Riječke teme u kraljevičkom listu Primorac

0
73
Zbornik Kraljevice, br. 1, 2012. godina

Pisati riječku povijest uobičajeno je bez navođenja hrvatskih izvora i literature. U neobrađenu literaturu spada i list Primorac koji je u Kraljevici izlazio od 1873. do 1878. godine. O ovome listu održan je znanstveni kolokvij 2011. godine, a iduće otisnut i njegov zbornik (Zbornik Kraljevice, 2012. godine) u kojemu se može pronaći puno vrijednih podataka za povijest Primorja. No riječke su teme u Primorcu u ovom zborniku slabašno obrađene, iako se Rijeka i riječke prilike učestalo spominju na stranicama ovog lista. U zborniku se iznose marginalije o izletima Riječana u Mletke i Rim, dok se prešućuju puno važnije teme. Ono što ćemo ovim putem istaknuti su vijesti koje je Primorac donosio o odnarođivačkoj politici mađarske vlade i riječkog municipija u Rijeci.

Među prvim ovakvim vijestima je ona od 17. svibnja 1874. u kojoj čitamo kako je pomorska vlada u Rijeci izdala naredbu da se boravišta brodovlasnika na krmama hrvatskih brodova moraju napisati na talijanskom jeziku i da se pod prijetnjom globe moraju odstraniti hrvatski natpisi. U broju 44. iz 1874. godine nailazimo na vijest o željezničkom prometnom činovniku Krunoslavu Joviću kojim su zaprijetili otkazom ako ne nauči mađarski.

U listu Primorac ima više priloga i o hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, koji su vrlo kritički intonirani. Autori članaka nisu zadovoljni trenutačnom situacijom. Tako se u jednom članku kude mladi suplenti, dok se stariji profesori, iako proglašeni vrsnima, etiketiraju ljudima zastarjelog sistema koji ne mogu zadovoljavati napredujućoj znanosti.

Novinari Primorca problem vide i u tome što u Rijeci nema glavne učione na hrvatskom jeziku te se na prvoj godini gimnazije osim na hrvatskom mora predavati i na talijanskom, jer su đaci išli u talijanske škole. Problem glavne učione vezan je uz odcjepljenje općina od bakarskog municipija te izmještanju sjedišta županije i hrvatskih oblasti iz Rijeke, koji se također učestalo obrađuju na stranicama Primorca. Članci u Primorcu nude više argumenata za odlazak hrvatskih oblasti iz Rijeke u Bakar ili Kraljevicu. Među kojima je i tvrdnja kako u Rijeci talijanske vlasti odnarođuju hrvatske službenike, a jedan od načina odnarođivanja bio je upravo kroz talijanske škole. Napomenimo ovdje da su u Rijeci tri hrvatske škole ukinute nakon hrvatsko-ugarske nagodbe i riječkog provizorija.

U tom smislu važno je odcjepljenje općina od bakarskog municipija (još jedna tema koju je pratio list Primorac), kojim su se stekli uvjeti za otvaranje hrvatske osnovne škole na Sušaku. A kako bi ju i djeca riječkih Hrvata mogla pohađati. U vrijeme načelnika Marijana Derenčina, 1875. godine otvorena je osnovna škola, a četiri godine kasnije djevojačka osnovna škola. Navedimo usput statistički podatak koji donosi Domagoj Krpan u svojoj diplomskoj radnji („Sušak u prvim godinama Prvog svjetskog rata (1914.- 1915.)“) o sastavu školske djece u godini 1913/14. u kojoj je dječačku pučku školu, nižu pučku djevojačku školu te višu djevojačku školu na Sušaku polazilo 350 djece rođene u Rijeci. Bilo bi korisno saznati koliko je hrvatske djece iz Rijeke pohađalo ostale sušačke škole (trgovačku, obrtničku, gimnaziju …) kako bi se došlo do okvirnih demografskih podataka o hrvatskim obiteljima u Rijeci prije Prvog svjetskog rata.

No vratimo se mi hrvatskoj gimnaziji u Rijeci o kojoj se na stranicama Primorca kaže sljedeće: „Magjarska vlada na Rieci sporazumna sa gradskim viećem, čine sve što je moguće, da mlade Riečane odvrate od polazka riečke gimnazije. Prihvaćeno je mučeće načelo da se Riečaninu, polazećem tu gimnaziju, nedozvoli nijedan od mnogobrojnih riečkih štipendija. Primi li se Riečanin, koj je izučio hrvatsku gimnaziju, u gradsku ili državnu službu na Rieci, on mora učiniti professio fidei, mora se odreći sotona hrvatskoga, dapače ako je  do nastupa službe pisao svoje hrvatsko ime našim pravopisom, mora odsele pisati ga kaniv se te tobož panslavističke novotarije. Pripoviedaju mi, da je dr. Carević (inače rodom Dalmatinac), stupiv u službu kod riečkoga tribunala, morao se prekrstiti na dra. Zarevicha. Koliko Riečana, izučivši riečku gimnaziju, mogu na Rieci djelovati u narodnom interesu? Ono njekoliko čestitih riečkih mladića, koji su se posvetili sudačkoj karieri, ne mogu na Rieci ostati; ne mogu jer im to budućnost i značaj nedopušta. Pitajte najvrednijega medju njimi sudca Hosta, pitajte Paladina, mladoga Marijaševića, pa će vam oni kazati, da imam pravo. Čestiti mladi Kante, jedan od najumnijih naših Riečana, učiteljuje u Požegi.“

oglas trgovine Pavla Antuna Derenčina (oca političara i književnika Marijana i doktora Josipa), Primorac, br. 34., od 29. travnja 1874.

