Nakon razdoblja antike u kojem su Europljani dosegli značajan nivo spoznavanja svijeta oko sebe (kao što je u kartografiji Ptolomejeva stožasta projekcija) dolazi do urušavanja antičkog svijeta te zaborava brojnih znanja i ideja. I dokle znanost na europskom kontinentu preživljava u ponekim samostanima, dotle se centri prosvjete i znanosti nalaze u mediteranskom svijetu koji je većinom u islamskim rukama. Najstarijim europskim sveučilištima u Bolonji i Parizu nekoliko stoljeća prethode sveučilišta Al-Karaouine u Fesu u Maroku, Al-Azhar u Kairu, Al-Nizamiyya u Bagdadu. Ustvari najstarije europsko učilište je ono u Salernu (Schola Medica Salernitana osnovana 802. godine) u kojemu se podučavala arapska medicina, koja je tada prenosila i znanja grčkih autora kao što su Hipokrat, Galen i Dioskorid.
No vratimo se onome prvome navedenome sveučilištu koje se nalazi i na UNESCO-vom popisu kao najstarije i još uvijek aktivno sveučilište, a to je Al-Karouine. Osim što se radi o najstarijem sveučilištu posebno je i po tome što ga je osnovala žena, Fatima Al Fihri. A nama je zanimljivo jer se pretpostavlja da se jedno vrijeme na njemu školovao Muhamed Al Idrisi. Ovaj kartograf je na dvoru normanskog kralja Rogera II, utemeljitelja Kraljevstva Sicilije, polovinom 12. stoljeća izradio nekoliko kartografskih djela nezaobilaznih kao izvora za poznavanje srednjovjekovnog svijeta.
Radi se o tzv. Rogerovoj knjizi (Kitab al Rudjar), zemljopisnom atlasu u kojemu je opisao zemlje i donio 70 sekcijskih karata te kompozitnoj karti čitavog poznatog svijeta ugraviranoj na srebrnom disku (Tabula Rogeriana). Ovo je prva zemljopisna karta na kojoj je zabilježeno ime Hrvatske (arapski: bilad Garuasia). U tekstualnom opisu Hrvatske spominje se kako je Lovran zadnji akvilejski grad, Bakar prvi, a Dubrovnik posljednji hrvatski grad. Al Idrisi nije zabilježio Rijeku, što se tumači na različite načine, uglavnom da tada, u 12. stoljeću Rijeka nije postojala kao naselje ili nije bila vrijedna spomena. Originali ove karte i atlasa su uništeni, a najstariji primjerak precrta Al Idrisijevog atlasa, datiran oko 1300. godine, nalazi se u Francuskoj nacionalnoj knjižnici (Bibliothèque nationale de France, MS Arabe 2221, dostupan na poveznici: https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b6000547t/f472.item.r=p).
Uglavnom se kao ilustracija ovog kartografskog spomenika donosi precrt Konrada Millera iz 1929. godine na kojem su toponimi doneseni u latiničkoj transliteraciji. Ovdje donosimo kartu Jadranskog mora iz pariškog rukopisa na kojoj se vide toponimi zabilježeni arapskim pismom i jezikom.
Kao digresiju spomenimo i to da se na istome sveučilištu kao Al Idrisi školovao i budući papa Silvestar II., jedan od najistaknutijih znanstvenika svoga doba. Kao savjetnik mladog cara Otona III. oduševio ga je idejama asimilacije klasične i suvremene arapske znanosti i kulture s kršćanstvom. Značajan je i po tome što je mađarskome vojvodi Stjepanu 1000. godine poslao kraljevsku krunu, tzv. krunu sv. Stjepana pod kojom je skoro jedan milenij živio i narod Hrvata.
Osim precrta već spomenute karte, još je jedan značajan kartografski spomenik precrtan u 13. stoljeću. I on je nezaobilazna ilustracija u brojnim povijesnim radovima. Radi se o najstarijem precrtu Tabule Peutingeriane koji se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici, (Österreichische Nationalbibliothek, Cod. 324), a na kojemu je ucrtana Tarsatika.
Govoreći o antičkoj geografiji nezaobilazno je mjesto već spomenuti Ptolomej koji je dao neprocjenjiv doprinos geografskoj znanosti djelom Geografska uputa (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις). U osmoj knjizi ovoga djela nalazi se karta pod naslovom Peta karta Europe (Quinta Europae Tabula) s prikazom Ilirika i Panonije. Ovdje je prikazano i antičko naselje Tarsatika. Najstariji prijepisi ovoga djela nalaze se u Vatikanu (rukopis pod signaturom Gr. 1291 iz oko 814. godine te Codex Urbinas Graecus /Urb. Gr. 82/ nastao u 12. ili 13. stoljeću). Na Atosu se čuva tzv. Vatopedov kodeks, nastao otprilike kao i potonji u Rimu, iz kojega također donosimo ilustraciju jer je ovdje ime Tarsatike zabilježeno na grčkom jeziku.
U kraj 13. i početak 14. stoljeća datirani su najstariji europski portulani, rukopisne pomorske karte karakteristične po prikazanoj obalnoj crti te kompasnim crtama, tzv. vjetruljama. Stručnjaci se spore o mjestu nastanka prvih portulana, tj. da li su nastali na katalonskom ili apeninskom području, te da li su na njih utjecala antička ili arapska kartografska iskustva. Najstarijom sačuvanom kartom ove vrste smatra se Carta Pisana. Iako je u dijelu karte koji je nama interesantan natpis izblijedio, dovoljno je sačuvan da zaključimo kako se na njemu ne nalazi ni Fiume niti St. Veit, već ime Tarsia. A u ovoj inačici zabilježen je i u drugim portulanima, kao što je Carta Riccardiana (Ricc 3827, dostupna na poveznici: https://medea.fc.ul.pt/view/chart/53/viewer). Genovežanin Pietro Vesconte, prvi imenom poznati autor portulana, autor je karte Jadranskog mora iz 1318. koja se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici (Österreichische Nationalbibliothek, Cod. 594 (Cimel. 20), dostupna na poveznici: https://medea.fc.ul.pt/view/chart/1113). I na njegovoj se karti nalazi ime Tarsia.
Kontinuitet nazivanja grada Rijeke antičkim imenom mogao bi biti argument koji potvrđuje teoriju kako su najstariji portulani nastali na antičkoj tradiciji. Nas ovdje raduje još jedna činjenica. Na dvije posljednje prikazane karte iznad Tarsie nalazi se toponim Causta, kao najstariji zabilježeni kartografski spomen Kastva.
