Prezime Tomašić vrlo je rasprostranjeno u Hrvatskoj. Za njih se uglavnom tvrdi da su hrvatska plemićka obitelj iz hrvatskog praplemstva Mogorovića. No kako se radi o prezimenu čija motivacija dolazi od patronimika, nije neobično da ovo prezime nalazimo rasprostranjeno širom Hrvatske (tj. Austro-ugarske monarhije), odnosno u okolici Šibenika, na otocima Korčuli i Krku, Istri, Trstu, Čakovcu. Tako je u Trstu postojala tiskara Tomasich koja je tiskala djela na slovenskom jeziku. A iz istarskog Novigrada je rodom fratar Bernardin Tomašić.
Najviše podataka o Tomašićima nalazimo u knjizi Emila Laszowskog, Porodica Tomašića, historijsko-genealogijski prikaz, Zagreb 1910. Tomašiće koji su odvjetak Mogorovića nalazimo oko Karlovca. Ovdje su podigli grad Belaj. Sredinom 17. st. od Frankopana su dobili posjede oko Bosiljeva. Plemstvo im je potvrđeno 1622. i 1661. godine. Već rano zatičemo Tomašiće u Primorju. Nalazimo ih u Senju, Dragi Bašćanskoj, Bakru, Kastvu, Voloskom, Opatiji i Rijeci. Neki Antun Tomašić, 1670. spominje se u Acta Buccarana. O opatijskim Tomašićima pisao je Amir Muzur. Među najstarijim Tomašićima koji su ostavili značajnijeg traga u hrvatskoj historiografiji prvo mjesto zauzima povjesničar Ivan Tomašić, pisac „Chronicon breve Regni Croatiae Joannis Tomasich minoritae“ koji je u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku objavio Kukuljević 1868. godine. Tomašić je bio franjevac te se služio ljetopisima iz trsatskog samostana, stoga je vrlo vjerojatno da je jedno vrijeme obitavao na Trsatu. Možda je i porijeklom Trsaćanin. Na Trsatu je župnikovao svećenik Matija Tomašić, za koga se pretpostavljalo da je između 1721. i 1725. sastavio Trsatski zbornik (statut, urbar i popis trsatskog običajnog prava).
Riječku lozu Tomašića jednostavnije je pratiti. Iz Belaja se u Kastav doselio Matija (sin Ivanov) krajem 18. st. Tamo se oženio za Katarinu Anuch te se kasnije preselio u Volosko. Njegov se pak sin Matija doselio u Rijeku. Laszowski tvrdi da je imao sina Franju koji se oženio sa ženom iz porodice Summacampagna. S njom da je imao sinove Franju de Paula, Franju Ksavera, Nikolu, Josipa, i kćerku Jelenu. Franjo de Paula uz potvrdu starog plemstva, dobio je od Marije Terezije 21. 8. 1779. i austrijsko plemstvo (grbovnica je sačuvana u Austrijskom državnom arhivu u Beču). Njegov je sin Petar od majke naslijedio dobro Žakanje koje je bilo u vlasništvu njegovog djeda Petra Benića. Petar je pak imao sina Josipa (1821-1876), mađarona i saborskog zastupnika od 1868. do 1871. Josip je otac Nikole (1864-1918), također saborskog zastupnika (1893-1906), koji je bio profesor nacionalne ekonomije na Zagrebačkom sveučilištu, povjesničar državnog prava, ministar za Hrvatsku u Budimpešti (1903), hrvatski ban (1910-1912) te osnivač i predsjednik Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke.
No da se vratimo riječkim Tomašićima. Krajem 18. st. i početkom 19. st. najznačajniji pripadnik ove obitelji u Rijeci je gore spomenuti Franjo de Paula, bakarski patricij i riječki trgovac. Na prijelazu stoljeća pojavljuje se i njegov si Franjo, brodovlasnik i riječki patricij. Tomašići su dali izgraditi svoju kuću u „via del Governo“, koja je po Kobleru (Memorie …, vol. I., str. 50.) sagrađena 1782. godine. Kobler donosi i podatak kako se u njoj od 1816. godine nalazio Trgovački sud (Memorie…, vol. I, str., 95.). Kuća je zabilježena i na fotografiji, te za nju Petar Puhmajer pronalazi potvrde da ju je projektirao Anton Gnamb.
Amir Muzur ostavlja mogućnost da je Marija Tomašić, koja se udala 1785. godine za Paola Scarpu, bila iz riječke grane obitelji. Kobler jasno pak kaže kako je Marija kćer Franje i Terese. Njezin je sin Iginio, poznati riječki poduzetnik, začetnik turizma u Opatiji i graditelj vile Angiolina u Opatiji. Lijepo je znati da je kroz vene ovog riječkog sina tekla krv hrvatskog praplemstva.
