Osobe po kojima se imenuju ulice i trgovi trebale bi neupitno biti važne za lokalnu i nacionalnu povijest, a o njihovom značaju bi trebao postojati široki konsenzus. No u slučaju Riccarda Zanelle ovaj konsenzus ne postoji jer se radi o osobi vrlo upitnog značaja. Većini Riječana njegova je uloga u povijesnim događajima nejasna. Dok je politička opcija u Rijeci, koja svoj program zasniva na anakronom autonomaštvu, od njega stvorila političku ikonu.
O problemu preimenovanja Muzejskog trga već sam ovdje pisao, a svoje zaključke sam temeljio na radu Zanellinog biografa Giovannija Dalme prevedenog 1980. godine u riječkom časopisu Dometi br. 3-5. Ovim putem ne bih se ponavljao, već bih nadopunio iskazano s nedovoljno poznatim podacima iz onodobnog hrvatskog tiska koja Zanellu prikazuju kao izrazitog šovinistu koji javno izražava svoju ksenofobiju prema Hrvatima. Pokušao sam ovo preko javnog glasila za koje sam mislio da zastupa interese građana Rijeke.
No eto, opet sam pogriješio.
Već 1901. godine riječki Hrvati glasali su protiv Zanelle te su svojim glasovima omogućili da u peštanski sabor bude izabran bivši riječki guverner grof Battyany. Ivan Petrić 7. ožujka 1905. piše u novinama „Hrvat“ koje izlaze u Gospiću o stavovima riječkih Hrvata, te kako je sudjelovanje Hrvata kod izbora Battyany-Zanella bio proračunan korak i taktički čin. Govoreći o nekoj infamnoj aferi s hrvatskom trobojnicom, u kojoj je na kukavan način odigrao glavnu ulogu upravo Riccardo Zanella, za kojega kaže da u njemu „svaka žilica kipi sliepom mržnjom na sve, što hrvatski biljeg nosi“. O autonomaškoj stranci kaže da ona Hrvate ne poznaje, „piuttosto con gli Arabi che con i Croati!”. Tako su i ove 1905. godine riječki Hrvati glasovali za Andru Osojnaka, a protiv Zanelle. No zastupnikom na ugarskom saboru izabran je Zanella, koji je Osojnaka pobijedio za 187 glasova. Treba istaknuti da 30% izbornika nije izašlo na izbore. Mnogi izbornici nisu uvršteni u listine te je zbog toga riječki guverner prosvjedovao kod ministra unutrašnjih poslova, a državni odvjetnik poveo istragu protiv cijelog središnjeg odbora radi falsificiranja izborne listine.
“Pučki prijatelj” s Krka donosi 10. rujna 1906. vijest o neredima u Rijeci za vrijeme prolaska kroz grad Dalmatinskih i Čeških sokolaša te za to direktno optužuje Zanellu: “Putem su riječki Talijani bacali na sokolaše sa prozora kamenje i smradnu vodu, što je tako rasrdilo sokolaše, da su otišli pred kavanu Evropa, gdje je sjedio riječki zastupnik Zanella i davao naloge riječkoj mulariji, kako moraju napadati hrvatske sokolaše.“
List „Glasonoša“ iz Karlovca donosi 4. kolovoza 1907. vijest kako je talijanska iredenta koju vodi Zanella napala mornare koji su na Korzu pjevali hrvatske pjesme.
Krčki „Pučki prijatelj“ donosi 25. studenog 1906. kako je Zanella govorio u Mađarskom saboru kako Mađari moraju podupirati Talijane jer bi se inače moglo dogoditi, da bude na Rijeci izabran Hrvat, koji bi mjesto u peštanski sabor polazio u Zagreb.
U Gospićkom „Hrvatu“ čitamo vijest od 1. svibnja 1907. godine povodom zadnje soireje u kazinu „Patriotico”. Tada je Zanella rekao da ne zna što imaju uopće tražiti Hrvati u kazinu, već da bi se svi trebali iz njega izbaciti. Nakon što su čuli ovu izjavu hrvatski članovi Kozulić i Pavlić tražili su zadovoljštinu. No ravnateljstvo kazina izjavilo je, da Zanella nije to rekao. Zbog toga je istupilo iz kazina 23 hrvatska člana, a Kozulić i Pavlić pozvali su na dvoboj predsjednika, podpredsjednika, člana ravnateljstva i podnačelnika. Nakon toga su još 32 člana najavila svoj istup, a za njima su se poveli i drugi.
Isti list 28. kolovoza 1907. godine govori o nasilju nad riječkim Hrvatima u kojima se opet spominje Zanella: “Ne prodje gotovo ni jedan dan, da se mirne riečke Hrvate ne izazivlje na tako podal način, kojega bi se morao stidjeti i najveći prostak. Na hrvatske nadpise na Rieci svaki dan se talijanaška rulja nabacuje jer to bode u oči njezine gospodare, koji misle, da nas Hrvata mora nestati sa Rieke. Nas — većine ovoga grada, gdje su od pamtivieka obitavali Hrvati— nas mora nestati sa Rieke. Nas — koji smo dali tudjincu, da se naseli u našu kuću, koji smo mu dali, da plovi našim morem, koji smo dozvolili, da se guja ugnjezdi u našem gnjezdu — nas mora nestati. Nas — koji moramo raditi za svakidanji kruh i složiti ga u znoju lica svoga za sebe i svoje obitelji, dok se tudji došljaci obogaćuju u našoj kući nas mora nestati, jer to hoće Zanella, jer to hoće Supilov, po oružju brat — Košut.”
