Croatica Mechitaristica – iz riječke perspektive

Egzotična armenska kultura višekratno me privlačila. Od simbolike drveta života i sunčevih diskova te srednjovjekovnih kamenih križeva – hačkara do zastarjelih teorija o armenskom utjecaju na razvoj glagoljice ili teorije Strzygovskog o armenskom utjecaju na starohrvatsku arhitekturu. Na brojne armenske tragove nailazio sam lutajući Venecijom. No kao istraživač riječke povijesti uvijek sam pokušavao s ostalim kulturama pronaći mostove i u vlastitom gradu.  Kojih nema mnogo. Možemo u Rijeci primijetiti prezime Surian, koje se po Apeninskom poluotoku proširilo od venecijanskih doseljenika sa Cipra. Ili se u šetnji tržnicom zagledati u jednu od slikovitijih riječkih građevina, tzv. Tursku kuću, čiji je vlasnik bio Nikolai Nicolaki de Nicolaides, armenski katolik i turski i grčki konzul u Rijeci. A nezaobilazan je i Artur Bagdasarov, veliki prijatelj hrvatskog naroda, koji je u Rijeci tiskao vrijednu knjigu, Hrvatski književni jezik i njegova norma.

No ovdje sam odlučio ispričati priču o važnom, ali širem krugu ljudi slabo poznatom poglavlju hrvatske kulturne povijesti koje je vezano uz tiskaru armenskih otaca mehitarista u Beču. A koja je živo svjedočanstvo kulturnog pluralizma Austro-ugarske monarhije.

Mehitaristički red utemeljio je armenski svećenik Mehitar iz Sebaste 1701. godine u Istanbulu. Red je prihvatio Benediktovu regulu, a njegova je glavna zadaća bila tiskanje armenskih knjiga. Zbog problema u Otomanskom carstvu iz Istanbula sele u Veneciju. Ovdje na otočiću Sv. Lazara utemeljuju samostan koji postaje središte armenske djelatnosti, među kojima je jedna od najbitnijih izdavačka. Godine 1773. dio otaca mehitarista dolazi u Trst. Odavdje pak zbog Napoleonskih ratova 1810. godine sele u Beč, gdje im je na raspolaganje prepušten zapušteni kapucinski samostan, u koji su preselili svoju tiskaru. Ona je temeljem carskog privilegija imala pravo izdavanja knjiga na istočnim i zapadnim jezicima.

U srpnju 1812. godine bečki mehitaristi tiskaju na grabaru (staroarmenskom jeziku) svoju prvu knjigu o životu Djevice Marije. Može se naići na podatak da su tiskali knjige na preko 50 jezika. Primijetio sam one na armenskom, bugarskom, rumunjskom, češkom, engleskom, francuskom, grčkom, hrvatskom, latinskom, mađarskom, poljskom, rusinskom, ruskom, slovačkom, slovenskom, srpskom, talijanskom. Tiskali su knjige i na orijentalnim jezicima, između ostalih 1851. godine prvi japansko-njemački rječnik. Među knjigama su prevladavali prijevodi Biblije ili liturgijske knjige, te rječnici, slovnice i drugi jezični priručnici.  Ova je tiskara iznimno važna za povijest južnoslavenskih književnosti. Tako je ovdje većinu svojih djela tiskao Vuk Karadžić. A 1847. godine Petar Petrović Njegoš prvo izdanje svoga Gorskog vienca.

Knjige tiskane na slavenskim jezicima vrlo su rano privukle pažnju istraživača. No tek je relativno nedavno objavljena bibliografija hrvatskih tiskovina, Croatica Mechitaristica, koju su izradili Tihomil Maštrović i Slavko Harnija. Ovdje su donijeli bibliografske podatke za čak 239 hrvatskih publikacija.

Prva knjiga mehitarističke slavice objavljena je 1815., svega tri godine nakon prve mehitarističke tiskovine. Radi se o knjizi hrvatskoga književnika i političara Andrije Dorotića, Kratko iskazanje jednoga dogadjaja, u komu se nasca godine 1813. redovnik F. Andria Dorotich.

Među hrvatskim autorima koji su ovdje tiskali svoja djela nalaze se brojni hrvatski kulturni i politički djelatnici. Tako Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Milan Rešetar, Vjekoslav Klaić, Metel Ožegović, Baltazar Bogišić, Juraj Haulik. Neke od objavljenih knjiga od iznimnog su značaja za povijest hrvatske kulture, kao što je npr. povijesna tragedija Teuta, Dimitrija Demetra, najvažnije djelo hrvatske dramske književnosti preporodnog razdoblja. No ovdje objavljuju i manje poznati Hrvati, npr. oni iz Gradišća: Fabijan Hausner, Martin Meršić i Jakov Dobrović.

