Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasovalo je 25. rujna 1991. Rezoluciju 713 kojom je donesena odluka o embargu na isporuku oružja i vojne opreme za područje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Cilj je rezolucije, prema njezinim tvorcima, trebao biti “rješavanje jugoslavenske krize s naglaskom na mirno rješavanje sporova putem dijaloga.“ No, u stvarnosti, ta je rezolucija stavila Republiku Hrvatsku i njezinu mlađu demokraciju u izrazito nepovoljan položaj prema izvrsno naoružanom i opremljenom velikosrpskom agresoru. Povrh enormnih zaliha konvencionalnoga oružja, i tvornice oružja nalazile su se velikom većinom na teritoriju Srbije i Crne Gore, dok Republika Hrvatska zbog Rezolucije 713 nije mogla legalno nabavljati oružje na međunarodnom tržištu.
Uslijedila su strahovita razaranja hrvatskih gradova i sela te pogibija i ranjavanje desetaka tisuća hrvatskih civila i hrvatskih vojnika. Republiku Hrvatsku zapljusnuo je golem prognanički i izbjeglički val.
Velikosrpski agresori i njihovi saveznici bili su uvjereni da će razoružana i politički izolirana Hrvatska u roku od nekoliko tjedana ili mjeseci pokleknuti pod terorističkim napadima na hrvatske gradove i sela te pod teretom izbjeglica i prognanika. No, uslijedila je reakcija koja je zaprepastila velikosrpske agresore i njihove saveznike. Suočeni s jezovitim nasiljem Hrvati su se mobilizirali i organizirali — netom oformljene policijske i vojne postrojbe pružale su odlučan otpor velikosrpskom agresoru, a hrvatska je solidarnost došla do punoga izražaja. Iskorišteni su svi dostupni unutarnji resursi kojima je Hrvatska raspolagala.
U hotele na hrvatskoj obali i u unutrašnjosti Hrvatske smještani su prognani i izbjegli Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Srbi (Srbi koji nisu pristali uz ideju ,,Velike Srbije“ činili su oko 3 % prognanika i izbjeglica). U napadnutu se Hrvatsku počela slijevati humanitarna pomoć iz cijeloga svijeta, Hrvatska je dijaspora pokazala zavidnu razinu spremnosti da pomogne svojoj domovini. Pomoć je u Hrvatsku dolazila sa svih kontinenata na kojima su živjeli hrvatski iseljenici — iz Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Azije. Velikosrpski agresori bili su osupnuti takvim razvojem događaja koje u svojim zločinačkim planovima nisu bili predvidjeli. Republika se Hrvatska u rujnu 1991. godine naoružala teškim oružjem (topovi, tenkovi, oklopni transporteri) koje su Hrvatska policija i ZNG zaplijenili u vojarnama tzv. JNA na hrvatskom području. Sada je borba između hrvatskih obrambenih snaga i velikosrpskoga agresora postala nešto ravnopravnija. No, najveći je šok za velikosrpskoga agresora i njegove saveznike bila uspostava jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske.
Tijekom Domovinskoga rata 1991. – 1995. godine Republika Hrvatska primila je golemu materijalnu i financijsku pomoć od pojedinaca i organizacija iz inozemstva i iz tuzemstva. Jedna od ozbiljnijih posljedica agresije i gospodarskog osiromašenja Republike Hrvatske bila je i nestašica lijekova. Kad su donacije počele stizati, civilne ustanove nisu bile odmah spremne preuzeti selekcioniranje i distribuciju lijekova, sanitetskog i kirurškog tvoriva. Zato Ministarstvo zdravstva, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu te druge ustanove upućuju apele hrvatskoj dijaspori, dok liječnici i pojedine organizacije svojem članstvu u dijaspori upućuju precizne zahtjeve za pomoć u najnužnijem sanitetskom ivorivu, lijekovima i opremi. U travnju 1991. taj golemi posao, organizaciju nabave, preuzimanja, uskladištenja i distribucije donacija, preuzima Glavni sanitetski stožer Ministarstva zdravsiva Republike Hrvatske koji je smješten u objekt neizgrađene Sveučilišne bolnice, Jadranska bb, u Zagrebu.
Prve primljene donacije sadržavale su kutije raznih lijekova, često i korištenih, nešto sanitetskog tvoriva te plazma ekspandera. Tada počinje formiranje prve donacijske ljekarne u kojoj su nekoliko tjedana radile samo dvije osobe (jedan liječnik i jedna magistra farmacije). Nakon toga ekipa se pojačava s još pet osoba. Prve kirurške ekipe koje su kretale na ratište, potrebnim sanitetskim tvorivom opskrbljavane su iz ovog ljekarničkog depoa. U početku su se pak liječnici, djelomično, još uvijek sami snalazili po bolničkim zalihama. Kad je postalo jasno da su donacije sve obilnije, a potreba, uslijed snažnih ratnih djelovanja sve veća, prihvat dospjelih lijekova i ostalog sanitetskog tvoriva morao sc još bolje i ozbiljnije organizirati. Ljudstvo u donacijskoj ljekarni povećava se malim brojem entuzijasta koje čine liječnici, farmaceuti, medicinske i časne sestre, sve zajedno dvadesetak ljudi. Zbog obujma posla, sve veće količine i sve većeg broja donacija koje pristižu u Hrvatsku, u kolovozu 1991. otvaraju se dodatna skladišta u Heinzlovoj ulici i u pojedinim objektima Zagrebačkog velesajma gdje se radi po načelu veledrogerija koje postaju trijažni distributivni centar za prihvat velikih šlepera. Međutim, i dalje mali broj ljudi radi velikim entuzijazmom na iskrcaju i ukrcaju kamiona s pristiglim donacijama. Dolazilo se i noću, pod uzbunama, kako bi se opremile mobilne kirurške ekipe stožera, poslali lijekovi za Dubrovnik, Vukovar, Pakračke poljane, Osijek, Vinkovce, Sunju, svuda gdje je trebalo. Osoblje, sada već oko tridesetak volontera, radilo je u pravilu 17 sati dnevno, svaki dan, uključujući i vikende, jer je situacija tako zahtijevala.
U listopadu 1991. je obujam posla povećan, tako da se skladište moralo proširiti. Javlja se potreba za sigurnijim i većim prostorom koji bi objedinio postojeća dva prostora. Na Ksaveru u Zagrebu se počinje koristiti prostor površine oko 3.000 m2. Na razvrstavanju, sortiranju i distribuciji lijekova radi stalna ekipa koja se sastoji od četiri farmaceuta, jednog farmaceutskog tehničara, dvije osobe koje rade na računalu, dva do tri farmakologa s medicinskog fakulteta. Povremeno pomažu i stuđenti kemije, farmacije i medicine. Tijekom Domovinskog rata, zbog teškog gospodarskog i vojno-sigurnosnog stanja u Republici Hrvatskoj te Republici Bosni i Hercegovini, prognaničke i izbjegličke krize, donacije (ne samo lijekova nego svega ostalog) bile su od posebnog značaja za funkcioniranje sustava zdravstva i ostalih službi u Republici Hrvatskoj. Državni operativni koordinacijski centar i tim za donacije radio je, iako u početku bez iskustva, vrhunski stručno, etički i odgovorno.
Donacijska aktivnost gotovo je u potpunosti spriječila krizu u opskrbi lijekovima, sanitetskim tvorivom, hranom, odjećom i ostalim potrebnim za opstanak u ratnim uvjetima.
mr.sc. Neven Materljan
