Riječki i zagrebački novinar Angjelo Gjurski

0
113

Izrađujući popise riječkih Hrvata koji su se u Rijeci nalazili prije Prvog svjetskog rata sastavio sam popis Riječana pretplaćenih na hrvatske tiskovine. Jedna od ovih tiskovina je i Starohrvatska prosvjeta, na koju je bio pretplaćen stanoviti Angjelo Gjurski, željeznički službenik. U potrazi za podacima o ovoj osobi naišao sam na brojna iznenađenja.

Ančica Mitrović kao primadona Dvorskog kazališta u Darmstadtu

Njegov istoimeni sin rođen je u Trstu 1867. godine. Zabilježen je kao Supilov suradnik i novinar „Novog lista“. Otac je proslavljene primadone zagrebačke opere, Ančice Mitrović, koja se rodila  u Rijeci, na Bulevardu 10. prosinca 1894. godine. Što znači da se Angjelo u Rijeci zatekao prije pokretanja Novog lista. U ovom je glasilu surađivao humorističnim i satiričnim prilozima, djelomično pisanim u primorskoj čakavštini, a koje je kasnije objedinio u knjizi „Primorska šala i satira“. Koliko mi je poznato sačuvan je samo jedan primjerak knjige, jer je zbog izrazitih protuaustrijskih stavova cenzura naložila uništenje čitave naklade. Nakon što je zbog svog pisanja suspendiran sa mjesta državnog službenika, seli se u Zagreb gdje se zapošljava u listu Obzor.

Gjurski je kao novinar surađivao i u listovima Danica, Knut, Agramer Tagblatt, časopisu za kazalište Kulisa te ilustriranom tjedniku Oko.  Bio je i urednikom Zagrebačkog zabavnika, tjednika Prijatelj naroda, Naše zore te pravaškog dnevnika Hrvatska. Često se prenosi njegov citat preuzet iz tadašnje čitanke za prvi razred osnovne škole koja se koristila u Rijeci, a koji je 1903. godine donio u dopisu Agramer Tagblatta:
    »La patria. Io sono nato a Fiume. Fiume é il mio natalizio, sono per questo Fiumano. Io non sono soltanto Fiumano, sono anche Ungherese, perché Fiume forma una parte d´un paese molto grande, molto ricco e molto bello, chiamato Ungheria. L´Ungheria é la mia patria. Tutti quelli, che sono nati nell´Ungheria, si dicono Ungheresi.«

naslovnica knjige Angjela Gjurskog, Hrvatska politička povijest, Od Khuena do Rapalla

No Gjurski je ipak najpoznatiji kao pisac knjige „Hrvatska politička povijest. Od Khuena do Rapalla“. Ova knjiga jedna je u nizu nezamijećenih od suvremenih autora koji se bave riječkom poviješću, iako se u njoj donosi čitav niz zanimljivih podataka iz riječke povijesti. Tako se opisuje epizoda iz 1891. godine kada je Rijeku posjetio Franjo Josip. (dolazak opisuje Igor Žic u jednom broju časopisa Žmigavac). Grad je pod upravom Giovannija Ciotte bio okićen mađarskim zastavama. Na što su riječki Hrvati reagirali  i protestirali pred kraljem hrvatskim usklicima. Izbili su neredi na nekoliko mjesta u kojima je više osoba ozlijeđeno, te je jedan Hrvat poginuo. Ova epizoda nijednom nije spomenuta u historiografiji o Rijeci. Dapače opći je dojam većine onih koji se bave riječkom poviješću, kako je razdoblje od hrvatsko-ugarske nagodbe do kraja stoljeća, tj. u vrijeme načelnikovanja Giovannija Ciotte, njezin idiličan dio (pod utjecajem talijanske historiografije o Rijeci koja ovo razdoblje naziva Idillio dei popoli). Moramo primijeti kako je Gjurski pogriješio godinu, jer dolazak cara Franje stavlja u 1892. godinu. No sada mi je jasan i kontekst iz životopisa Cezara Akačića koji je 1891. skočio na kočiju u kojoj su se nalazili Hedervary i Batyanyi uzviknuvši: „Dolje krvnici, živio dr. Ante Starčević“. Dogodilo se to upravo prilikom opisanog carevog dolaska.

