Nakon Riječanina Ivana Krstitelja Agatića na stolicu senjsko-modruške biskupije zasjeo je opet jedan Riječanin, Petar Mariani. Iako je o njemu prvi napisao par redaka Kobler, najinformativniji je ipak Mile Bogović („Povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske II, Novi vijek“, Fontes: izvori za hrvatsku povijest, br.7, 2001, str. 61-62.)
Petar Mariani rođen je u Rijeci 9. siječnja 1605. godine. Otac Bartolomej mu je porijeklom iz Napulja. No majka Franciska Franković je rođena Riječanka, a njezin je otac bio riječki patricij. Gimnaziju je završio kod isusovaca u Zagrebu nakon čega je sedam godina studirao filozofiju i teologiju na Bečkom sveučilištu. Iz filozofije je 1633. postigao magisterij, a iz teologije 1636. bakalaureat. Nećemo se previše zadržavati na njegovoj plodnoj crkvenoj karijeri do imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. Istaknut ćemo tek to da u postupku za biskupsko imenovanje svjedoci kažu da je vješt u hrvatskom jeziku, kojim se u onom kraju govori. Što nije ništa ni čudno kada mu je to bio materinji jezik. A ujedno moramo istaknuti i to da je bio savjetnikom caru Ferdinandu III.
U hrvatskoj je historiografiji Petar Mariani prikazan u negativnom svjetlu. Biskup Mariani bio je u lošim odnosima sa Nikolom VII. Zrinskim. Zbog biskupovih pritužbi na Franju Cosmu, koji je u ime Zrinskoga prisvajao crkvena dobra, te čak milostinju prikupljenu za obnovu jedne crkve potrošio za izgradnju solane, car Ferdinand III. je zatražio da se Cosmi kazni. Nakon toga je na traženje Zrinskog premješten iz biskupije te se zamijenio sa srijemskim biskupom za stolicu. No ovu zamjenu Rim nije potvrdio. Nakon što je Nikola Zrinski upravu vinodolskih imanja prepustio svome bratu Petru, biskup Mariani zatražio je da mu se vrati Senjsko-modruška biskupija. Nakon što je ponovno preuzeo upravu ove biskupije Mariani je upao u novi spor.
U starijoj historiografiji ga optužuju da je bio protiv glagoljaša. No osim Emanuela Sladovića, to čine vrlo paušalno, ponekad tek jednom rečenicom bez pozivanja na izvore. Mile Bogović je i o tom sukobu opet najiscrpniji.
Činjenica je da su se Vinodolski popovi glagoljaši tužili na biskupa Marianija. No sama svjedočenja biskupa Marianija bacaju sasvim drugačije svjetlo na ove događaje. Jedno od njih, izvješće samog biskupa Marianija rimskoj Propagandi iz 1654. objavio je Mile Bogović („Izvješće Petra Marianija 1654. godine“, Fontes: izvori za hrvatsku povijest, br.7, 2001, str. 410-413.). Iz njegovog sadržaja možemo zaključiti kako je biskup bio vjerni provoditelj reformske politike Tridentskog koncila te je samo revno obnašao svoju dužnost. Često se tužio na neukost glagoljaša i tražio je od njih da znaju latinski. Po svojim riječima nije bio protiv učenja i liturgijske upotrebe „ilirskog“ jezika. Navedenu tvrdnju potkrepljuje i podatak iz regesta spisa biskupskog arhiva u Senju. (Vladimir Kraljić, „Popis arhivske građe arhiva biskupije u Senju i arhiva stolnog kaptola u Senju“, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. 21, 1977, str. 312.). Ovdje je zabilježen dokument izdan u Požunu 1. srpnja 1655. kojim car Ferdinand III odobrava odredbe koje je biskup Mariani donio prigodom kanonske vizitacije u Bakru, o disciplini klera i liturgijskim odredbama radi obnove vjerskog života u biskupiji. Među njima se govori i o učenju latinskog jezika, ali da se ne zanemari „ilirski“ jezik (dokument je objavio E. Sladović). U spomenutom izvješću Propagandi važno je i biskupovo sjećanje kako su nekad svećenici u Rijeci upotrebljavali samo „ilirski“ no kako sada ondje ima i ilirskih i latinskih svećenika. Bogović donosi i druge izvore u Rimu koji se tiču Marianija koje bi trebalo podrobno proučiti.
