Improvizirana oklopna vozila

Charles Henkart

Improvizirana oklopna vozila su po prvi put u većem broju korištena u I. svjetskom ratu. Prvi su ih počeli koristiti Belgijci u borbi protiv Njemačke carske vojske koja je 4. kolovoza 1914. godine izvršila invaziju na Belgiju. Poručnik Charles Henkart, belgijski automobilistički entuzijast, došao je u odmah nakon početka rata u svoju ratnu postrojbu s dva automobila tipa Minerva. Ubrzo su njegove automobile na brzinu oklopili improviziranim oklopom od čeličnih ploča u tvornici u gradu Hobokenu, naoružali ih strojnicama te ih počeli koristiti za izviđanje i prepade na njemačke prethodnice. U nizu sukoba s njemačkim izvidnicama, Henkartova su se improvizirana oklopna vozila uspješno borila s njemačkim konjaništvom i pješaštvom. No 5. rujna 1914. Henkartova je skupina uništena u borbi s 450 njemačkih konjanika. Henkartov je primjer dokazao učinkovitost oklopnih vozila pa su belgijski generali potaknuli serijsku izradbu oklopnih vozila tipa Minerva. Tvornica koja ih je izrađivala pala je ubrzo u njemačke ruke ali je prije toga iz nje izašlo 30-tak gotovih oklopljenih Minervi. Debljina njihovog čeličnog oklopa iznosila je 4 mm.

Minerva, Prvi svjetski rat

U ranoj, mobilnoj fazi I. svjetskog rata, improvizirana oklopna vozila tipa Minerva pokazala su se kao učinkovita u borbi kako s s njemačkim konjaništvom tako i za napade na prednje njemačke postave. No nakon što je na Zapadnom bojištu počeo rovovski rat njihova je iskoristivost uvelike smanjena. Minervin improvizirani oklop izgledao je kao kada od čelika tj. bio je odozgo otvoren pa su mnogi članovi posade, uključujući i poručnika Henkarta, stradali od paljbe s viših položaja. Stoga su belgijski inženjeri na osnovu šasije Minerve konstruirali pravo oklopno vozilo, čiji je oklop potpuno štitio posadu a na oklopljenom krovu nalazila se oklopljena kupola u koju je bila smještena strojnica.

Od 1914. godine do današnjih dana belgijski primjer slijedile su mnoge države i pokreti. Najpoznatija improvizirana oklopna vozila na svijetu izrađivali su Židovi prije i tijekom I. arapsko-izraelskog rata 1947.-1949. koji se vodio u Mandatnom području Palestine. U prvoj fazi tog rata židovske su postrojbe bile naoružane samo lakim pješačkim oružjem. Pripadnici židovske milicije Haganahe izradili su zato u tom razdoblju nekoliko stotina oklopnih vozila na osnovu šasija kamiona i autobusa. Vozila su oklopili ,,sendvič oklopom“ koji se sastojao od dvije čelične ploče (,,kriške kruha“) između kojih se nalazila drvena ploča debljine 50 mm (,,meso“). Takav je oklop zaštićivao posadu od puščanih metaka ispaljenih s udaljenosti od 20-tak metara i od krhotina rućnih bombi ali je bio težak i ograničavao je kako brzinu tako i pokretljivost vozila. Uz to, ova improvizirana oklopna vozila bila su ranjiva na Molotovljeve koktele koje su masovno koristili arapski gerilci. Mnogobroja vozila su zato bila uništena u arapskim zasjedama. Usprkos ovim nedostatcima, židovska improvizirana oklopna vozila odigrala su važnu ulogu u borbi s arapskim gerilcima. Omogućila su novoproglašenoj Državi Izrael da izdrži arapske napade sve dok iz inozemstva u zemlju nije počelo u velikim količinama stizati lako i teško oružje. To je oružje odlučilo ishod I. arapsko-izraelskog rata.