O Zanellinoj inicijativi da se Rijeka otcijepi od Senjske biskupije piše “Glasonoša” iz Karlovca u listu od 7. veljače 1909. Na skupštinu koja se održavala na Drenovi, a koja je trebala dati mandat Viu i Zanelli da pokrenu otcjepljenje, danima prije su obaviješteni Talijanaši. Hrvati su to saznali samo nekoliko sati prije, ali ih se usprkos tome okupio znatan broj te su protiv toga prosvjedovali. Iako su Vio i Zanella otišli neobavljena posla Zanella je u svom govoru istaknuo da će se otcijepljenje uz privolu Njegova Veličanstva obaviti najkasnije za dva mjeseca.
O tome kako je Zanella zagorčavao život hrvatskim svećenicima svjedoči i pisanje “Hrvata” iz Gospića, od 19. lipnja 1909. u kojem prenosi pisanje “Riečkog glasnika”, o prelasku Hinka Košaka, katehete na riječkoj pučkoj djevojačkoj školi za župnika u Gornji Kosinj: „I g. Košak jest pravi Riječanin pa ne mogući više mirno podnositi nepravde i zulume, kojima su izvrženi ovdje hrvatski svećenici, evo ostavlja svoj rodni grad i radje polazi na selo za župnika. Da je g. Košak bio renegat, bio bi rado gledan i protežiran od klike, a ovako, jer je ostao karakter, bio je mržen i smatran neprijatelj rodjenoga mu grada. Zanella je izdao u svoje vrijeme parolu, da na Drenovu mogu biti pripušteni samo svećenici Riječani, ali Košakovo ime, prem Riječanina nije figuriralo medju Zanellinim odabranicima, dok je jedan drugi, koji se je iz poznatih razloga učinio riječkim gradjaninom, brilirao medju tim odabranicima. — Ovo neka služi Zanelli da se svećenici baš ne otimlju za Rijeku, već odlaze pokoravajući se svojoj predpostavljenoj oblasti. — Imat ćemo sjegurno opet jednu novu aferu kod imenovanja Košakova nasljednika, ako taj ne bude u volji Zanelle. U koliko žalimo, što g. Košak odlazi, ipak mu čestitamo na imenovanju”.
Pučki prijatelj prenosi 30. listopada 1910. vijest o naredbi kojom se zabranjuje prodavati u gradu Rijeci hrvatski list “Riečki glasnik” ovim riječima: “Ovaj list junački brani hrvatski značaj grada Rijeke i okolice. Zloglasni Zanella i talijanaški giovanotti, uz potporu žalosnih hrvatskih renegata progone Hrvate upravo najbezobraznijim načinom. »R. Gl.« uvijek je otkresao neprijateljima našega imena kako ih je išlo. Zato je morao seliti na Sušak, a eto sad mu zabranjuju prodaju na Rijeci.”
Više je napisa o Zanelli dok je bio predsjednik Slobodne države Rijeka, koji donose njegova daljnja neprijateljstva prema Hrvatima, tj. u ovom trenutku prema jugoslavenskoj državi. “Pučki prijatelj” od 16. ožujka 1922. nakon fašističkog puča kojim je srušena njegova vlada ni dalje nema dobro mišljenje o njemu: “Što više, Zanella je oduvek mrzio Hrvate kao malo tko. Kad je postao predsednik provizorne vlade na Reci, našao je, istina, i za Hrvate nekoliko slatkih reči, ali je već nekoliko dana zatim očito pokazao, da vuk menja dlaku, ali ćudi nikada. Dogodilo se naime, da su općinari podopćine Zamet podneli rečkoj vladi nekakav prosved napisan u hrvatskom jeziku, a Zanella ni pet ni šest — već s njime mahom u koš. Što se tiče luke Baroš — poznato je da je zastupnik fašista Giunta izjavio na skupštini u Piranu, da je ta luka za Italiju definitivno izgubljena. A Zanella? On je rimsku vladu podjarivao, da navesti Jugoslaviji rat za slučaj, kad bi Jugoslavija htela imati obećanu joj luku Baroš. Ima i stotina drugih izjava, kojima je Zanella pokazao svoju mržnju protiv Jugoslavije i uopće protiv Jugoslovena.”
