Godine 1453. papa Nikola V izgradio je gostinjac u Rimu za „Ilirice Nationis“ (što će reći za Hrvate, no ne želim ovdje raspredati o tome da su Iliri i jezik ilirski samo sinonimi za narod i jezik hrvatski jer o tome ima nebrojeno mnoštvo dokaza i literature). No polovinom 17. stoljeća započela je polemika tko sve može koristiti gostinjac. Tom je prilikom, tj. godine 1663., izrađena pregledna karta ilirskih zemalja (Congregatio Nationis Illyricae) koja se čuva u Papinskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu. Kartu su objavili 2022. godine Josip Faričić, Tome Marelić i Zdenko Dundović u časopisu Kartografija i geoinformacije („Rukopisna karta Ilirika iz 1663. u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima – prilog dosadašnjim spoznajama“, dostupno na poveznici: https://hrcak.srce.hr/file/457316)
Na moru se ilirske zemlje prostiru od Rijeke do Bara, granica na sjeveru ide rijekom Dravom, a na istoku rijekama Drinom, Savom i Dunavom. Na karti se nalaze i četiri grba (hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski). Koji svjedoče o kojim se povijesnim hrvatskim zemljama na ovoj karti radi. Grbovi istih pokrajina nalaze se i na grafici Sv. Jeronima koju je oko 1584. godine za Zbor Sv. Jeronima izradio šibenski grafičar Natale Bonifacio (Bože Bonifačić).
Nama ovdje, iz riječke perspektive, značajno je to da je unutar granica ilirskih zemalja ucrtana i Rijeka. Iako pod talijanskim nazivom Fiume. No ovo nije nikakva pogreška niti fantazija kartografa, jer je zabilježeno da su Riječani posjećivali gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. O tome je Ivan Črnčić, koji je ujedno bio ravnateljem Zavoda Sv. Jeronima te je mogao na licu mjesta proučiti izvore, napisao i jednu radnju. Ona nosi naziv „Slovinski Sveti Jerolim u Rimu i Rijeka“, a tiskana je u Trstu 1868. godine (dostupna na poveznici: https://archive.org/details/dvie_razprave_slovinski_sveti_jerolim_u_rimu_i_drugo_je_senj1868-ivan_crncic). Nisam primijetio da je itko osim Maksa Peloze i Mile Bogovića spomenuo ovaj naslov. No niti spomenuta dvojica nisu shvatili važnost ove Črnčićeve radnje niti iz nje donose neki važniji podatak.
Ovdje Črnčić donosi neke od 240 Riječana zabilježenih u popisima Zbora Sv. Jeronima. Na jednom mjestu donosi upis od 25. listopada 1684. godine koji je zapisao tadašnji predsjednik Zbora Splićanin Francesco Gioriceo (Frane Juričić) u kojemu se izričito kaže za riječke hodočasnike da su iz Rijeke u Hrvatskoj („Adi 25 Ottobre 1684 ven nero Antonio Sardoc e Andrea Milich da Fiume di Croatia“). Črnčić spominje i nekog Riječanina Bocchija koji da je bio sindikom, čuvarom i predsjednikom Zbora Sv. Jeronima, sve u razdoblju od 1659. do 1673.
Ovo je prevažno svjedočanstvo o hrvatstvu Rijeke u 17. i 18. st., u razdoblju prije nego što je carica Marija Terezija ponovno utjelovila Rijeku Hrvatskoj.
No osim ovoga još se jedan važan podatak za povijest Rijeke nalazi u Črnčićevoj radnji. On je bio u posjedu pisma koje je „1392 na Petrovu udjelano pravo na Rieci“, a koje ovako počinje: „ In Xpi nomine, Amen. Anno a Nativitate eiusdem 1392 , Indictione 15, die 29 mensis Junii , in Terra Fluminis Sancti Viti, in domo solitae habitationis infrascripti D.ni Nicolai, praesentibus Marco Violetich, Jacobo quondam Nicolai Judicibus nunc Comunis dictae Terrae, et Vito quondam Bartoli cive eiusdem Terrae . . . “
Osim riječkih sudaca Marka Violetića i Jakova Mikulića, Črnčić spominje i pisara dokumenta, Mikulu Matijevića te kneza Ivana Frankopana. Spomenuti riječki suci nalaze se i u Koblerovom popisu (Serie dei Giudici Rettori di Fiume desunta da atti pubblici, u: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 2, str. 147.). Gdje se ovaj dokument danas nalazi te da li ga je pred svojim očima imao i Kobler ili ga je samo prepisao od Črnčića za sada mi je enigma. Nadamo se da će ovi Črnčićevi podaci privući pažnju povjesničara, te neće ponovno biti prepušteni zaboravu već će ostati zapamćeni od sadašnjih i budućih Riječana.