Iako je Mariani bio u lošim odnosima s Nikolom Zrinskim i svećenicima bakarskog kaptola, čini se da je bio u dobrim odnosima s Jurjem Križanićem, jednim od tadašnjih najodličnijih hrvatskih intelektualaca. Ovaj biskupa spominje u svome pismu Levakoviću u kojemu ga moli novčanu pomoć svojoj majci. Izričito traži da se novac dostavi biskupu u Rijeku te da ga se zamoli da on pošalje novac kako ne bi bio dostavljen u tuđe ruke već upravo njegovoj majci. Kasnije dodaje: „»P. S. Gospodin biskup senjski Petar Mariani izvrsno poznaje mojega rođaka Jurja Sandrića, i ako se njemu što uputi, sigurno će on to poslati spomenutom Sandriću i mojoj majci.“
Iz ovoga se vidi da je Juraj Križanić u biskupa Marianija imao iznimno povjerenje. (Ivan Golub, „Zrinski, Križanić i Lippayi – tragovi dodira(1)“, Kolo 1., 2011., dostupno na poveznici)
U knjizi Radoslava Lopašića, „Spomenici tržačkih Frankopana“, objavljeno je pismo biskupa Marianija hrvatskom knezu Nikoli Frankopanu, pisano 11. veljače 1644. iz Novoga, u kojem ga izvještava o potrebi da se franjevačka crkva na Trsatu poveća i dostojno uredi. A u pismu Nikole Frankopana biskupu, pisanog 3. kolovoza u Bosiljevu, knez moli biskupa da ga zamijeni kod polaganja kamena temeljca za povećanje trsatske crkve. Knez Nikola Frankopan, u pismu napisanom u Požunu 23. travnja 1647. potvrđuje svoju oporuku, te moli palatina Ivana Draškovića i biskupa Marianija da se pobrinu za njegov sprovod. Ako umre u Požunu da se tijelo ima balzamirati, staviti u bakreni lijes i izložiti kod franjevaca. Ako prije smrti stigne u Beč tijelo mu se treba izložiti kod Isusovaca. Sprovod treba na njegov trošak spremiti biskup Mariani koji ga osobno treba odvesti na Trsat i u tamošnjoj crkvi pokopati pred velikim oltarom. Biskupu pak ostavlja 100 dukata.
Umjesto ispred glavnog oltara pokopan je ispred oltara Sv. Katarine (što saznajemo iz knjige Clarusa Pasconija, „Continuatio triumphi reginae Tersactensis”, podatak koji prenose i Andrija Rački te Zorislav Horvat). Iako je ostavio značajan legat trsatskim franjevcima za njegov grob nikada nije napravljena nadgrobna ploča. Uz njegovo mjesto pokopa uz oltar sv. Katarine stajala je crna zastava s dugačkim natpisom o Nikoli IX. Frankopanu. Po Račkom i Horvatu i ona se negdje zagubila.
Treba istaknuti da je biskup pismo banu pisao iz Novoga, koji je bio posjed Nikole Frankopana, a ne Zrinskih kojima je pripadao najveći dio Vinodola. Iz iznesenoga se može zaključiti kako je biskup Mariani bio čovjek od Nikolinog povjerenja.
Uz Frankopane ga veže još jedna sitnica. Car i kralj Ferdinand III. je na saboru u Požunu, koji je zaključen 3. srpnja 1655., potvrdio 113 članaka, od kojih se dio odnosi na Hrvatsku. U 71. članku imenuje se komisija koje će riješiti sporove u Primorju i povratak grada Brloga knezu Jurju Fankopanu. U ovu komisiju s hrvatske strane, uz podbana Gašpara Orehovačkog i baruna Sigismunda Keglevića ulazi i biskup Mariani.