Carposijeva fotografija cara Franje Josipa kojeg Milutin Barač 1891. godine vodi po riječkoj rafineriji

Zanimljiva je i epizoda suradnje riječkih autonomaša s hrvatskom strankom protiv eksponenata mađarske politike u Rijeci. Tako su se dogovorili prilikom nekog naknadnog izbora za gradsku „Rapresentanzu“ da zajednički glasuju za autonomaškog kandidata Antuna Waluschniga i hrvatskog predstavnika Erazma Barčića. Njih su dvojica većinom glasova bila izabrana, no taj je izbor Riječka vlada poništila. Nakon toga je Supilo predložio  da se kod naknadnih izbora iz taktičkih razloga glasa za mađarsku izbornu kandidacijsku listu. Navodno zbog toga što je primijetio da se u autonomaškim redovima opet pojavio antagonizam prema Hrvatima. U svakom slučaju iz ovoga se može zaključiti koliki je utjecaj Supilo tada imao na politički život Rijeke i na riječke Hrvate.

Gjurski spominje i slučaj generalnog štrajka ugarskih željezničara koje je pokrenuo riječki željezničarski odbor. U njemu je važnu ulogu odigrao hrvatski željezničarski službenik, kojemu Gjurski ne otkriva identitet. Naslućujem da se radi o njegovu ocu. Štrajk je započeo 19. travnja 1904. godine te su u njemu bili najustrajniji hrvatski željezničari. Željezničare su pak novčano i na druge načine poduprli riječki građani i trgovci hrvatske nacionalnosti.

Na više mjesta spomenut je Supilo, kojeg Gjurski pozitivno ocjenjuje. Među riječkim događajima opisao je bunu zbog dolaska mađarske pogranične policije u Rijeku 1913. godine. Navodi kako je u vrijeme savezničke uprave Rijekom nakon Prvog svjetskog rata na poticaj Narodnog vijeća SHS došlo do potajnog plebiscita za priključenje Jugoslaviji. Uz sav teror i prijetnje da će svaki koji potpiše za Jugoslaviju biti ubijen prikupljeno je preko 20.000 potpisa koji su upućeni mirovnoj konferenciji u Parizu.

Libro Rosso

Spominje izbore za riječku konstituantu 24. travnja 1921. godine te navodi glasove 2.000 izbornika protiv aneksije i autonomije, tj. za priključenje kraljevini SHS. Osvrće se na Zanellinu vladu te prenosi podatak o knjizi „Libro Rosso“  u kojoj je autonomaška stranka navela sva nasilja talijanskih okupacijskih vlasti, D’Annunzijade i uličnog terora.

Donosi i vrlo zanimljiv podatak iz „Vossische Zeitunga“ kojim se oslikava uloga D’Annunzija kao jednog od glavnih ratnih huškača koji je svojim djelovanjem Italiju uvukao u Prvi svjetski rat. U navedenom listu prenose se glasine iz rimskih bankovnih krugova kako je iz Pariza uplaćeno 70 milijuna lira za priređivanje demonstracija u prilog rata. Od toga je za svoj istup D’Annunzio honoriran s pola milijuna lira, a isplata druge polovine mu je obećana nakon što njegovo huškanje doista bude dovelo do uključenja Italije u rat.

Carlo Sforza u Spomen knjizi Obzora iz 1935. godine

Gjurski se opširno posvećuje i historijatu Rapallskog ugovora. U poglavlju posvećenom ovoj temi od strane 229. do 251. opisao je povijest Riječkog pitanja i mišljenja tadašnjih glavnih političkih aktera o ovom problemu. Ovome pitanju planiram posvetiti zaseban prilog, iako sam već sada prikupio materijala za čitavu knjigu. Iz čitavog bih pasusa izvukao tek posljednju rečenicu kojom Carlo Sforza zaključuje rezultate fašističke politike prema Rijeci: “Ali pošto u njihovoj politici nije bilo nimalo dosljednosti, Rijeka je postala žrtvom njihove politike – i ona je danas mrtav grad.”

Prepričati cijelu radnju Angjela Gjurskog ovom prilikom nije moguće, jer vrvi brojnim podacima. I to ne samo o Rijeci, već donosi zanimljive detalje o osobama hrvatske političke povijesti iz šireg nacionalnog konteksta. Tako donosi pismo Vatroslava Jagića Kršnjavom u kojemu ispričava mladog Pilara koji zbog ukinute stipendije priznaje da je počinio ludost, niječe da je potpisao studentski protest te hvali Kršnjavoga, a za Starčevića kaže da je za mladež velika nesreća (!). Nadam se da sam ovim putem tek zainteresirao znatiželjnog čitatelja da ovu knjigu uzme u ruke te ju sam pročita. Knjiga je to koja je za povijest Rijeke značajna ne samo zbog iznesenih detalja, već i stoga što je njezin autor ovdje živio. Te je u riječku situaciju bio upućen ne samo kao dobar poznavatelj, već i sudionik te svjedok opisanih zbivanja.

Prethodni članakRiječke teme u kraljevičkom listu Primorac
Sljedeći članakDvorski fotograf Edmund Jelušić