Povijest

Zrinsko-Frankopanska urota tema je hrvatske povijesti i književnosti koja je poslužila kao integrativni narativ u stvaranju suvremene hrvatske nacije, a potekla...

Riječki šeširdžija P. Dubravčić je samo jedan među dvadesetak tisuća uništenih egzistencija u Rijeci nakon Prvog svjetskog rata. Dubravčić je naveden i među tražiteljima odštete u popisu šteta nastalih za vrijeme D'Annunzijeva boravka u Rijeci, koji se nalazi u Državnom arhivu u Rijeci, u fondu Pokrajinski tehnički uredi u Rijeci (HR-DARI-55). Iz razloga uništenja trgovine šeširima (devastazione del negozio di capelli) traži 73.000,00 Lira. Ovaj popis šteta je zajedno s popisom izbjeglica objavljen u knjizi „Izbjeglice i štete za D'Annunzijeva režima 1919.-1921.“ u izdanju Državnog arhiva u Rijeci i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. No iako je od objave ove knjige prošla gotovo čitava godina ona još uvijek nije predstavljena široj riječkoj javnosti, a na stranicama Državnog arhiva u Rijeci nećete pronaći nikakav podatak da ova knjiga uopće postoji.

Ulaz u grobnicu Nikole IX. i Vuka II. Krste Frankopana, samo je iskoristio stariju grobnicu Martina Frankopana.

Biskup Petar Mariani pokopan je u trsatskom svetištu. Gdje je 24. kolovoza 1644. nakon svoga ređenja kao novoposvećeni biskup blagoslovio kamen temeljac za pregradnju crkve. Pokopan je ispred oltara Sv. Mihovila, pokraj svojega sugrađanina i prethodnika na biskupskoj stolici, Agatića. I u blizini spomenutog Nikole Frankopana Tržačkog, koji nas svojim zanimljivim životom, ali i sudbinom svojega ukopa uvodi u novu priču. Koju smo dužni ispričati barem zbog toga što je navedeni, uz Martina Frankopana, najveći dobročinitelj trsatskog samostana.

Kapela Sv. Cecilije nalazila se na zapadnom dijelu današnjeg parka na Mlaci. Medved osim što u tekstu navodi kako je godine 1944. crkva sv. Andrije (Sv. Cecilije) znatno oštećena u savezničkom bombardiranju, pa je morala biti srušena, donosi i fotografiju razrušene unutrašnjosti crkve Sv. Spasitelja. Potpisuje ju kao: “Kapela sv. Andrije na Mlaki (nekoć sv. Cecilije) 1944. godine uništena prilikom bombardiranja”. Fotografija dokumentira puno veći sakralni prostor, iz čega se može zaključiti da kapela Sv. Andrije/Sv. Cecilije nije uklonjena 1944. godine, već ranije radi gradnje crkve Sv. Spasa koju je projektirao venecijanski arhitekt Vallot.

U Rijeci se potrošilo 2 centa (112 kilograma) baruta u nekom sukobu s Turcima. Što dokazuje da su Rijeku početkom 16. st. napale neke Otomanske postrojbe. Time nam Maksimilijanov Zeugbuch ulazi u niz izvora unutrašnjoaustrijskog porijekla koji nam otvara neiščitane stranice riječke povijesti.

Mehitaristički red utemeljio je armenski svećenik Mehitar iz Sebaste 1701. godine u Istanbulu. Red je prihvatio Benediktovu regulu, a njegova je glavna zadaća bila tiskanje armenskih knjiga.

Ako je Cihlar dao jednu sjajnu analizu konfuzne prijestolnice neozbiljne države kao što je to bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, parlament je nastavio s varijetetskim programom. Na sjednici narodne skupštine 22. ožujka 1925. godine dr. Albert Bazala započeo je govor riječima: „Gospodo narodni zastupnici!“ Na to je reagirao radikal Vasa Aleksić insistirajući na tome da poslanici nisu zastupnici. Na to je dr. Bazala nastavio: „Vrlo dobro! Primam Vašu ispravku i konstatiram, da nas ovdje ima dvije vrste. Jedni su poslani od vlade, a drugi su došli ovamo, da zastupaju narod. Dakle: gospodo vladini poslanici i narodni zastupnici!“ Ova cinična duhovitost izbezumila je radikale, pa su prema dr. Bazali potrčali Srećković, Leovac, dr. Grgin i Tomo Popović. Srećković je Bazalu udario šakom u glavu, a Bingulac ga je udario s leđa. Potom su se priključili zastupnici oba bloka, pa je oko govornice nastala tučnjava sedamdesetak uglednih, postarijih političara. Osim šakama poslanici su se služili i dijelovima namještaja.

Rijeka je kao grad Sv. Vida (Sankt Veit am der Pflaum) bila povezana s ostalim pokrajinama i gradovima unutar Svetog Rimskog Carstva. Vrlo  intenzivne veze postojale su s vojvodinom Kranjskom i njoj priključenim gospodstvima, prvenstveno Pazinskom grofovijom i Krasom. No brojne veze postojale su i s ostalim unutrašnje-austrijskim habsburškim nasljednim posjedima.

Osobe po kojima se imenuju ulice i trgovi trebale bi neupitno biti važne za lokalnu i nacionalnu povijest, a o njihovom...