Molotovljev koktel

Molotovljev koktel izumio je anonimni nacionalistički vojnik 1936. godine, početkom Španjolskog građanskog rata. Vrlo je vjerojatno da je inspiraciju za to improvizirano oružje našao u staklenoj petrolejskoj lampi. U to su se vrijeme staklene petrolejske lampe naveliko koristile širom Europe kao izvor svjetlosti u kućama koje nisu bile

priključene na struju. Bile su jeftine i praktične ali su bile i potencijalno opasne kao izvor požara. Naime, kad bi zapaljena staklena lampa pala na pod spremnik za petrolej i cilindar bi se razbili a razliveni petrolej bi odmah planuo. U svojem najjednostavnijem obliku Molotovljev koktel se sastoji od staklene boce zapremine od 0,5 do I litre koja je napunjena nekom zapaljivom tekućinom (petrolej, benzin i sl.) u čiji je grlić utaknuta krpa. Prije uporabe boca bi se nagnula da zapaljiva tekućina navlaži krpu. Krpa bi se potom zapalila (najčešće upaljačem) i boca bi se bacila na cilj — oklopno vozilo. Domet je ovisio O vještini bacača i iznosio je do 20 metara. Sofisticiraniji Molotovljev koktel sastojao se od staklene boce ispunjene benzinom uz dodatak nafte ili katrana te male količine šećera. Katran i šećer omogućavali su zapaljenoj tekućini da se bolje zalijepi uz oplatu oklopnog vozila odnosno uz tijelo neprijateljskog vojnika. Boca je bila začepljena plutenim čepom a oko oko grlića boce bila je zavezana platnena vrpca natopljena tekućim parafinom. Tekući se parafin koristio zato jer postojano gori i ne gasi se tijekom leta boce prema cilju.

Najbolji Molotovljevi kokteli bili su izrađeni od boce ispunjene zapaljivom mješavinom i začepljene čepom dok su uz tijelo boce bile zalijepljene dvije epruvete, od kojih je jedna bila ispunjena jakom kiselinom (npr. sumpornom kiselinom) a druga jakom lužinom (npr. natrijevom lužinom). Kad bi ovakav Molotovljev koktel udario o oplatu oklopnog vozila ili o tlo boca i epruvete bi se razbile a kemijska reakcija između kiseline i lužine zapalila bi zapaljivu smjesu. Prva zabilježena uporaba Molotovljevog koktela u povijesti dogodila se 29. listopada 1936. tijekom Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.) na madridskom bojištu. Od ukupno 15 republikanskih tenkova sovjetske proizvodnje tipa T-26 koji su prodrli na područje općine Sessena nacionalistički su vojnici Molotovljevim koktelima (nazivali su ih ,,petrolejske bombe“) uništili 3 tenka. Nakon toga Molotovljev su koktel prihvatile i republikanske postrojbe te je masovno korišten do kraja Španjolskog građanskog rata.

Tijekom Zimskog rata tj. Sovjetsko-finskog rata 1939.-1940. Molotovljev je koktel dobio svoje ime. Finski vojnici su ga tako posprdno nazvali po sovjetskom ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu. Finci su tijekom Zimskog rata u odnosu na Sovjete bili mnogostruko slabiji u ljudstvu i oružju. Imali su vrlo malo protuoklopnih topova. Zato su proizveli oko 450 000 Molotovljevih koktela koje su vrlo učinkovito koristili protiv sovjetskog oklopništva. Finska je vojska u Zimskom ratu poražena ali je prije toga sovjetskoj vojsci bila nanijela peterostruko veće gubitke od vlastitih, dobrim dijelom i zbog masovne uporabe Molotovljevih koktela.

Molotovljev koktel
Foto: Neven Materljan, Damir Batistić

Tijekom II. svjetskog rata Molotovljev su koktel koristile sve zaraćene strane. Koristile su ga i dobro ustrojene vojske zaraćenih država i gerilski pokreti. U tom najvećem ratu u povijesti čovječanstva oružja nikad nije bilo dovoljno pa su vojnici često izrađivali Molotovljeve koktele “na terenu“, od njima dostupnih tvoriva. Od kraja II. svjetskog rata do današnjeg dana Molotovljev se koktel koristio u dugom nizu sukoba. Iako su moderna oklopna vozila otporna na napade Molotovljevim koktelima oni su i dalje učinkoviti protiv neoklopljenih vozila i ljudstva koje nije zaštićeno vatrootpornom odjećom i kacigama.

