Zrinsko-Frankopanska urota tema je hrvatske povijesti i književnosti koja je poslužila kao integrativni narativ u stvaranju suvremene hrvatske nacije, a potekla je iz pravaške ideologije. Kult Zrinskih i Frankopana kao hrvatskih rodoljuba razvijan je u političkoj borbi protiv Beča i austrijske politike u kojima Starčević i najraniji pravaši vide najljuće hrvatske neprijatelje.
Prema Stjepku Težaku, zanimanje za zrinsko-frankopanske teme poraslo je upravo nakon govora Ante Starčevića u Saboru 26. lipnja 1861. Treba naglasiti kako je Ante Starčević u Sabor izabran kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, a iste je godine izabran i za velikog bilježnika Riječke županije. Po Težaku, književnici su dobili dovoljno građe i poticaja za stvaralaštvo, nakon što je Šime Ljubić u svome „Pregledu hrvatske poviesti“ osvijetlio Urotu te kada je Franjo Rački o njoj objavio izvore. Treba primijetiti kako je Ljubićev „Pregled hrvatske poviesti“ tek izvadak iz opsežnije njegove radnje „Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži“. A obje knjige su tiskane 1864. godine u Rijeci, u tiskari Emidija Mohovića. Čemu se ne trebamo čuditi ako znamo da je Ljubić u hrvatskoj gimnaziji u Rijeci bio profesorom od 1863. do 1867. godine.
Godine 1873. godine u Zagrebu je Franjo Rački izdao „Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr. Frankopana“. I on je vezan uz hrvatsku gimnaziju u Rijeci jer je bio njezinim đakom. A upravo je Račkome Ljubić posvetio gore spomenuti „Pregled hrvatske poviesti“. Rački je Rijeku zadužio i drugim svojim povijesnim radnjama. Te je uz Rijeku vezan i time što je npr. bio članom riječke Narodne čitaonice. Zanimljivo je i to da je Rački godine 1865. bio zamjenikom Erazmu Barčiću u Hrvatskom saboru, kada je ovaj izabran na listi bribirskog izbornog kotara kao član Stranke prava.
Preko teme o uroti Zrinsko-Frankopanskoj uz Rijeku i Primorje vezana je još jedna važna osoba hrvatske političke povijesti, Brsečanin Eugen Kumičić. Iako je u hrvatskoj povijesti Kumičić poznatiji kao književnik, njegova uloga u politici nije podređena njegovoj ulozi kao književnika. Dapače, književnik Kumičić ne bi niti postojao da nije izgrađen na pravaškim načelima. I uopće, hrvatska književnost, pogotovo moderna, bila bi značajno okljaštrena, da nije bilo mladih i buntovnih književnika pravaša. Uz Kumičića tu su August Harambašić, Ksaver Šandor Gjalski, Silvije Strahimir Kranječević, Vladimir Vidrić, sve do Antuna Gustava Matoša. A i Janko Polić Kamov, koji započinje jedno novo poglavlje u hrvatskoj književnosti, ponikao je u pravaškim krugovima. Upravo je u književnosti, kada nije mogla u stvarnosti, najživlje obitavala ideja hrvatske državotvornosti i samostalnosti.
Eugen Kumičić je također bio đakom hrvatske gimnazije u Rijeci, i to upravo u vrijeme dok je Šime Ljubić ovdje bio profesorom. Kumičić je prvi hrvatski književnik koji se pozabavio Urotom. Na osnovi povijesne građe, piše roman „Urota Zrinsko-Frankopanska“, koji je objavio 1893. godine te ga je posvetio dr. Anti Starčeviću, ocu Domovine.
No ovim romanom Kumičić ne iscrpljuje tematiku Urote, jer joj je posvetio još dva svoja djela. Tako je godine 1903. opisao sliku Otona Ivekovića u radnji „Opis slike Petar Zrinski i Katarina na razstanku : dne 13. travnja god. 1670. u gradu Čakovcu“.
