Jeronim Zadranin na mjestu riječkog kapetana zamjenjuje Nikolu Jurišića. Ovu funkciju obnaša od 1534. do 1541. godine. Kao i u slučaju Gašpara Ričana, koji je bio Jeronimov potkapetan Rijeke prije nego je i sam postao riječkim kapetanom, moguće je da je i Jeronim bio riječki potkapetan u vrijeme dok je funkciju kapetana obnašao Nikola Jurišić.
Lijep trag o Jeronimu je glagoljski natpis na nadvratniku bakarskog kaštela, a koji dokumentira obnovu kaštela za vrijeme kapetana Jeronima Zadranina i Jakova de Panija 1530. godine. Ovaj glagoljski spomenik prvi objavljuje 1871. godine austrijski nadvojvoda Ludwig Salvator u svojoj knjizi “Der Golf von Buccari – Porto Ré: Bilder und Skizzen”.
Osim što ih veže istovjetna funkcija, Nikola Jurišić i Jeronim Zadranin imaju još nešto zajedničko. Bili su rođaci. Ovu tvrdnju donosi Tadija Smičiklas, ne precizirajući njihov odnos. No još prije Smičiklasa njihovim se rodbinskim odnosom bavio Kukuljević, koji je ustvrdio da su njih dvojica braća. Ovu misao iznio je u Danici Ilirskoj (tečaj IX. Broj 4. od 28. siječnja 1843., „Naš jezik u parvašnjih stoletjih“ na str. 15.) gdje spominje pismo Josipa Lamberga i Nikole Jurišića u kojem Lamberg kaže za Jurišića da ne zna čitati ni pisati njemačkim jezikom ali spominje da govori i piše hrvatskim. A na istoj strani spominje kako su Nikola Jurišić i Jeronim Zadranin braća.
Najiscrpnije podatke o Jeronimu Zadraninu donosi Klaić u svojoj Povjesti Hrvata (svezak treći, dio prvi). Jeronimovo prezime, vjerojatno pod utjecajem Kukuljevića, donosi kao Jurišić. Spominje ga kao pouzdanika Krste Frankopana. Frankopan je tada obnašao značajnu ulogu u hrvatskim zemljama. U dinastičkim previranjima je tada bio neopredijeljen između Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje, pretendenata na hrvatsko kraljevsko prijestolje. Što je Klaić protumačio time da je i sam imao pretenzije za prijestoljem. Jeronim Zadranin se kao Frankopanov službenik 1526. godine, nakon sabora u Koprivnici, nalazio u Baranji. No Jeronim ubrzo s Frankopanove strane prelazi na Ferdinandovu, što doznajemo iz pisma Krste Frankopana biskupu Franji Jožefiću.
U Ferdinandovoj službi Jeronim je obnašao važne dužnosti. Tako ga ovaj krajem 1532. godine šalje sultanu u Carigrad da pregovara o miru. Iz Carigrada Jeronim piše pismo hrvatskim jezikom i ćirilicom banovima Hrvatske i Slavonije (»izveličenu i zmožnu gospodu bane hrvatske«) u kojem javlja, da je turski car spreman na mir, te da je izdao zapovijed svojim sandžacima, pašama i vojvodama, da »imaju mir, ljubav i prijaznjivo susedstvo više imenovanim i čestitem kraljem rimskim, našim gospodinom, ljudi podložnici i zemljami držati«. Jeronim dodaje: »I zato više imenovani čestiti car od mene kao poklisara, ki ta mir versi i duguje, potribova, da imam vam slovinskim i hrvackim banom pisati, i tolikoje gospodi bečkoj, i kranjskoj, i u Požegu, tolikoje svude inude, kude se drže pokrajine našega kralja s čestitim carem, da imaju tolikoje mirno prijaznjivo i susecki na svih pokrajinah s Turci živiti, i nedavati nijednoga uzroka jedan drugomu u nijednoj neprijazni, ka bi uzrok mogla nazadovati …“. Pismo je objavio Kukuljević u svojim Acta Croatica.
Sada je jasnije zašto su Jeronim i njegov sin Vespazijan bili u lošim odnosima s Petrom Kružićem, kapetanom Klisa. Ovaj teško ispregovarani mir kliški su uskoci često kršili zaletajući se i pljačkajući turske krajeve. Kako Klaić dalje navodi, dana 25. listopada 1533. tužio je Vespazijan, sin Jeronima Zadranina, Petra Kružića kralju Ferdinandu, što sa svojim uskocima udara na turske kotare. Sam Jeronim Zadranin predlagao je 27. veljače 1534. kralju, da skine Petra Kružića s kapetanije. Jeronim čak vodi 2. ožujka 1535. godine istražni postupak protiv Kružića u gradu Kastvu.
