Često me razvesele povijesna istraživanja koja me dovedu do nekih spoznaja koja nisam očekivao. Takvo je i povijesno istraživanje uniformi riječke straže u vrijeme kapetana Nikole Jurišića, radi rekonstrukcije za povijesnu postrojbu.
Izgled samog kapetana Nikole Jurišića nije mi bio problem. Zabilježen je u knjizi Benedikta Kuripešića Itinerarium oder Wegrayss Küniglich Mayestät Botschafft gen Constantinopel zu dem Türkischen Keiser Soleyman. Anno 1530. koji je sastavio putopis o Ferdinandovom poslanstvu na Veliku Portu, sultanu Sulejmanu Veličanstvenom. Putopis je poznat u hrvatskoj historiografiji kao prvi opis bosanskih zemalja. U poslanstvu su se nalazili Nikola Jurišić i Josef Lamberger, koji su i prikazani na grafici kako se klanjaju samom Sulejmanu. Njihova nošnja je uobičajena nošnja velikodostojnika na području Srednje Europe u 16. st. Široki rukavi s prorezima i jaknica koja u donjem dijelu izgleda kao suknja s uzdužnim naborima. Iako je nošnja prikazana shematski, postoji čitav niz komparativnih primjera na kojima su vidljivi detalji kao npr. grafika Hansa Guldenmundta koja prikazuje Alberta, markgrofa Brandenburga.
No kakva je bila uniforma carskih vojnika u tadašnjoj habsburškoj Rijeci, kojima je tada Nikola Jurišić zapovijedao? Najvredniji likovni izvor je tzv. Zeugbuch Maksimilijana I. koji se čuva u Bavarskoj nacionalnoj knjižnici pod signaturom Cod. Icon. 222. Za njega sam saznao iz knjige Mihe Kosija, Spopad za prehode proti Jadranu in nastanek “dežele Kras”, koji je jednu od ilustracija toga kodeksa stavio na naslovnicu svoje knjige. Ovaj kodeks opisuje naoružanje unutrašnjoaustrijskih gradova i naselja neposredno pred početak Rata Cambraiske lige. Prikazani vojnici pripadaju pješačkim postrojbama carske plaćeničke vojske poznate pod njemačkim nazivom Landsknecht. Ustrojio ih je sam car Maksimiljan I. po uzoru na češke plaćenike i švicarske vojnike. Njihova je odjeća bila poznata po svojoj ekscentričnosti, kako bojama tako i svojim krojem. Ovu slobodu u oblačenju dopustio je sam car, opravdavajući to time što je život Landsknechta bio ugrožen i ponekad vrlo kratak. Tipičan detalj uniforme su bili prorezi, kako na širokim rukavima, tako i na hlačama. Pokrivalo za glavu bili su široke beretke ili šeširi ukrašeni raznobojnim perjem. Zahvaljujući svom šarolikom izgledu bili su čest predmet umjetničkih prikaza. Stoga imamo dobru predodžbu o njihovoj odjeći, opremi i naoružanju. Ovjekovječeni su na grafikama i slikama Albrechta Dürera, Daniela Hopfera, Lucasa Cranacha Starijeg, Hansa Wertingera …
Ispod šešira nosili su otvorenu kacigu radi zaštite glave. Torzo su štitili raznovrsnim lakim oklopima, bogato kaneliranim pločastim poluoklopima ili kirasama. Preko vunene jakne nosili su kožni prsluk (njem. Wams). Kao obuću su imali tzv. cipele kravljih usta(njem. Kuhlmaulschuh), karakteristične po širokom prednjem dijelu cipele.
Od oružja su bili opremljeni dvoručnim mačem, bodežem te piketom (dugačkim kopljem, dva puta dužim od visine vojnika) ili helebardom. Posebnu kategoriju Landsknechta činili su takozvani Doppelsöldners, vojnici koji su primali dvostruku plaću, jer su u slučaju dodirne borbe stajali u prvom redu. Zadatak im je bio poremetiti vršni raspored neprijatelja.