Navode iz hrvatskog tiska nećete pronaći u knjizi Ljubinke Toševe Karpowicz “Rijeka/Fiume 1868.-1924. od autonomije do države”. Što svjedoči o neznanstvenim metodama selektivnog izbora literature i izvora. No čudno je da današnji autonomaši ne poznaju talijansku literaturu. Među ovom moramo navesti pismo koje 26. lipnja 1948. Zanella piše Carlu Sforzi, a u kojem navodi svoje stavove i ulogu u aneksiji Rijeke Italiji (objavljeno u: Luigi Peteani, Lettere di Riccardo Zanella a Carlo Sforza, Il Politico, Vol. 55, br. 2 (154) (Aprile-Giugno 1990), str. 361-368.). Koji su u skladu s gore iznesenim navodima koje je o njemu iznio Giovanni Dalma. Te potvrđuju Baerleinove navode iz knjige “The birth of Yugoslavia” o Riječanima koji nisu bili za aneksiju Rijeke Italiji, među kojima navodi Gothardijeve autonomaše (koje u negativnom smislu Zanella naziva Slavenofilima), Hrvate, socijaliste i austrofile. A koji su američkom predsjedniku Wilsonu na Pariškoj mirovnoj konferenciji u Parizu prezentirali kako većina Riječana ne želi aneksiju Italiji. Zanella sebe Sforzi čitavo vrijeme prikazuje kao aneksionistu. Što potvrđuje da je Zanella zloupotrijebio biračku većinu Riječana preuzimajući njihovo vodstvo prilikom izbora za konstituentu. Među kojima su i oni koji su vidjeli Rijeku kao neovisnu državu, a čiji je predstavnik bio Ruggero Gothardi, koji je kasnije istupio protiv Zanelle.
Ovdje je iznesen samo dio opsežnog materijala koji svjedoči o Zanelli kao vrlo upitnoj osobi. Osim što je bio izraziti šovinist, Zanella je bio dvolična i slavohlepna osoba koja je svim sredstvima želio doći na vlast. Da nisam jedini koji je to primijetio svjedoči i članak Agnesi Ordasi koja postavlja pitanje njegove dvoličnosti u članku: “Riccardo Zanella, Janus-arcú politikus vagy a fiumei autonómia védelmezője?” (Riccardo Zanella, političar Janusovog lica ili branitelj autonomije u Rijeci?)
Da bi došao na mjesto podestata odlazi se ulizivati grofu Tiszi, prvom ministru Ugarske kako bi udobrovoljio riječkog guvernera Wickenburga. No ovaj nije mogao preći preko uvreda koje mu je Zanella uputio te je očekivao ispriku. Zanela se čak pokušao ispričati, ali privatno i preko emisara, dok je Wickenburg očekivao ispriku javno i kroz tisak. To Zanella nije mogao, jer je svoju poziciju izgradio kroz kritiku Mađara, pa bi se osramotio pred svojim govinottima. I onda iznađe solomonsko rješenje u kojemu načelnik postaje Korošac, a Zanella podnačelnik. No Korošac je bio tek marioneta u njegovim rukama.
Iako iskazani hrvatofob promijenio je retoriku 1914. godine. A uzrok tome je što se ove godine promijenio i izborni zakon te su time Hrvati poboljšali svoj birački položaj. A Zanella je kao politički kameleon to vrlo lijepo osjetio..
Nakon Zanellinog povratka 1918. iz Rima (gdje je opsjedao Orlanda da dobije od saveznika dopuštenje da Talijani sudjeluju kod okupacije Rijeke) dolazi u Rijeku gdje se grli s Grossichem koji predvodi talijanski Consiglio nazionale. Nema nikakvih želja da vodi nekakvu Slobodnu državu Rijeka. I u trenutku kada u Rijeku dolazi D’Annunzio on se s njim susreće i ovaj mu čak daje ured u Guvernerovoj palači gdje Zanella ostaje oko mjesec dana. Tek nakon toga odlazi u Rim gdje šalje predstavke Camera dei deputati.
Odlučio sam se na ovo reagiranje nakon nedavne objave na portalu “Rijeka danas” kako će se na idućoj sjednici Gradskog vijeća naći točka kojom će se smanjiti obuhvat Trga Riccarda Zanelle. Pisci objave navode kako je “imenovanje (po Zanelli, op.a.) zasmetalo i odgovornima u Primorsko-goranskoj županiji pa su putem ravnateljice Pomorskog i povijesnog muzeja Nikoline Radić Štivić, odmah nakon preimenovanja trga, prema Gradu Rijeci odaslali dopis putem kojeg je zatraženo da se iz odluke izuzmu katastarske čestice ispred muzeja koje su u vlasništvu Muzeja, odnosno Primorsko-goranske županije. Naravno, motivi nisu imovinskog-pravnog nego ksenofobno-provincijskog karaktera.”
Nadam se da se iz onoga što sam ovdje napisao može zaključiti da je ksenofobno-provincijskog karaktera bio upravo Riccardo Zanella. Te bih podržao odgovorne da nađu snage ne samo za smanjenje obuhvata Trga Riccarda Zanelle, već za trajno uklanjanje njegova imena s riječkih gradskih površina. Prilika za to je već na slijedećoj sjednici Gradskog vijeća ovog četvrtka.
Željko Bistrović