U Domovinskom ratu Molotovljevi su kokteli po prvi put korišteni nadnevka 2. srpnja 1991. godine, na području grada Zagreba, tijekom kratkotrajnog rata u Sloveniji (27. lipnja – 6. srpnja 1991.). Tzv. JNA je na taj dan iz zagrebačke vojarne ,,Maršal Tito“ poslala prema Sloveniji kolonu od 7 tenkova 1 drugih motornih vozila. Kako bi zaustavili kolonu pripadnici Zbora narodne garde i građani Zagreba postavili su na Most mladosti i Most slobode auto-cisterne i kamione. Kolona se više puta pokušala probiti kroz postavljene prepreke a kad su pripadnici tzv. JNA otvorili vatru, gardisti i građani Zagreba odgovorili su im Molotovljevim koktelima i paljbom iz ručnog vatrenog oružja. U sukobu je poginuo jedan hrvatski civil a devetorica hrvatskih civila i dva pripadnika ZNGa bila su ranjena. Na suprotnoj strani poginula su dva pripadnika tzv. JNA. U početnoj fazi Domovinskog rata, prije pada neprijateljskih vojarni na području Republike Hrvatske te zapljene lakog i teškog oružja, Molotovljevi su kokteli bili često a ponekad i jedino oružje u rukama hrvatskih branitelja.

Improvizirana ručna bomba

Ručna bomba je najjednostavnije od svih vatrenih oružja pa mnoge države u svijetu proizvode ručne bombe za potrebe svojih oružanih snaga. Bomba se sastoji od tijela bombe, ekspozivnog punjenja i upaljača. Improvizirane ručne bombe počele su se masovno izrađivati i koristiti početkom I. svjetskog rata, nakon što je na Zapadnom bojištu manevarski rat zamijenjen rovovskim ratom. Tijekom I. svjetskog rata ručne su bombe izrađivane industrijski, u desetcima milijuna primjeraka i postale su standarno oružje pješaštva. To su i ostale do današnjeg dana.

Početkom Domovinskog rata potreba za ručnim bombama bila je golema. Hrvatski su branitelji oskudijevali u svim vrstama vatrenog oružja i brzina izradbe bila je najvažnija. Tipična ručna bomba iz tog razdoblja bila je fitiljača, koju se moglo brzo izraditi u bravarskim i inim radionicama te industrijskim pogonima. Imala je tijelo izrađeno od narezane željezne cijevi (zbog bolje fragmentacije) čiji je jedan kraj bio zavaren a drugi se zatvarao željeznim čepom s navojem u čijem se središtu bila rupa za fitilj. Eksplozivno punjenje činio je privredni eksploziv (Vitezit, Amonal i dr.) koji se palio fitiljem i detonatorskom kapsulom 8. Iako primitivne, fitiljače su se pokazale kao učinkovito oružje u borbi protiv velikosrpskog agresora. Tijekom Domovinskog rata hrvatski su obrtnici i industrijski pogoni izradili nekoliko desetaka tipova ručnih bombi. U tvornici »Jelen“, tijela ručnih bombi radnici su izrađivali na tokarskom stroju i potom punili eksplozivom. U tvornici “TTM“ tijela ručnih bombi izrađivali su lijevanjem. U splitskom se brodogradilištu proizvodila ručna bomba poznata pod nazivom škveranka.

Kako su hrvatske postrojbe osvajale neprijateljska uporišta plijenile su velike količine školskih upaljača za ručne bombe tipa M 75. Ove je školske upaljače trebalo naoružati detonatorskom kapsulom 8 kako bi mogli aktivirati brizantne eksplozive no to nije bio slučaj s crnim barutom koji se može aktivirati 1 otvorenim plamenom. Stoga su improvizirane ručne bombe opremljene školskim upaljačima ponekad, umjesto plastičnim eksplozivom, bile punjene crnim barutom. Da bi se pojačala snaga eksplozije crnom se barutu dodavala mala količina aluminija u prahu.

