Putujući fotograf Émile Anriot u Rijeci se zadržao osam dana te je davao poduku iz fotografiranja u šest lekcija. Iz Rijeke odlazi u Zadar u kome je ostao najmanje deset mjeseci, a zatim svoju karijeru nastavlja u Bolonji, te Rimu. Smatrano je kako je Salomon Hering, vlasnik prvog riječkog fotografskog ateliera najvjerojatnije od njega primio prve fotografske poduke. Ova tvrdnja poklapala se s netočnim podatkom o osnivanju Heringovog ateliera 20. kolovoza 1858., što je mjesec dana nakon Anriotovog odlaska iz Rijeke.
No prva vijest o Heringovom atelieru barem je godinu dana starija, što znači da je svoju fotografsku naobrazbu morao usvojiti od nekog drugoga. U Eco di Fiume nalazi se Heringov oglas od 9. srpnja 1857. godine. Ovdje možemo saznati i o radnom vremenu fotografa, koji je posjetitelje slikao samo neradnim danima. Kao i o mjestu na kojemu se nalazio prvi riječki fotografski atelier, u kući Fortunata Depolija na broju 188.
Najstarija fotografija snimljena u ovom atelieru prikazuje nekog svećenika. Kako je riječki župnik tada bio Ivan Cvetko, moguće je da se upravo on nalazi na ovom portretu. Hering je snimio i Luigija Volanija, prokuristu Tvornice papira. U sličnoj scenografiji kao prethodni snimljena je i osoba na fotografiji u kolekciji Alessandra Monaca iz Udina (https://www.fluidr.com/photos/94002092@N05/sets/72157647347455025)
Među portretiranima se nalazi i neki Lemuth (vjerojatno Enrico) te Luigij de Peretti. A zanimljiva je i fotografija s dva lika, u kojem jedan sjedi i piše neko pismo, a iznad njega drugi zaviruje u napisano. Fotografija se objavljuje pod nazivom Nadvirivanje (većina navedenih fotografija zaštićene su autorskim pravima, a dosad navedene objavljene su te se mogu konzultirati u knjizi Arte miracolosa). Na međumrežju se pak može vidjeti fotografski album Frana Pilepića, u kojem se nalaze Heringove fotografije baruna Vinka Zmajića, Franje Deganuttija i Erminije Pilepić, rođene Kopajtić. Poznata je i Heringova fotografija učenika osmog razreda hrvatske gimnazije u Rijeci (u PPMHP: https://digitalni.ppmhp.hr/?pr=iiif.v.a&id=16072). Među portretiranim učenicima nalaze se Riječani Juraj Catti, Franjo Deganutti, Ivan Holtzabeck, Andrija Šćitar i Thierry vitez Mavro.
Nedavno je na izložbi fotografija riječke luke izložena i Heringova fotografija luke iz 1865. godine. A iz ove godine je i fotografija Korza, pohranjena u Pomorsko povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.
U Gazzetta di Fiume od 20. prosinca 1860. nailazimo na podatak da je Opatiju posjetila carica Maria Anna od Savoye, žena Ferdinanda I. Tom je prilikom odsjela u Scarpinoj vili Angiolini. Navedeno je kako je upravo Salamon Hering fotografski ovjekovječio njezin posjet. Bilo bi predivno pronaći ove fotografije u nekoj habsbuškoj ostavštini.
Informativan je i članak o Heringovom atelieru u Gazzetta di Fiume, od 13. srpnja 1861. na str. 448. Iz kojeg možemo dosta saznati o njegovim aktivnostima. Između ostaloga nije se samo bavio fotografijom, već je i prodavao fotoaparate.
Kao fotograf zabilježen je i Salamonov brat Natan. U albumu „Uspomenica na prvu Dalmatinsko-Hrvatsko-Slavonsku izložbu plodinah tvorinah i umjetninah u Zagrebu 1864.“ nalazimo kako je u četvrtom od 32 razreda izložbe, u 28. podrazredu (bakroresci i kamenopisna djela, svjetlopisi i drvorezi) izlagač pod rednim brojem 3429 Hering Nathan iz Rijeke. Naveden je i na stranici 116. kao jedan od nagrađenih izlagača koji je primio srebrnu kolajnu. Popis odlikovanih izašao je također u Narodnim novinama, br. 236 od 15. listopada 1864.
Od tada fotografski atelier Hering na pozadini svojih fotografija s ponosom donosi znak odlikovanja.
Jedine poznate sačuvane Natanove fotografije prikazuju Sofiju, njegovu kćerku.
Sofija Hering rođena je u Rijeci 1866. godine. Njoj je 1882. godine stric Salamon, vlasnik dugogodišnjeg uhodanog obrta u Rijeci povjerio vođenje zagrebačkog ateljea u Gajevoj ulici 5. Ona se nalazi među prvim ženskim obrtnicama u Zagrebu, što nije zanemariva kulturna činjenica. Snimala je dojmljive umjetničke portrete među kojima je nekoliko sačuvano u zagrebačkom Muzeju za umjentost i obrt (http://athena.muo.hr/?object=linked&c2o=14635) Među ovima se ističe portret nekog plemića Matijević-Bošnjaka. No najpoznatiji portretirani je bio Stjepan Miletić. Kada ga je fotografirala oko 1889. godine, Sofija vjerojatno nije mogla ni sanjati kakav će neizbrisiv trag Stjepan ostaviti u životu nacionalnog kazališta. Osnovao je prvu glumačku školu u Hrvatskoj, HNK preselio u novu zgradu, uveo funkciju intendanta, obnovio Operu, osuvremenio repertoar. A za povijest hrvatskog kazališta važan je i ako autor knjige Hrvatsko glumište iz 1904. godine.
Na međumrežju se može naići i na Sofijinu fotografiju svratišta „K austrijanskomu caru“ (https://sgallery.hazu.hr/izlozba/svecanost-otvorenja-1884/drugi-dan-svecanosti/#6-16&gid=1&pid=16 ).
Iza svakog imena krije se priča. Tako kaže Daša Drndić u svome romanu Sonnenschein. Pa se tako ime Sofije Hering nalazi i u njezinoj knjizi, na popisu oko 9.000 židova deportiranih iz Italije u logore smrti. Sofija je uhapšena u Trstu 8. siječnja 1945. godine te je transportirana u logor Ravensbrück. Tada je imala 79 godina. Odgovorni za taj čin vjerojatno nisu nikada saznali koliko je ona i njezina obitelj zaslužna za povijest fotografije u Rijeci i Hrvatskoj.
Željko Bistrović/Primorski Hrvat