Tajna crkve Sv. Cecilije

Kapela Sv. Cecilije nalazila se na zapadnom dijelu današnjeg parka na Mlaci. Po njoj se nazivalo čitavo područje istočno od Mlake i Ponsala, južno od Kozale i Drenove, a zapadno od riječkog Starog grada i Andrejščice. Pipadalo je riječkoj podopćini Plase. Cecilinovo se spominje prvi puta 1418. godine, a po sačuvanim povijesnim podacima može se zaključiti kako je bio jedan od najkorisnijih posjeda augustinaca.

Kapela je zabilježena na akvarelu Filiberta Bazariga, a njezina pozicija zabilježena je i na crtežu Jana Heskyja koji dokumentira posjed Vranyczanijevih. U literaturi se može naići na neke netočne podatke o njoj. Tako Radmila Matejčić tvrdi da je crkva srušena 1876. godine. No ove godine srušena je kapela Sv. Andrije iz koje je oltar prenesen u crkvu Sv. Cecilije, koja je izvan kulta od kraja 18. st. Nakon prijenosa je i titular crkve  promijenjen u Sv. Andriju. U Državnom arhivu u Rijeci (u fondu JU-51) nalaze se nacrti postojećeg stanja crkve Sv. Cecilije (no pod kasnijim titularom Sv. Andrije) te nacrt rekonstrukcije datiran u 18. veljače 1876. godine, na kojem se vidi da je crkva ostala u svojim povijesnim gabaritima, te da je crkvi tada tek uklonjena preslica sa istočnog zida.

Iz postojeće literature je nejasno kada je srušena crkva. Upitna je tvrdnja Marka Medveda u njegovoj knjizi „Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci u riječkom sv. Jeronimu“ da je stara crkva Sv. Cecilije srušena 1944. godine. Nakon pripojenja Rijeke Italiji u tom dijelu grada osniva se nova župa Sv. Spasitelja. Medved donosi podatak da je ova crkva, kao župna, proširena 1926. godine te da je imala 58 m2. Fotografija s početka 20 st. svjedoči da je crkva tih godina bila u gabaritima u kojima je dokumentirana na nacrtima postojećeg stanja te onima rekonstrukcije iz 1876. godine. Ne znamo kako se može raditi o proširenju, jer su u nacrtima postojećeg stanja zabilježene dimenzije crkve. Dužina je 10,62 m, a širina 6,50, što daje površinu od 69,03 m. Ukoliko zanemarimo debljinu zidova, unutrašnji prostor bi mogao biti upravo one veličine koju navodi Medved. Da se sigurno radi o crkvi Sv. Cecilije, a ne o ranijoj crkvi Sv. Andrije svjedoči nam i natpis nad jednom od fasada: “Faciata verso la Via dei Gelsi”.

Medved osim što u tekstu navodi kako je godine 1944. crkva sv. Andrije (Sv. Cecilije) znatno oštećena u savezničkom bombardiranju, pa je morala biti srušena, donosi i fotografiju razrušene unutrašnjosti crkve Sv. Spasitelja. Potpisuje ju kao: “Kapela sv. Andrije na Mlaki (nekoć sv. Cecilije) 1944. godine uništena prilikom bombardiranja”. Ova fotografija dokumentira puno veći sakralni prostor, iz čega se može zaključiti da kapela Sv. Andrije/Sv. Cecilije nije uklonjena 1944. godine, već ranije radi gradnje crkve Sv. Spasa koju je projektirao venecijanski arhitekt Vallot.

Iako za ovom crkvom žale poneki Fijumani, a riječki umjetnik Damir Stojnić posvećuje joj performanse, pa čak postoji i pozitivna kritika arhitekture ove crkve iz pera poznatog talijanskog povjesničara umjetnosti Palluchinija, riječ je o brutalnoj devastaciji i bespotrebnom rušenju jedne srednjovjekovne crkve.

A koja je, sudeći po Bazarigovu crtežu, staroj povijesnoj fotografiji prije rušenja crkve i sačuvanim nacrtima u arhivu tipološki vrlo zanimljiva. Na Bazarigovom crtežu se vidi da je na istočnom zidu, ispod preslice s gotički zašiljenim otvorom bio prozor. Tražeći ulaz nećemo ga pronaći na zapadnom zidu crkve, niti na nacrtima, a niti na  povijesnoj fotografiji s početka 20. st. Iako je usmjerena pravilno, u smjeru istok-zapad, ulaz joj je bio na južnome zidu. Što se vidi i na povijesnoj fotografiji, na kojoj se iza ograde nazire ulazni otvor s tipičnim gotičkim zašiljenjem. Ovako zaključeni otvori su i prozori na južnom i istočnom zidu koji se vide na Bazarigovom crtežu. Sudeći prema ovim podacima, uklonjena crkva je bila gotička građevina.

U spomenutom fondu Državnog arhiva u Rijeci nalazi se i precrt natpisa zvona iz 1318. godine kje se nalazilo na ovoj crkvi. A koje se spominje i u sintetskom pregledu “Povijest Rijeke”, Rijeka, 1988. na str. 72, no pod krivom 1308. godinom, koja je navedena u legendi nacrta. U “Povijesti Rijeke” se krivo navodi i da je zvono pripadalo staroj crkvi Sv. Andrije. Datacija zvona i opisani gotički detalji crkve inspiriraju nas da gradnju crkve datiramo u početak 14. st.

No moguće je da je crkva bila i starija. Inženjer Candido izradio je 1814. godine „Situations Plan Der Alten und neuen See-Stadt Fiume“ (Kriegsarchiv u Beču, G-I-h-176) na kojem se na poziciji Sv. Cecilije vidi građevina u tlocrtu grčkog križa. Ne treba značiti da je ovaj nacrt točan. Što dokazuje i plan Rijeke iz 1820. godine koji se čuva u Mađarskoj nacionalnoj knjižnici Széchényi (dostupan na Hungaricani pod nazivom „Küste zwischen Sankt Martin und Portoré“ i brojem TK 2123) na kojemu crkva ima tlocrt standardnog izduženog pravokutnika.

No kako je čest slučaj da crtač crta ono što zna, a ne ono što vidi, Candidov nacrt može biti indicija da na ovome mjestu pretpostavimo stariju crkvu. Kao što se dokazalo i prilikom uklanjanja stare crkve Sv. Andrije kada su se otkrili arheološki ostaci starijeg objekta s ranokršćanskim mozaicima i kapitelima. 

Nadamo se da bi se u nekim budućim arheološkim istraživanjima mogle ispitati iznesene pretpostavke. Do tada će nam jedini materijalni ostatak koji će nas podsjećati na srušenu crkvu Sv. Cecilije biti skulptura Sv. Josipa iz uklonjene crkve Sv. Spasitelja, koja se čuva u zgradi riječke Nadbiskupije.

Željko Bistrović