Improvizirana ručna bomba
Foto: Neven Materljan, Damir Batistić

Nakon pada vojarni tzv. JNA u rujnu i listopadu 1991. hrvatski su branitelji zaplijenili velike količine svih vrsta vatrenog oružja. Između ostalog, zaplijenjene su i goleme količine namjenski proizvedenih ručnih bombi tipa M 75 kojima su žurno naoružane hrvatske postrojbe. Nakon toga je bila obustavljena izradba improviziranih ručnih bomba u Hrvatskoj. Za hrvatske su branitelje u ranoj, kritičnoj fazi rata improvizirane ručne bombe predstavljale vrlo važno oružje.

Vranina noga

Vranine noge I
Foto: Neven Materljan, Damir Batistić

Vranina noga ili kalcitrapa (latinski: calcitrapa = zamka za nogu) je vrlo staro oružje koje je bilo izumljeno još u Antici. Vranina noga je oružje koje se izrađuje od kovine i ima četiri šiljka. Ti su šiljci tako međusobno postavljeni da se to oružje, kako god padne na tlo, osloni na tri šiljka a četvrti šiljak strši uvis, spreman probiti nečije stopalo ili kopito. Vranina noga bila je dakle učinkovita protiv pješaštva i protiv konjaništva pa čak i protiv ratnih slonova. Može se smatrati pretečom suvremenih nagaznih protupješačkih mina. Jednostavno se izrađuje i koristi. Do izuma sulfonamida i antibiotika u XX. stoljeću vranina noga bila je zastrašujuće oružje. Sijala je strah kako među vojnicima tako i među civilima. Nagaziti na vraninu nogu značilo je dobiti tešku infekciju stopala te izgubiti stopalo ili nogu a često i život. Osobito su dijaboličnim oružjem smatrane vranine noge čiji su zašiljeni krajevi ispod šiljka imali mali zubac tj. ličili su na male harpune. Vranina noga i danas može nanijeti opasne rane koje treba žurno kirurški obraditi i dugotrajno liječiti. Predstavlja učinkovito i jeftino oružje za čiju proizvodnju nije potrebna nikakva sofisticirana oprema. Može se proizvoditi i u malim obrtničkim radionicama i, masovno, u većim industrijskim pogonima. Vranina se noga koristila od razdoblja Antike do suvremenih ratova. U I. svjetskom ratu masovno su je koristili Nijemci na Zapadnom bojištu. U Korejskom ratu (1950.-1953.) koristili su je Amerikanci (industrijski proizvedene) a u vijetnamskom ratu (1955.=1975.) koristili suje kako Amerikanci tako i vijetnamski komunisti (proizvedene u seoskih radionicama).

Vranine noge II
Foto: Neven Materljan, Damir Batistić

U Republici Hrvatskoj su se sredinom 1991. u radionicama izrađivale vranine noge od dvije kratke željezne šipke koje su prvo bile po sredini svinute pod kutom od 109 stupnjeva te potom zavarene i zaoštene ili od pod istim kutom svinutih te potom zavarenih i zaoštrenih jakih čavala. Pojedinci koji nisu imali na raspolaganju aparat za zavarivanje izrađivali su vranine noge od dva međusobno zavijena komada željezne žice, koristeći obični bravarski škripac i kliješta. Isto tako izrađivali su ih od tanke armaturne željezne mreže za beton, izrezujući »pluseve“ i svijajući ih škripom i čekićem. I tako izrađene vranine noge bile su vrlo učinkovite. Hrvatski su ih branitelji koristili tijekom blokada neprijateljskih vojarni 1991. pa tako i onih na području Primorsko-goranske županije. Zahvaljujući vraninim nogama, hrvatski su branitelji u trenu mogli na cestu postaviti ,minsko polje“. Vranine noge nisu mogle zaustaviti tenkove i druga vojna vozila s gusjenicama ali su bile vrlo učinkovite protiv kotačnih vozila s pneumatskim gumama i protiv pješaštva. U malom broju vranine su noge branitelji s područja Primorsko-goranske županije koristili i na ličkom bojištu. Početkom studenog 1991. osvojena su skladišta tzv. JNA u Delnicama. UZ to, razminirana je pulska zračna luka a razminirane mine su pomno zapakirane i otpremljene kako na ličko tako i na druga bojišta. Hrvatski su branitelji tako došli do velikih količina protupješačkih i protutenkovskih mina te je prestala potreba za vraninim nogama.

Neven Materljan

Prethodni članakImprovizirana oružja korištena u Domovinskom ratu I
Sljedeći članakPovijesno istraživanje o straži Nikole Jurišića

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here