Arapsko-izraelski rat 1947. – 1948.
TIN

Improvizirana oklopna vozila u velikom je broju koristila Republika Hrvatska početkom Domovinskog rata. U kolovozu 1990., početkom ,,balvan revolucije“ Republika Hrvatska je osim streljačkog vatrenog oružja imala na raspolagnju samo 7 lakih oklopnih kotačnih vozila tipa BOV M i tri helikoptera u sastavu MUP RH. Uz to je, prema dostupnim podatcima, Republika Hrvatska imala na raspolaganju i tri oklopna kotačna vozila tipa TAB-71. Ova oklopna vozila su se često kvarila a njihovo je servisiranje bilo vrlo složeno i zahtjevno pa većinu vremena nisu bila u uporabi. Potrebe Republike Hrvatske za oklopnim vozilima bile su velike a bilo ih je nemoguće nabaviti na međunarodnom tržištu. Zbog toga se pristupilo izradbi improviziranih oklopnih vozila u Hrvatskoj. Najpoznatije hrvatsko improvizirano oklopno vozilo bilo je izrađeno u Tvornici ferolegura Dalmacija iz Dugog Rata. Nazvano je TIN po anakronimu ,,Tuđman i narod“. TIN je nadnevka 11. srpnja 1991. predan 4. brigadi Zbora Narodne Garde.

Premda inženjeri i radnici Tvornice ferolegura nisu imali iskustvo u izradbi oklopnih vozila, uspjeli su u nekoliko mjeseci napraviti oklopno vozilo koje je bilo i pokretljivo i dobro oklopljeno ,,sendvič“ oklopom (dva međusobno razmaknuta lima debljine 12 mm i 4 mm čiji je razmak bio ispunjen kvarcnim pijeskom). Od većine hrvatskih improviziranih oklopnih vozila TIN se razlikovao po tome što je bio konstruiran kao potpuni oklopni transporter – imao je cjelovito, zatvoreno oklopno tijelo, koje je štitilo posadu od puščanih zrna, krhotina mina i drugih projektila te od napada bojnim otrovima.

TIN

TIN je širom Hrvatske snažno utjecao na moral hrvatskih branitelja 1 hrvatskih građana. Hrvatski su inženjeri i radnici pokazali da raspolažu s velikim tehničkim znanjem a to je izazvalo buru oduševljenja u hrvatskom narodu. Nasuprot tome, TIN je u velikosrpskim vojnim i političkim krugovima izazvao konsternaciju i veliki bijes. Čim je bio predstavljen hrvatskoj javnosti TIN se našao na naslovnicama mnogih svjetski poznatih vojnih časopisa. TIN je prvo bio obojan plavom bojom, a zatom je obojan po prikrivnoj shemi. U sklopu Zbora narodne garde korišten je u zaleđu grada Zadra. Unišen je početkom listopada 1991. godine u sukobu s teško naoružanim srpsko-crnogorskim agresorima kod sela Briševa.

TIN je potaknuo izradbu drugih oklopnih transportera širom Republike Hrvatske. Odmah nakon što je TIN predan ZNG-u intenzivirala se izradba brojnih improviziranih oklopnih transportera u Dalmaciji, prvo u splitskom brodogradilištu, a potom u brodogradilištima u Trogiru i Korčuli. Uslijedila je izradba improviziranih oklopnih transportera i u drugim dijelovima Hrvatske. Od 1991. do početka 1992. u Hrvatskoj je ukupno izrađeno više od 250 improviziranih oklopnih vozila. Neka od njih, poput dubrovačkog Majsana, dala su veliki doprinos obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije.