U pismu koje 8. studenog 1537. iz Gradiške Jeronim piše caru Ferdinandu u kojem ga moli pomoć oko otkupa njegovog sina iz turskog sužanjstva, saznaje se da su Turci oteli Jeronimovog sina Vespazijana. Ferdinand pak šalje pismo Jeleni, sestri Petra Kružića, kojom ju moli da preda dvojicu Turaka koje drži u ropstvu za otkup Jeronimovog sina Vespazijana. Koji bi nakon što se izbavi sužanjstva trebao oženiti njezinu kćerku. Pisma su objavljena u Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, vol 38. iz godine 1916. koje je sabrao Emil Laszowski. U istom su volumenu objavljeni i neki drugi dokumenti, iz kojih se vidi da je Jeronim ujedno bio upravitelj šuma Istre, Furlanije i Krasa. A iz sabranih se pisama može saznati i to da je Jeronim uz Vespazijana imao još jednog sina. Te da se Jeronimova žena zvala Marija. Ona pak 9 srpnja 1531. godine iz Bakra piše molbu Ivanu Katzianeru da odgodi rok za polaganje računa u pogledu uprave grada Bakra.
Klaić pak donosi vijest o pogibiji Jeronimovoj u opsjedanju Budima 1541. godine, koji je tada branio biskup Utješinović. U još jednom sukobu u kojemu su Hrvati ratovali jedan protiv drugoga, Jeronim je poginuo kao zapovjednik mornarice na Dunavu.
I sam sam pod utjecajem Kukuljevića i Klaića prihvatio da je Jeronimovo prezime Jurišić. Dapače, radi prezimena Jurišić postoje i mišljenja kako je s njima u rodu bio i Skender-paša, upravitelj Bosne.
Istražujući arhivske izvore u Austriji i Njemačkoj, nemalo sam se iznenadio kada sam u Austrijskom državnom arhivu u Beču pronašao Ferdinandovu instrukciju Jeronimu Zadraninu od 3. listopada 1532. godine i pismo od 4. travnja 1533. Na pozadini instrukcije netko je talijanskim jezikom zapisao: “Originali Istruzioni Secrete del Imperator Ferdinando [sic] a Monsignor Girolamo Veranzio [sic] suo Oratore a Constantinopoli, 1532”. Prezime Veranzio latinska je verzija prezimena Vrančić. U Jeronimovo vrijeme najznačajniji pripadnik ove obitelji bio je Antun Vrančić, primas ugarski i jedan od najznačajnijih Hrvata 16. st. Možda je kasniji obrađivač gradiva pomiješao Jeronima i Antuna, jer su obojica bili Ferdinandovi poslanici na Velikoj Porti. No moguće je da je Jeronim zaista bio iz ove poznate obitelji.
U zbirkama isprava Antala Gévaya, „Urkunden und Actenstücke zur Geschichte der Verhältnisse zwischen Oesterreich un der Pforte im XVI. und XVII. Jahrhundert“, saznajemo da se među familijarima i službenicima cara Ferdinanda nalazio još jedan Zadranin, Vespasianus Gilius. Prezime Gilius moglo bi biti latinizirano prezime Gilić. Je li moguće da se radi o Jeronimovom sinu ili je ovo pak Jeronimov istoimeni nećak, kako neki autori pretpostavljaju?
Mogu li ova dva gore iznesena podatka pomoći u rasvjetljavanju Jeronimovog identiteta? Ukoliko i ne urode plodom, korisno je primijetiti veze Rijeke u 16. st. sa Zadrom i Šibenikom. Osim Jeronima u Rijeci zatičemo Lovru Zadranina, priora augustinskog samostana Sv. Jeronima. Modruški biskup Šimun Kožičić Benja u Rijeci pokreće glagoljsku tiskaru. Ratko Tihić (Guerino Tranquilli) riječki je pisar koji je na svom notarskom protokolu ostavio zanimljiv glagoljski zapis. I stoljeće ranije zatičemo više Zadrana u Rijeci. Najpoznatiji je Juraj Dimitrov, graditelj franjevačkog samostan u Kamporu i katedrale u Pagu, a koji je bio angažiran na gradnji stolne crkve Uznesenja BDM u Rijeci. O vezama Zadra i Rijeke u srednjem vijeku pisao je Stjepan Antoljak. Iz gore navedenog očito je da bi se ove veze trebale istražiti i za 16. stoljeće.
(Ovu objavu posvećujem svojoj kolegici Dolores Oštrić)