Najznačajniji je pripadnik ove obitelji, uz već spomenutog hrvatskog bana Nikolu Tomašića, Franjo Ksaver. Rođen je u Rijeci 2. listopada 1761. godine. Čudi me da njegov život nije privukao nacionalne romanopisce ili poslužio kao scenarij za filmsko uprizorenje. Istaknuo se u ratovima protiv Napoleona. Prilikom obrane tvrđave Le Quesnoy zarobljen je te osuđen na giljotiniranje. Kasnije je pak, prilikom juriša koji je predvodio na tvrđavu Bochetta, teško ranjen u prsa. No to ga nije omelo da se i dalje uspješno bori protiv Napoleonovih postrojbi te je, nakon što je bio zapovjednik Zagreba, predvodio postrojbe koje su osvojile Dalmaciju, Dubrovnik i Boku Kotorsku. Postigao je čin feldmaršala, te je imenovan vojnim i civilnim guvernerom Dalmacije. Ovu funkciju je obavljao od 1814. do svoje smrti 1831. godine. Za života je bio osobni savjetnik cara Franje I., nositelj Komanderskog križa reda Marije Terezije, ordena Željezne krune I. reda, te Časničkog spomen križa Napoleonovog rata 1813.-1814.
U Rijeci je dobio počasno građanstvo. Diploma mu je dodijeljena 29. studenog 1820., a u potpisuju ju guverner Francesco d’Űrmény, suci rektori Vicenzo de Terzy, Felice de Verneda i Carlo Antonio de Pisanelli, te općinski bilježnik Albert Martinich. Diploma je dio Zbirke rukopisa PPMHP i čuva se pod signaturom PPMHP 105414.
Franjo Ksaver je važan i kao guverner, a ne samo kao vojnik. Pod njegovom upravom Dalmacija je doživjela brojne reforme, od one crkvene, do one upravne, kada su kvarnerski otoci prešli iz Dalmacije pod Riječko okružje, tj. Trst (mogli bismo mu stoga zahvaliti i na današnjim granicama PGŽ). Ujedno je zaslužan i za uvođenje hrvatskog jezika u upravi, jer službene objave tiska i na hrvatskom jeziku. A jedan od proglasa s početka 1819. godine zapovijeda pisanje trgovačkih knjiga u Dalmaciji i na hrvatskom jeziku. Nije nebitan podatak niti to da u njegovo vrijeme dolazi i do reforme hrvatskog (ilirskog) pravopisa u Dalmaciji. Suvremenici su ga cijenili te su mu posvetili više pjesama. Prvu mu je pjesmu napisao već 1813. godine Ivan Kreljanović (Giovanni Kreglianovic). Poeta cesareo Agostino Brambilla napisao mu je dvije pjesme (1817. i 1831. prilikom proslave pedeset godina službe). Nicollo Ivellio mu je napisao pjesmu prilikom njegova povratka iz Beča 1822. godine.
Neposredno poslije smrti napisane su mu dvije biografije. Prvi je naslov Francesca F. Goemmela, „Zur glorwuerdigen Jubel-Feyer der von Seiner Excellenz … Franz Xaver Freyherrn von Tomassich am 1. April 1831 ruhmvoll erreichten fuenfzigjaehrigen Dienst-Epoche : begangen im Zara am 4. April 1831.“ tiskan u tiskari Battara u Zadru. Iduće godine mu je nekrolog napisao Josip Mamula (Joseph Mamulla, „Nekrolog des k.k. Feldmarschall-Lieutenants Franz Freiherrn von Tomassich“,Streffleurs Militärische Zeitschrift, 1832/1, str. 79.). Osim ovih nekrologa o njemu je sačuvano brojno arhivsko gradivo koje tek čeka svoju obradu. Osim službene korespondencije tu je njegov ratni dnevnik (HDA-1735-DVZ, kut. 1., sign. 1813-13-2) i pisma koja je pisao značajnim Dalmatincima svog vremena. Za sada nisam uspio utvrditi gdje se nalaze dokumenti iz njegove grobnice. Koji su pronađeni 1976. godine na zadarskom groblju u grobnici u sekciji A, lijevo, na broju 5.
Nisam uspio utvrditi niti gdje se nalazi njegov portret, koji se može pronaći u Wikipedijinom spremniku. A prema kojem su izrađene brojne grafike koje se čuvaju u arhivima i muzejima u Beču, Zagrebu i Zadru. I dok se o njegovim suvremenicima, Lavalu Nugentu i njegovim sinovima štošta napisalo, te se čak i Napoleonov general Marko Slivarić danas slavi, dotle je o Franji Ksaveru Tomašiću tišina i muk. Upravo kao i o ostalim riječkim Hrvatima.
Željko Bistrović
