Za objavljivanje posljednjih pabiraka koji se tematski bave genealogijom riječkih obitelji nenadanu sam motivaciju dobio čitajući knjigu Blasonario Giuliano, koju je nedavno objavila Unione degli Istriani, Libera provincia dell’ Istria in esilio. U nju je uvrstila plemstvo Trsta, Istre, Gorice, Gradiške i Rijeke pod nekom izmišljenom kapom „Venecije Giulie“. U uvodu knjige spominju se 73 puta Venezija i Veneto, dok se Austrija skoro i ne spominje. No većina ovdje navedenog plemstva pripada austrijskom plemstvu koje s Venetom nema nikakve veze.
O brojnim riječkim obiteljima koje se ovdje pojavljuju već sam pisao u Riječkim pabircima. Ovom prilikom bih obradio jednu plemenitu lovransku obitelj, Peršić von Köstenheim, objavljenu u Blasonario Giuliano, čiji je identitet daleko od toga da bude „đulijanski“. A i stoga što ilustracija grba korištena u Blasonario Giuliano, u kojem se nalaze tri ljudske glave, ne prikazuje točan grb obitelji Peršić
Peršić je jedno od najdugovječnijih lovranskih prezimena. Spominje se u Pazinskom urbaru iz 1571. godine. Osim u Lovranu vrlo rano ih zatičemo u Kastvu i Rijeci. U Kastvu je 1603. godine zabilježen župan Matteo Persich. U Rijeci je pak 13. veljače 1527. u jednoj ispravi spomenut Juraj Persich koji daje u najam (»ad livellum«) augustinskom samostanu svoj vinograd na Kozali. Peršići su spomenuti i 1540. godine u sporu oko patronata kapele Sv. Katarine. Tada je pulski biskup Giovanni Vergerio presudio da Anton Peršić mora vratiti crkvu i njezina dobra na Kozali kanoniku Bartolu Grohovcu. Zanimljivo je da su Peršići u vlasništvu vinograda koji je otkupila ugarska vlada za gradnju nove Guvernerove palače.
Među lovranskim Peršićima jedna grana dobija 18. kolovoza 1792. godine plemstvo te pridjevak „von Köstenheim“ od Franje II., posljednjeg Habsburga koji je bio Car Svetog Rimskog Carstva. Njihova se grbovnica nalazi u Austrijskom državnom arhivu u Beču.
Paola Delton prenosi priču o tome kako je Peršić dobio plemstvo zahvaljujući otporu koji je pružio francuskom admiralu Forbinu, koji je u ratu za španjolsku baštinu napao Trst i Rijeku, te je iskrcao svoje vojnike u Lovranu. No ovdje ih je dočekao neočekivani otpor, koji je započeo Nikola Peršić, isukavši sablju i okupivši tridesetak ljudi koji su potjerali francuske vojnike na brod. Zato je Peršića car Franjo II. nagradio godine 1792. plemstvom. Ovaj tekst, naslovljen “Un eroe istriano” Paola Delton je pronašla u talijanskoj čitanki nekog Piavea, s početka 20. st. (G. M. D. PIAVE, Libro di Lettura per le scuole popolari italiane del Litorale, prema P. Delton, I manuali della scuola popolare asburgica in Istria e a Fiume, Quaderni, vol. XXVI, 2015, str. 144-145.)
Priča zaslužna pažnje i ponovnog vraćanja u kolektivnu memoriju. Kada bi bila istinita. Admiral Forbin Rijeku i Trst je napao 1702. godine, dok je još car Svetog Rimskog Carstva bio Leopold I., prapradjed Franje II. A da je tada Nikola Peršić mahao svojom sabljom imao bi nešto više od stotinjak godina u trenutku kada mu Franjo II. dodjeljuje plemstvo.
Ostaje stoga pitanje radi koje zasluge su braća Peršić dobila od Franje II. svoje plemstvo. Razloge tome možemo naslućivati čitajući životopis Franje Nikole. Koji je završio isusovačke škole u Gorici, bio doktor bogoslovlja i ljubljanski kanonik. Predavao je dvije godine u bogoslovnome sjemeništu u Rijeci, zatim bio jedanaest godina kapelan, učitelj i župnik po Istri, da bi ga nakon toga car Josip II. postavio za vicerektora isusovačkog generalnog sjemeništa u Gracu. Godine 1790. otišao je iz Graca, te dobio prepozituru u Novom mestu, u kome je zabilježen njegov sukob s ondašnjim franjevcima. Godine 1797. od bečkih je vlasti bio interniran u Pazin, a umro je 20. listopada 1802. godine u rodnom Lovranu.
Ove podatke prenio je Nikola Žic iz rada Frana Ilešića („Novomeški prošt Fran Nikola Peršić, 1790.– 1797., slika iz jožefinske dobe ljubljanskega nadškofa Mihaela baruna Brigida“, u „Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko“ iz 1906. godine, br. 3-4.). Nikola Žic 1930-ih godina, u doba kada piše svoj rad (Bibliografske bilješke o hrvatskim knjigama iz Istre, Hrvatska prosvjeta, 1937., br. 6-7 i 8.), nije više uspio u Lovranu pronaći žive pripadnike obitelji Peršić von Köstenheim. Nama su ovdje najzanimljiviji podaci koje Žic donosi o dva katekizma koja je Nikola Peršić preveo na hrvatski jezik te tiskao u Gracu 1789. godine. Žic pretpostavlja kako je Peršić autor i nekih drugih knjiga. A u njegovome izdavaštvu te prosvjetnim nastojanjima možemo tražiti i razlog dobivanja plemstva.
Među pripadnicima ove plemenite obitelji treba istaknuti Virgilija de Peršića de Köstenheim koji je kao zastupnik Lovrana supotpisao 14. prosinca 1848. godine protest kojim se odbija da se od Istre učini talijanska pokrajina te se traži da se liburnijske općine, kao posve slavenske, ujedine pod istom hrvatskom upravom sa Rijekom. (Ovo donosi Naša sloga, Godina XIV., Broj 15, 1. kolovoza 1883.).
Među posljednjim Peršićima koji su ispoljili identitet koji nije „đulijanski“ je poručnik austro-ugarske mornarice Emil Peršić von Köstenheim, koji je kao zapovjednik podmornice u pratnji SMS Novara, noću 23. svibnja 1915. godine, nakon što je Italija proglasila rat Austriji, poginuo u napadu Austrijske mornarice na talijansku obalu. Čime je postao prva talijanska žrtva iz naših krajeva u Prvome svjetskom ratu.
Još jedan važan podatak koji su autori knjige Blasonario Giuliano propustili navesti za ovu obitelj je da je prezime Persich von Köstenheim 1929. godine talijanizirano u prezime Persico de Villacastagna (dekret br. 6317 objavljen u “Gazzetta ufficiale del Regno d’Italia” od 29. listopada 1929. godine, br. 252.). Stoga nije ni čudo da Nikola Žic 30-ih godina prošlog stoljeća nije mogao pronaći pripadnike ove obitelji u Lovranu.