Straško

U Primorsko-goranskoj županiji proizveden je niz improviziranih oklopnih vozila za potrebe Zbora narodne garde. Prvo improvizirano oklopno vozilo na području Primorsko-goranske županije bio je Sveti Vid, improvizirani oklopni transporter izrađen na osnovu šasije kamiona TAM 2000. Ovo su oklopno vozilo u radionici Centra za održavanje i kontrolu Rijekaceste, u naselju Čavle, u razdoblju od 13. do 21. rujna 1991.(!) izradili djelatnici ,,Rijekaceste“ i tvrtke »Bravo“. Nadnevka 24. rujna 1991. preuzeo ga je zapovjednik 111. brigade ZNG Sergio Rabar. Sveti Vid je odmah upućen na ličko bojište gdje je služio u sastavu poznate ,,A“ bojne 111. brigade ZNG/HV. U riječkoj tvornici ,,Torpedo“ serijski je izrađivano improvizirano oklopno vozilo tipa Straško. Kao osnova za ovo oklopno vozilo služilo je podvozje rovokopača GTR 75A koje je imalo motor snage 70 KS. Straško je mogao biti naoružan raznovrsnim oružjem: protuzrakoplovnim topom kalibra 20 mm tipa M55, teškom protuzrakoplovnom strojnicom kalibra 12,7 mm tipa Browning M 2 te netrzajnim topom. Uz vozača i ciljača mogao je prevesti 6 naoružanih i opremljenih pješaka. Jednog Straška koristila je na ličkom bojištu proslavljena ,,A“ bojna 111. brigade ZNG/HV. Oklopni transporteri BiB Mk-I i BiB Mk-2 bili su izrađeni u riječkoj tvrtki Bimont. Montaža njihovog oklopa izvršena je u Kukuljanovu u blizini grada Rijeke. Prema dostupnim izvorima BiB Mk-1 je uništen tijekom Domovinskog rata. BiB Mk-2 je korišten na ličkom bojištu a krajem Domovinskog rata nalazio se u vojarni u gradu Otočcu. Od tamo je u poraću Domovinskog rata prevezen u Zagreb, gdje je potom restauriran i kasnije izložen u vojnom muzeju. Osim navedenih oklopnih vozila na području Primorsko-goranske županije izrađena su improvizirana oklopna vozila Tomo, Sveti Fran, Hrvatina.

U prvim, kritičnim mjesecima Domovinskog rata improvizirana su se oružja pokazala ključnim čimbenikom koji je, uz junaštvo hrvatskih policajaca i hrvatskih gardista i dobro organizirano zdravstvo, omogućio mladoj hrvatskoj demokraciji da se odupre do zuba naoružanim velikosrpskim agresorima. Ovi rani uspjesi omogućili su hrvatskim braniteljima da u rujnu i listopadu 1991. osvoje mnogobrojne vojarne tzv. JNA i da u njima zaplijene velike količine teškog i lakog oružja te tako polože temelje za konačnu pobjedu nad velikosrpskim agresorima 1995. godine.

Neven Materljan


LITERATURA

Antić, S. & Letić, F.: Serbian Terrorism and Violence In Croatia 1990-1991, Duirex d.o.0., Zagreb
Cezar, G. J.: Moji ratovi (prijevod s latinskog), Izdavačko poduzeće Zora Zagreb, Zagreb: 1972.
Gregurić, B. & Ivković, Z.: Od Tina do Strijele Izrada oklopnih vozila u Hrvatskoj 1991.-1995., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb: 2019.
Lapierre, D.& Collins, L.: Gori li Pariz? (prijevod s francuskog), Epoha — Zagreb, Zagreb:1967.
Materljan, N.: Terorizam i gerila, Vlastita naklada, ,ŽAGAR“ Opatija, Opatija: 1995.
Materljan, N.: Korijeni globalnog terorizma, Grafo Žagar d.o.o. Rijeka, Rijeka: 2015.
Larrazabal, J.S.: Air War Over Spain, lan Allan Limited, London: 1974.
Letica, S. & Nobilo, B.: Rat protiv Hrvatske, Globusova posebna izdanja, Zagreb: 1991.
Young, P.: The Fighting Man, Orbis Publishing Limited London, Hong Kong:1981.
Palmer, A.W.: A Dictionary of Modern History 1789 — 1945, Penguin Books Ltd, Hazell Watson & Viney Ltd: 1977. Riggway, M. B.: The Korean War, Da Capo Press, Inc. New York: 1967.

Prethodni članakImprovizirana oružja korištena u Domovinskom ratu III
Sljedeći članakTajna crkve Sv. Cecilije

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here