Dio ovih postrojbi bio je opremljen vatrenim oružjem. U spomenutom kodeksu popisano je oružje koje se nalazilo u utvrdama unutrašnjoaustrijskih zemalja. Među njima su popisana oružja u Rijeci, Kastvu i na Trsatu. Popise donosi Tomaž Lazar (Oborožitev slovenskih dežel v začetku 16. stoletja: münchenski rokopis Cod.icon. 222). Kako nije donio tekst njemačkog izvornika, prijevod na hrvatski smo napravili prema slovenskom tekstu.
U gradu Rijeci tada su se nalazili 2 četvrtinska topa, 18 kukači, 1 cent (56 kg) baruta, 1,5 bačva sumpora, 100 topovskih kugli, 200 strijela. Navodi se i oružje koje izričito pripada gradu: 7 kukača, 8 centi baruta, 4 ručna topa, 8 samostrela, 3 helebarde, 2 koplja, 3 paveze (visokih štitova iza kojih su se skrivali samostreličari dok su punili samostrel). Zatim se posebno navodi mjesto Rijeka: 2 željezne tarasnice, 7 željeznih haubica. Spominje se i oružje u Kastvu: 6 kukača i 6 polovnih kukača. Te na Trsatu: 14 kukača s usadnicima, 4 kukače bez usadnika, 50 funti (23 kg) olova, 150 strijela i 50 kugli.
Najmoćnije oružje od navedenih je tzv. četvrtinski top (dolazi od njemačkog Viertelbüchse). Prikazan je na brojnim ilustracijama Zeugbucha. Tarasnica je oružje tipično za češke plaćenike, koje su izmislili Husiti, te zato i nosi češko ime. Njemački je termin Terrabüchse, a francuzi ga zovu Fauconneau. Ovo je bio malokalibarski top na drvenom podnožju, te je uglavnom služio kao protupješačko naoružanje. Haubica je laki poljski top na kamene kugle. Zanimljivo je da engleski termin howitzer dolazi od češke riječi houfnice, a koja je pak nastala od srednjovisokonjemačke riječi Houfe koja znači gomila. Čini nam se da je na listu kodeksa koji popisuje riječko oružje prikazana mala haubica ili tarasnica, što potvrđuje i crvena boja kojom je oružje obojano. Jer se, kako popis navodi, radi o oružju lijevanom od željeza.
Najbrojnije oružje s popisa je kukača, koja se u hrvatskom jeziku još naziva bradatica ili bedemska puška fitiljača. Ime joj dolazi od njemačkog Hackenbüchse, jer je u početnom razvoju bila vrlo teška tako da se opaljivala s potpornja na koji se stavljala kukom. Za njezino su korištenje bila potrebna dvojica vojnika.
U Zeugbuchu je prikazano i njezino opaljivanje te dva njezina prikaza pod popisima naoružanja Kastva i Trsata. Istovjetna ovim prikazima je i kukača sačuvana u PPMHP pod inventarnim brojem 124089. Radi se u potpunosti o istom modelu, a pronađena je prilikom arheoloških istraživanja utvrde u Klani. Među riječkim naoružanjem spomenuti su i ručni topovi koji se na njemačkom nazivaju Handbüchse, a na slovenskom arkebuza na lunto. Među hladnim naoružanjem nalazile su se helebarde. Dvije helebarde iz 16. st. također se čuvaju u PPMHP. No one su kasnije iz druge polovine 16. st. Jednu od njih, pod inventarnim brojem 100100, možemo povezati s radionicom Petera Schreckeisena iz Wald-Neukirchena, aktivnog između 1568 i 1599. Najsličnija koju sam mogao pronaći prodana je na aukciji aukcijske kuće Koller u Zürichu (Lot 1423*).
Iz popisa se mogu izvući još neki zaključci. Barut su oružnici ili vojnici izrađivali sami, jer se među opremom nalazi i sumpor, koji je sastavni dio crnog baruta. Kao i tanad, jer se na popisu nalazi i olovo. Najzanimljiviji podatak je o tome da se u Rijeci potrošilo 2 centa (112 kilograma) baruta u nekom sukobu s Turcima. Što dokazuje da su Rijeku početkom 16. st. napale neke Otomanske postrojbe. Time nam Maksimilijanov Zeugbuch ulazi u niz izvora unutrašnjoaustrijskog porijekla koji nam otvara neiščitane stranice riječke povijesti.
Željko Bistrović