U nastavku se navodi kako riječki liječnici koji bi se usudili u Rijeci djelovati u hrvatskom duhu ne bi imali prakse, što se potkrepljuje slučajevima Dežmana, Katija i Derenčina mlađeg. U istom kontekstu spominju se i riječki odvjetnici. Te se od četvorice koji javno priznaju da su Hrvati za trojicu (Barčića, Derenčina i Pilepića) kaže da odvjetuju jer su počeli za uredovanja hrvatskog sudbenog stola za Rijeku. Te dvoji da bi tako mogli mlađi Riječani koji bi se odvažno priznali Hrvatom. Ujedno autor teksta dodaje da bi mogao dokazati, ali da ne želi isticati imena, da se u Rijeci samo zatajenjem ili barem neisticanjem narodnih osjećaja može uspjeti.

Četvrti, od gore spomenutih odvjetnika koji se ovdje ne spominje imenom bio je tada mladi Silvester Pallua, inače učenik Hrvatske gimnazije u Rijeci. I o njemu se donosi nekoliko podataka u Primorcu, kao što je npr. njegovo vjenčanje s Marijom Kuhatzkay. Prepoznajemo ga i u vijesti u kojoj je GM (najvjerojatnije Gašpar Matković) fizički napao mladog odvjetnika P (Silvester Pallua). Nalazimo ga i kasnije kao zastupnika stranke koja tuži kraljevskog državnog odvjetnika Kuschera.

A identitet gore spomenutog sudca Hosta saznajemo također iz pisanja Primorca. U osmrtnici Antona Hosta, koji je 1875. godine umro u 28. godini života kao pristav kotarskog suda u Karlovcu.

obavijest o smrti Antuna Hosta, Primorac, br. 81. od 7. listopada 1875.

Donosi se i vijest o tome kako je riječki odbor za izbore u ugarski parlament priredio liste birača uskraćujući pravo izbora svim činovnicima hrvatskih oblasti u Rijeci te profesorima hrvatske gimnazije s obrazloženjem da oni vrše pravo izbora u hrvatskim izbornim kotarima. U jednoj drugoj pak vijesti ističe se kako se troškovi riječke uprave plaćaju iz zajedničkog budžeta, dok se porezi koje uprihoduju hrvatske oblasti (sudbeni stol županije riječke, županijska oblast, financijsko nadzorništvo za županiju …) i tvornice koje leže na hrvatskom teritoriju a imaju upravno sjedište u Rijeci ne računaju u hrvatske već u riječke dohotke.

Iznose se kritike o riječkom redarstvu koje maltretira domaće pučanstvo, a čiji su pripadnici redom došli iz Italije. Nailazimo i na vijest kako je redarstveni povjerenik Pasquali zatvoren po nalogu kr. državnog odvjetnika Kuschera. Novinarski se insinuira veza sa smrću brodovlasnika Poščića s čijom je kćerkom Pasquali bio u vezi.

No i za samoga Kuschera se donosi podatak da se kod riječkog tribunala držala protiv njega rasprava radi uvrede poštenja na štetu poštene i čestite djevojke, koju je zastupao već spomenuti odvjetnik Pallua. A isti Kuscher je i ranije, 1872. godine, bio optužen radi ubojstva hrvatskog radnika Ružića.

Primorac donosi i to da je talijanski došljak Bonmartini, tajnik kazališnog odbora, ravnatelj riječkog pres-bureau-a i intimni prijatelj bivšeg načelnika Vernede, pobjegao iz Rijeke s ljubavnicom, napustio suprugu sa sedmero nedorasle djece te na uspomenu ostavio velike dugove i manjak u računu kazališne uprave.

Drugi Talijan koji je u Rijeci ostavio dugove je neki Catulla koji je upravljao zadnjim narodnim popisom. Za njega piše da je nakon svađe s poglavarstvom iznosio da je popis krivotvoren jer je po želji načelnika Vernede uvrstio 3000 što mrtvih što izmišljenih osoba kako bi Rijeka imala više stanovnika od Zagreba.

Autori Primorca nisu kritični samo prema Talijanima već i prema hrvatskoj stranci u Rijeci koju minimiziraju te smatraju kako se radi o pojedincima koji su usto i razjedinjeni zbog različitih političkih i municipalnih nazora. No i sami riječki Hrvati često šalju svoja reagiranja u Primorac, a u njima daju kritiku hrvatskih vlasti i političara, za koje smatraju da su suodgovorni za stanje u Rijeci. Među hrvatski svjesnim građanima Rijeke zabilježena su i druga imena. Tako nailazimo na vijest o smrti Adolfa Gotthardija za kojega se ističe da je rodoljubno mislio. Također nailazimo na vijest o imenovanju predsjednika riječkog županijskog suda Ivana Manzonija prisjednikom banskog stola. I ova osoba zaslužuje našu pozornost te ćemo mu morati posvetiti opširniji prilog.

objava krabuljnog plesa u Bakru na kojem svira riječka vojnička glazba, Primorac, br. 8. od 27. siječnja 1875.

Riječkih tema ima napretek, o gradnji luke, željeznici, cestama, epidemiji boginja, riječkim odvjetnicima, posjetama Rijeci dalmatinskog autonomaša Bajamontija ili austrijskog cara. Kada smo kod dolazaka trebamo spomenuti i to da je godine 1875. u Rijeku došao zubar Givović koji se nastanio u hotelu Europa. I to da je riječka vojnička glazba dolazila svirati na krabuljnim plesovima u Antićevoj dvorani u Bakru. I ove naizgled nebitne vijesti ugrađuju sitne kamenčiće u mozaik riječke povijesti i naše buduće priloge.

Prethodni članakRiječki i bakarski kapetan Jeronim Zadranin
Sljedeći članakRiječki i zagrebački novinar Angjelo Gjurski

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here