prema strmoj dragi. Što mislim da trebamo odbaciti.
Riječ pal se u čakavskom govornom području ponegdje koristi za stup električne rasvjete (u Dalmaciji) ili stup na kojem se objesi pust (Kastav, Žejane). Maria Mariola Glavan je u svojoj doktorskoj radnji „Etimološka obrada posuđenica romanskog podrijetla u govoru Privlake“ zabilježila kako je palada srednji dio vesla (vogadura). Kao termin za stup nalazimo ga i kod toponima samostana Sv. Jakova „ad pallum“ (na stupovima) iz čijeg se posjeda razvilo današnje naselje Opatija. Ovdje on odražava vezu s latinskom riječi palo (stup). Iako je riječ palada vjerojatnog mletačkog porijekla u Veneciji ju nalazimo samo na jednom mjestu, na Giudechi (Fondamenta, Ponte i Rio della Palada). No iako se ne vide stupovi su prisutni u samim temeljima Venecije. Čitava je Venecija sagrađena na muljevitom području lagune, te je zbog toga radi temeljenja zgrada zabijena šuma stupova. Radnici koji su zabijali te stupove zvali su se palificatori. A i danas se u suvremenom talijanskom jeziku ovakvo temeljenje naziva palificazione.
I tako sam se razveselio kada sam promatrajući nacrt riječke luke Josipa Holluba iz 1786. godine, uočio ucrtani drveni mol, označen brojem 10. i opisan u legendi kao Pallada. U sjećanje mi je navrla pjesma Matetića Ronjgova s početka priče. Provjeravajući druge nacrte primijetio sam ovaj naziv i na karti Antona Vernede iz 1762. godine, na čijoj legendi je zapisano Palada per il scarico apresso la Piccola alla Sanita’. Ovu situaciju možemo pratiti i na nacrtima luke iz 1791. i 1807. godine, kada je već izgrađena pravoslavna crkva Sv. Nikole. Kasnije se ovaj mul tako više ne naziva. Na Candidovom nacrtu Rijeke iz 1814. na ovome mjestu se mul ne vidi, prisutna je samo školjera. Na nacrtu iz godine 1825. označen je kao Fischplatz molo. Tada je mul produžen. Tadašnja situacija lijepo se vidi na slici Lorenza Buttija iz 1830. godine. Uz njega je izgrađena zgrada ribarnice tj. peškarije (Pescheria). Po kojoj se zove i kasniji trg ispred nje.
U kasnijim kartografskim prikazima više nema sjećanja na toponim Palada. I zato mislimo da onaj stih „… v Rike na palade“ mora odražavati njegovu starinu barem s kraja 18. stoljeća. Te da se sigurno tako zvao i onaj mul zabilježen na crtežu Giorgia Genove iz 1670. godine i Trostovoj grafici Rijeke iz 1689. godine objavljenoj u Valvasorovoj Slavi vojvodine Kranjske. A vi, ako ikada zastanete na početku Rive Boduli sjetite se uz zvukove mantinjade kako se ovaj dio grada nekada zvao Palada.
