Kada bi tko smogao snage i hrabrosti pozabaviti se temom Rijeke pod hrvatskom upravom (1848-1869.) nastala bi vrlo zanimljiva knjiga. Nažalost i ova tema je u hrvatskoj historiografiji dostojno zanemarena. Rijeka je u navedenom periodu doživjela brojne zanimljivosti, među kojima smo na ovome mjestu pisali ili namjeravamo pisati: otvorena je prva tvornica sardina na Jadranu, riječke tvrtke sudjeluju na svjetskoj gospodarskoj izložbi u Londonu, tada nastaju najstarije fotografije Rijeke, Salomon Hering otvara prvi fotografski studio, riječke tvrtke, obrtnici i škole sudjeluju na gospodarskoj izložbi u Zagrebu, tiskaju se brojne hrvatske tiskovine (Neven, Jadranske vile, Pravnik, Rvacki prvenci o naravi i zdravlju, Vila sinjega mora), u hrvatskoj gimnaziji djeluje Fran Kurelac, u Rijeci djeluju tri osnovne škole na hrvatskom jeziku. Za povijest hrvatskog jezika važna je i riječka Nautička škola u kojoj je 1851. godine sastavljen prvi sačuvani službeni spis u pomorstvu, napisan na hrvatskom jeziku. A kao profesor ove škole Anton Jakov Mikoč je sastavio prvi hrvatski rječnik pomorske tehnologije. Osim njega uz ovu školu vezana su još dva hrvatska rodoljuba, ravnatelj Božo Pavletić i Vinko Medanić.
U talijanskoj historiografiji ovaj period se redovito naziva „ocupazione“. No talijanski povjesničari smeću s uma kako je Rijeka u svim dotadašnjim shematizmima navođena kao dio Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog kraljevstva. Mit mađarske i talijanske historiografije o nekom Corpus separatumu, tek je u nastanku. Dapače, nastaje upravo u ovom periodu. A ova propaganda nalazi svoje mjesto u iredentističkim krugovima okupljenim oko riječkih glasila Eco di Fiume i Gazzetta di Fiume. Ovdje objavljuju svoje priloge dalmatinski autonomaš Nikola Tommaseo te mađarski političar Ferenz Deàk. Za svoje djelovanje Rezza je od austrijskih vlasti i osuđen. Međutim iako je eksponent Cavourove politike, ponekad svojim pisanjem promovira i interese Hrvatske, radi čega ga neki listovi s Apeninskog poluotoka javno prozivaju i vrijeđaju. O nekim aspektima ove teme zainteresiranog čitatelja upućujem na još jedan od naslova neiskorišten od riječkih istraživača, rad Ljerke Kuntić „Riječki list »ECO di FIUME« (GAZZETTA) i g. 1861.*“ . O ovome listu pisao je i Vasilije Krestić u prikazu knjige Josipa Horvata o povijesti hrvatskog novinstva. Ovdje on navodi inicijativu biskupa Strosmayera, koji je predložio Ambrozu Vranyczanyju i Metelu Ožegoviću da prikupe kauciju za Gazzettu. Nakon zabrane ovog lista kaucija je skupljena i trebao ju je položiti profesor riječke gimnazije Antun Kazali. Zadobijanje Gazzette pokušala je na sličan način Dvorska kancelarija i Namjesničko vijeće. No oba su pokušaja propala.
Vidimo kako hrvatska strana ne sjedi skrštenih ruku. Snažna je i publicistička reakcija s hrvatske strane, koja je danas potpuno zaboravljena. Prvi koji na iredentističku propagandu reagira je Erazmo Barčić sa svojim spisom „La voce di un patriota“, tiskanom 1860. u Rijeci. O ovome se radu prolilo dosta tinte te ovdje o njemu nećemo podrobnije raspravljati, već ćemo uputiti na one manje poznate radove.
Vinko Milić je 1861. godine u Rezzinoj tiskari u Rijeci o svome trošku tiskao polemički spis „A Niccolò Tommaseo. I Dalmato-Slavi ossia i quesiti di patrio interesse“ . U ovome radu pobija Tommaseove autonomaške ideje o Dalmaciji, tvrdeći da je Dalmacija bila dio Hrvatske, te da narod u Dalmaciji govori hrvatski i smatra se Hrvatima. Milić je od 1860. do 1862. godine radio u riječkom županijskom sudu, da bi nakon toga bio premješten u Varaždin. O razlogu njegovog premještaja postoje različita mišljenja. Dodajmo ovdje i ovo, da je smetao talijanskim iredentističkim krugovima u Rijeci.
Godine 1862. u Rijeci objavljuje svoj rad i Faustin Suppe, pod nazivom „Il Governo maritimo Croato“. On nastaje kao odgovor na pisanja u tršćanskom listu „Gazzeta del popolo“. Ova pak brošura, za razliku od prethodne dvije, potpuno je nepoznata povjesničarima koji se bave riječkom poviješću. Jedini njezin primjerak pronašao sam u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Spominje ju Kukuljević u Arkivu za povjesnicu jugoslavensku, knj. 7-8, navodeći samo njezin naslov. Knjigu spominje i riječki dopisnik lista „Il Nazionale“ (u dopisu od 7. svibnja 1862, na str. 100. Za ovaj list moramo istaknuti da počinje izlaziti upravo ove 1862. godine te kako provodi program Narodne stranke: zalaže se za uvođenje hrvatskog jezika u javnu upotrebu i udruženje Dalmacije s Hrvatskom.)
Još uvijek nisam uspio utvrditi identitet riječkog dopisnika. Mogla bi biti sva trojica spomenutih autora – Erazmo Barčić, Vinko Milić i Faustino Suppe. No Milić upravo ove godine odlazi u Varaždin, a Suppeovo autorstvo je upitno pošto se u dopisu spominje upravo njegova knjiga. No ono na što treba upozoriti je da se u ovom dopisu autor osvrće i na „un breve l’opuscolo: Fiume in relazione a Croazia, Ungheria ed Austria“. Pod ovim nazivom prepoznajemo povijesni rad o Rijeci iz pera Franje Račkog, „Rieka prema Hrvatskoj“. No na hrvatskom je ovaj rad tiskan 1867. godine, a na njemačkom 1869. kao „Fiume gegenüber von Croatien“. Što znači da je izvorni rad prvi puta objavljen na talijanskom jeziku barem 1862. godine, kada o njemu izlazi vijest u listu „Il Nazionale“. Za razliku od Suppeove knjige, o talijanskoj verziji rada Franje Račkog nisam pronašao niti jednu noticu.
Navedena četiri naslova svjedoče o snažnoj hrvatskoj borbi protiv talijanske iredentističke i autonomaške propagande u našim krajevima. Kako riječki dopisnik lista „Il Nazionale“ na jednom mjestu kaže: „La nostra Gazzetta contribui non poco a riabilitare il nome croato là appunto, dove esisteva contro cotesto una mal fondata avversione. Come ogni errore, così anche quest’ultimo si dissipò. (Naš je list nemalo pridonio rehabilitaciji hrvatskog imena upravo tamo gdje je prema njemu postojala neutemeljena averzija. Kao i svaka greška i ova se rasplinula.).“


Stoga nam uz spomenuta četiri naslova, na koja ovdje upućujemo buduće istraživače, ostaje proučiti i pisanja riječkog dopisnika u zadarskom listu „Il Nazionale“.
Željko Bistrović/Primorski Hrvat