No još je značajnija kulturna činjenica njegova ranija radnja „P. Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici“ iz godine 1899. A kojom je reagirao na radnju Aleksandra Mitrovića „Dva hrvatska mučenika“ objavljenu u Zadru iste 1899. godine. O ovom Mitroviću treba istaknuti da je bio suradnik zagrebačkog „Srbobrana“, te kasnije, nakon smrti Save Bjelanovića, urednik „Srpskog glasa“ u Zadru. Mitrović se, najblaže rečeno, obara na Zrinskog i Frankopana umanjujući njihovo hrvatstvo i prikazujući ih kao kukavice, ujedno uzdižući srpsko junaštvo. Kumičić tada, kao prvo ime hrvatskog pravaštva ustaje u obranu Zrinskog i Frankopana, ne ostajući Mitroviću dužan na riječima. Ova polemika, jedna od bitaka hrvatskih pravaša protiv velikosrpske ideologije, danas je zaboravljena epizoda hrvatske povijesti.
O Franji Krsti Frankopanu i Petru Zrinskom pisalo se još puno nakon spomenutih radova. Tako između ostalog naš Primorac, Crikveničanin Ivan Kostrenčić, uvodi Franju Krstu Frankopana u povijest hrvatske književnosti kao autora zbirke pjesama „Gartlic za čas kratiti“.
Kao i u brojnim drugim svoji prilozima, uvijek mi za oko zapnu oni detalji koji teme hrvatske povijesti vežu s našim krajem, Primorjem i Rijekom. Tako mi je došla pod ruku fotografija riječkih izbjeglica u Zagrebu nakon Prvog svjetskog rata. Prikazani su u „Spomenici Zrinsko-Frankopanskoj prigodom svečanog prenosa njihovih kostiju u domovinu“, 1919. godine. Riječki prognanici su predvodili povorku izbjeglica iz krajeva koje je okupirala Italija.
O sudbini zemnih ostataka Zrinskog i Frankopana govori i Izvještaj o ekshumaciji kostiju koju su provela Braća hrvatskog zmaja 1907. godine. Kosti su tada pokopane u zasebnu grobnicu na mjesnom groblju bečkog Novog mesta. A prije toga su uredno posložene u novi lijes, te su ispod njih stavljeni papirni smotuljci sa zemljom iz raznih hrvatskih krajeva, koji se u izvještaju poimence spominju. U jednom od smotuljaka nalazila se i zemlja iz Rijeke.
Prema pisanju pravaša dr. Antuna Biankinija u članku „Gdje su kosti hrvatskih mučenika Petra grofa Zrinskog i Krste kneza Frankopana“ objavljenog 1904. godine u listu Naše pravice ideja povratka njihovih zemnih ostataka u Domovinu ponikla je iz redova hrvatskih studenata pravaške orijentacije koji su u Beču osnovali udrugu „Zvonimir“. Ova skupina je redovito hodočastila grob Zrinskog i Frankopana koji se nalazio pred katedralom u bečkom Novom mestu, te bi na Dušni dan i na dan njihove pogibije stavila na grob vijenac s hrvatskom trobojnicom. No godine 1885. katedrala je proširena i pročelje crkve porušeno, a zemni ostaci Zrinskog i Frankopana prenešeni u mrtvačnicu na mjesno groblje, te kasnije anonimno zakopani. No hrvatski su studenti uspjeli pronaći točan položaj groba u kojemu su bez križa i natpisa bili Zrinski i Frankopan zakopani te iscrtati tloris groblja i točnu poziciju ukopa. Ovaj su crtež zajedno s dopisom poslali tadašnjem predsjedniku Stranke prava Franu Folnegoviću. Među potpisnicima se ovog dopisa, po Biankinijevim riječima „čestitih Hrvata i sudrugova naših“, nalazio i Franjo Domaldović.
Dr. Franjo Domaldović (8. siječnja 1867. – 28. studenog 1917.), Riječanin, pokopan na Kozali, bio je kotarski i primarski liječnik. A dok je živio u Grazu bio je predsjednik ondašnjeg Akademskog društva Hrvatska. Dovoljan razlog da zaokupi našu pažnju te da iz zaborava pokušamo izvući još jedno ime među značajnijim riječkim Hrvatima.
Željko Bistrović