Isto kao i Agatić, Mariani je, zamjenjujući pulskog biskupa, posvećivao crkve i oltare unutar pulske biskupije u carskim stranama. U Matici krštenih, vjenčanih i krizmanih iz Boljuna od god. 1598.- 1656. (HAZU, sign. III. c. 4) zabilježeno je da je tamo obavio obred krizme. Ujedno je 7. studenoga 1658. u župnoj crkvi Sv. Marka u Veprincu posvetio glavni oltar sv. Marka. A u Rijeci 1659. blagoslovio zvona riječkim benediktinkama. Ovim putem upućujemo na još jedan važan izvor, autograf biskupa Petra Marianija kojim potvrđuje oporuku popa Jurja Černića (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, R 6528, 8). Pisan je 21. studenog 1662. godine u Rijeci hrvatskim jezikom:
„Tuerdimo od nase Biskupske strane tza ouu Kasu na ouom testamentu po prauoi ruke pokoinoga Popa Juria nutargnega popisana i ostauliena. Komu Gdin Bog dai spasenie dusi kako onomu Ki ie Bribirskoi (?)rigni unogo uremena i let uerno i duseuno sluzil. Dano u Riki na 21 9bra 1662.“
Također je na hrvatskom jeziku (osim u intitulaciji i potpisu) pisao 13. ožujka 1654. godine pismo bakarskom plovanu, koje je objavio Emanuel Sladović. U njemu traži valjani ispit svakome svećeniku koji želi ispovijedati. I zabranjuje da svećenici odrješuju dug od desetine. U čemu bismo mogli naslutiti stvarne razloge netrpeljivosti svećenika bakarskog kaptola prema biskupu Marianiju.
Marianijev autograf na oporuci bribirskog popa Jurja Černića povijesno je višestruko važan. Svjedoči nam kako je jedan Riječanin u drugoj polovini 17. st. vrlo dobro baratao hrvatskim jezikom. Te s drugim objavljenim pismom na hrvatskom jeziku može i poslužiti jezikoslovcima u rekonstrukciji riječkog cakavskog dijalekta. Također se uklapa u priču o polaganom napuštanju glagoljskog pisma u korist latinice i kod onih koji su još uvijek pisali hrvatskim jezikom. Sedamnaesto stoljeće doba je uzmaka glagoljice. Ali dinamika tog procesa je različita u različitim mjestima. Dok se u najvećem dijelu kontinentalne Hrvatske i Slavoniji te skoro čitavoj Dalmaciji u matičnim knjigama koristio latinski jezik, hrvatskim se jezikom na latinici u 17. i/ili 18. st. zapisuju matice u Lici (Perušić, Donji Kosinj, Dabar), Vinodolu (Grižane, Grobnik, Bakar), Senju i Karlobagu. Glagoljica se još održavala u zadarskom zaleđu (Biogradu) i na zadarskim otocima, na otoku Krku, ponegdje u Istri i na otocima Cresu i Lošinju. Što svjedoči kako je naš primorski kraj tada pripadao pokrajinama u kojima je svijest o vrijednosti narodnog jezika bila najukorjenjenija.
Biskup Petar Mariani pokopan je u trsatskom svetištu. Gdje je 24. kolovoza 1644. nakon svoga ređenja kao novoposvećeni biskup blagoslovio kamen temeljac za pregradnju crkve. Pokopan je ispred oltara Sv. Mihovila, pokraj svojega sugrađanina i prethodnika na biskupskoj stolici, Agatića. I u blizini spomenutog Nikole Frankopana Tržačkog, koji nas svojim zanimljivim životom, ali i sudbinom svojega ukopa uvodi u novu priču. Koju smo dužni ispričati barem zbog toga što je navedeni, uz Martina Frankopana, najveći dobročinitelj trsatskog samostana.
Željko Bistrović
