Ako promatrate stare fotografije Riječana do pred Prvi svjetski rat teško ćete pronaći gologlave osobe. Svatko na glavi nosi neko pokrivalo. Žene tako nose razne vrste marama, a one malo urbanije bogato ukrašene šeširiće. Isto je takva razlika između gradskih gospodičića i pučana. Ovi potonji u Rijeci nekada su nosili crvene pletene kape, dok su gospodičići nosili šešire. Nekada se smatralo strašnom uvredom nekome zbaciti s glave njegovo pokrivalo. Stoga je o takvom činu čak sastavljena odredba u Riječkom statutu, u kojoj je za to predviđena kazna.

I tako dok nam, promatrajući stare fotografije Rijeke, pred očima prolaze likovi žena i muškaraca koji sjede po terasama riječkih kavana, zamijetit ćemo kao obavezni modni dodatak, slamnate šeširiće. Na engleskom se ovaj slamnati šešir zove boater, na francuskom canotier, a na talijanskom paglietta. Bio je popularan u prvoj polovini 20. st., a nalazio se na glavama brojnih glumaca i pjevača, od Binga Crosbyja do Freda Astaira. Modni „boom“ njegova nošenja započeo je 1894/1895. u Londonu te je zapalio čitav svijet (vidi: https://collections.vam.ac.uk/item/O78922/hat-unknown/).
Ženska pak verzija ovog šeširića sačuvana je u Muzeju Grada Rijeke, zavedena pod inventarnim brojem MGR 12270 (dostupna na poveznici http://partage.muo.hr/?object=details&id=2856). Navedeno je da je izrađena 1905. od nekog P. Dubravčića.

Moja prva asocijacija na ovakve slamnate šeširiće fotografija je članova udruge Giovine Fiume. Ova riječka iredentistička organizacija, svoju ulogu aktivno je ostvarivala neposredno nakon svršetka Prvog svjetskog rata. Popisivali su stanovnike mijenjajući im nacionalnost. Maltretirali su ljude po terasama koji se nisu htjeli ustajati na talijansku himnu. A među njihovim najdražim aktivnostima bilo je uništavanje natpisa hrvatskih tvrtki.
O jednom njihovom članu zabilježio je pojedinosti Amir Muzur u svojoj knjizi „Nezavršena povijest medicine u Rijeci“. Zvao se Leone Spetz Quarnari, sin Carla i Marije Cattalinich. Kao član „akcijskih četica“ (squadrette d’azione) udruženja Giovine Fiume imao je zadatak da uništava ploče napisane na hrvatskom jeziku, a ako su izvan dosega da ih poprska tintom napunjenom u ispražnjenim ljuskama jaja. Ili kako to Muzur prenosi u izvorniku: „ … strappare le tabelle scritte in croato e se non raggiungibili inbrattarle con inchiostro introdotto in uova vuote“.
O razbijanju hrvatskih natpisa nakon Prvog svjetskog rata u Rijeci svjedoči i fond Narodnog vijeća u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Tamo je sačuvan izvještaj kojeg potpisuje trgovac Lenac, koji je trgovinu imao u ulici Fosso. On svjedoči kako su u noći 22. studenog 1918. ulicom prošle osobe koje su oštetile natpise hrvatskih tvrtki, među kojima navodi i Dubravčića. U Državnom arhivu u Rijeci, u fondu Tehnički uredi grada Rijeke (HR-DARI-57) zabilježen je nacrt rekonstrukcije Dubravčićeve trgovine (kutija 146, 85/1903) prema kojem možemo utvrditi da se trgovina nalazila u kući obitelji Battagliarini.
Dubravčić je naveden i među tražiteljima odštete u popisu šteta nastalih za vrijeme D’Annunzijeva boravka u Rijeci, koji se nalazi u Državnom arhivu u Rijeci, u fondu Pokrajinski tehnički uredi u Rijeci (HR-DARI-55). Iz razloga uništenja trgovine šeširima (devastazione del negozio di capelli) traži 73.000,00 Lira.
Ovaj popis šteta je zajedno s popisom izbjeglica objavljen u knjizi „Izbjeglice i štete za D’Annunzijeva režima 1919.-1921.“ u izdanju Državnog arhiva u Rijeci i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. No iako je od objave ove knjige prošla gotovo čitava godina ona još uvijek nije predstavljena široj riječkoj javnosti, a na stranicama Državnog arhiva u Rijeci nećete pronaći nikakav podatak da ova knjiga uopće postoji.
P. Dubravčić je samo jedan među dvadesetak tisuća uništenih egzistencija u Rijeci nakon Prvog svjetskog rata. Ovaj sitni obrtnik nikada ne bi privukao moju pažnju da nije bilo ovog bezazlenog šeširića na glavama pripadnika Giovine Fiume. Upravo onakvog kakvog je i on izrađivao.
Željko Bistrović