Nas su privukli ljudi našeg kraja, te tiskovine čiji su autori Riječani ili su na neki način s Rijekom povezani. Među autorima iz našeg kraja nailazimo na Franju Račkog iz Fužina, Ivana Kostrenčića iz Crikvenice, Srećka Randića iz Bakra, Iluminata Zadra iz Cresa, Nikolu Volarića iz Vrbnika, Luku Polića iz Hreljina, Antuna Heskyja, rodom iz Vrbovskoga (kod Maštrovića se navodi tek da je bio svećenik senjsko-modruške biskupije, a nedostaju podaci odakle je rodom). Za potonjega, koji je javnosti među najslabije poznatima, navedimo da je kao profesor biblijskih znanosti u senjskom sjemeništu, početkom 1847. uputio molbu biskupu Ožegoviću da mu dopusti podučavati sjemeništarce hrvatskom jeziku. Što je ovaj s veseljem dopustio.

Bakranin Adolfo Veber-Tkalčević godine 1859. objavljuje knjigu pod naslovom Skladnja ilirskog jezika. U drugom izdanju iz 1862. naveo je kako je njegova skladnja sastavljena prema slovnici Antuna Mažuranića s kojom čini potpunu slovnicu hrvatskog jezika.

Antun Mažuranić, rodom iz Novog Vinodolskog, bio je ravnatelj Hrvatske gimnazije u Rijeci od 1861. do 1868. Kod mehitarista u Beču izdao je  1856. Ilirsku čitanku za gornje gimnazije.

Još je jedan gimnazijski udžbenik tiskan kod mehitarista, godine 1856. Radi se o Naravopisu živinskoga carstva Aloisa Pokornyja, koji su na hrvatski jezik preveli  braća Josip i Dragutin Accurti. Ovaj potonji s Rijekom je višekratno povezan, o čemu smo već pisali u prilogu o riječkim pravašima.

Iako nije povezano s hrvatskim knjigama, na ovome mjestu je potrebno spomenuti Slovnicu rusku za Slovence Matije Majara, tiskanu 1867. kod mehitarista. Jer je njezin izdavač riječki  trgovac G. Blaž, koji je ujedno sastavio i predgovor u kojemu čitateljima objašnjava potrebu učenja ruskog jezika.

Iz Rijeke nailazimo na dvojicu autora. Prvi je Josip Marčelja koji je kod mehitarista tiskao 1836. svoju radnju obranjenu na bečkom medicinskom fakultetu Dissertatio inauguralis medica de mercurio dulci (o upotrebi kalomela, živinog klorida). Prethodno je zabilježen  kao student Kraljevske gimnazije u Ljubljani 1828. godine, gdje je naveden kao Croata fluminensis. Osim u radovima Mirka Grmeka naš je Josip izmaknuo pažnji hrvatskih povjesničara.

Drugi Riječanin koji je tiskao svoju inauguralnu disertaciju kod mehitarista bio je Franjo Jelčić. Njegova radnja objavljena je 1837. godine pod naslovom Tractatus de podagra, a bavi se gihtom tj. uričnim artritisom.

Iako je Croatica Mechitaristica najopsežnija bibliografija hrvatskih tiskovina bečke mehitarističke tiskare, drago nam je da ju možemo nadopuniti s još jednom važnom bibliografskom jedinicom koja je promaknula njezinim autorima.

Đuro Augustinović, književnik i umirovljeni vojni liječnik, u Beču je 1860. godine pokrenuo zdravstveni list Slovinski prvenci o naravi i zdravlju. Prve je njegove brojeve tiskao upravo kod otaca mehitarista. A sa Rijekom ga veže to što je list nakon Beča prenio u Rijeku gdje ga je tiskao u Rezzinoj tiskari promijenivši ime lista u Rvacki prvenci o naravi i zdravlju. Ovaj list zauzima važno mjesto u hrvatskoj povijesti kao prvi zdravstveni list u Hrvata. Augustinović je važan zbog razvoja hrvatske zdravstvene terminologije, čemu je sam doprinosio tekstovima na stranicama svoga lista.

Osim navedene zdravstvene publikacije Augustinović je nakladnik i Vile sinjega mora, koju također prvo tiska u Beču, a nastavlja ju tiskati u Rijeci. Augustinović se bavio i pravopisnim problemima te je objavio  Misli o ilirskom pravopisu. Iako ga hrvatski jezikoslovci omalovažavaju smatrajući kako je imao „egzotične ideje“, Augustinović je dijete svoga vremena, koji se aktivno uključio u razmišljanje o jezikoslovnim problemima. A da su neki zaista prihvaćali ovakve ideje svjedoči i Hinko Kučinić, autor disertacije De rabie canina, ejus indole et cura prophylactica instruens (o psećoj bjesnoći) također tiskane kod otaca mehitarista. U njoj je predgovor i neke bilješke napisao na hrvatskom, navodeći kako je „primio pravopis g. dra. Augustinovića“.

Istaknuvši navedene pojedince ocrtali smo tadašnju kulturnu panoramu Hrvatskog Primorja iz koje je razvidno koliko je ona tada bila neodvojivi dio Hrvatske. A armenskim ocima mehitaristima možemo zahvaliti što su svojim tiskovinama izgradili dio ove kulturne panorame.

Željko Bistrović