Među prvim tiskovinama tiskare Karletzky na hrvatskome jeziku, a koja nije nabožna literatura, nalazi se “Knixica imena za hasan selskih skol” otisnuta u Rici 1819. godine. Donosi ju Tatjana Blažeković u svojoj Fluminensia Croatica, navodeći primjerak pohranjen u Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani. U kratkoj skedi spominje članak u Obzoru koji se odnosi na ovu tiskovinu te donosi podatak o žigu na knjizi. U novije ju vrijeme spominju Sanja Holjevac, koja je istraživala tiskovine na hrvatskom jeziku iz tiskare Karletzky, dotičući se uglavnom njezine jezične strane. Uz nju ju spominje i Dijana Stolac, koja donosi i tri njezine reprodukcije.
Na knjižicu je upozorila i Radmila Matejčić u Riječkom listu 1953. godine (ovaj podatak zahvaljujem Vedrani Spadoni Štefanić). U njoj se dotakla njezina sadržaja. No ono što je bitno, donosi podatak da se primjerak knjige nalazi u Narodnom muzeju (danas Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja). Čime proširuje broj na dva sačuvana primjerka.
Moramo navesti da ju je kao prvi istraživač primijetio slovački filolog Pavel Šafařik, spominjući je prvi puta u “Letopisu matice srpske” iz 1833. godine, a zatim u “Geschichte der Kroatischen und Illirischen literature”, tiskanoj u Pragu 1865. Vjerojatno je po njemu donosi i Kukuljević u svojoj “Bibliografiji hrvatskoj”.
Josip Marn u Jezičniku (godište XV, godine 1877.) navodi još jedan primjerak ove knjige, koji je u Sloveniju donio Jakov Supan s putovanja po našim krajevima (osim u ovom broju Jezičnika o njemu vidi: https://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi880078/, te jedan od rijetkih priloga na hrvatskom u Danica ilirska, Svesci 1-3, str. 60.). Na ovom se primjerku nalazio zapis: “Andreae Mesutario Jac. Supanus ονομςικον και μνηονικον itineris sui hypocarniolano- croatico- flanatico- dalmatico- liburnico- histrico- foroiulio- esocarniolani 1819. Aemonae Carniolanorum in regno incluto Illyriciano pridie ipsius festi onomastici”. Kako nisam u rukama imao niti ljubljanski niti riječki primjerak nisam mogao utvrditi da li se u nekom od njih nalazi spomenuti zapis. Ukoliko je odgovor niječan, imamo dokaz o trećem primjerku, a ukoliko se navedeni zapis nalazi na ljubljanskom primjerku sada znamo i kako je došao u Ljubljanu.
Knjižica-imen je u stvari doslovni prijevod njemačke riječi Namenbüchlein. Riječ je o hrvatsko-njemačkoj slovnici ili početnici. Ono “za hasan selskih skol” znači “za potrebu seoskih (tj. trivijalnih) škola”. Ova rarissima na oba sačuvana primjerka nosi pečat njemačke školske direkcije u Rijeci, u kojemu piše “K. K. HAUPTSCHULE DIRECT. ZU FIUME”. No Blažekovićki je promaknula još jedna knjiga koja je na hrvatskom jeziku tiskana u Rijeci i to iste 1819. godine. Riječ je o čitanki koju spominje Šafařik te Kukuljević (u “Bibliografiji hrvatskoj”, tiskane knjige, dio prvi, na str. 89). Knjižica se zove “Mala povidanja” te bi prema naslovu moglo biti riječi o nekakvoj čitanki. Obje spomenute knjige izmakle su interesu istraživača povijesti hrvatskog školstva. Iako su od iznimne kulturno povijesne važnosti, ne samo za riječku povijest, već mnogo šire. One svjedoče o pučkim školama u Rijeci i/ili njezinoj okolici, koje su, ako ne obučavale na hrvatskom jeziku, barem imale nastavu hrvatskog jezika.
Potvrde o nastavi hrvatskog jezika u Rijeci i njezinoj okolici vrlo su rijetke. Vrijedan izvor za povijest školstva u našim krajevima je spomenica kastavske škole u kojoj se detaljniji podaci o radu škole mogu pratiti od 1815. godine (iako je zabilježen podatak o početku organiziranog poučavanja od 1770. godine). Prvi poznati učitelj, od 1815. do 1820. godine bio je Matej Suppe. Od godine 1821. u Kastav dolazi učitelj Gašparović, a godinu poslije kateheta Juraj Jurčić. Andrija Hribar bio je učiteljem od 1823. do 1838. godine. Jezik na kojem se podučavalo bio je njemački.
Vremenski je blizak i podatak o 1818./19. kao prvoj školskoj godini niže pučke škole na Trsatu (Schola Trivialis Tersacti), a koji je otkrio fra Emanuel Hoško u franjevačkoj kronici Liber Literarum Pastoralum. Nastava se odvijala u blagovaonici franjevačkog samostana. Na stranicama svetišta Gospe Trsatske može se pronaći kako je nastava bila na njemačkom jeziku, a udžbenici su bili dvojezični, na njemačkom i hrvatskom jeziku. Natpis na pečatu škole iz 1822. godine glasio je “Pfarrschule von Trsat”. Prvi učitelji su bili franjevci Karlo Grasel i Benedikt Dimmer.
U isti vremenski period uklapa se i tekst natječaja od 15. srpnja 1821., a u kojem se traži učitelj i orguljaš (maestro et organista) za školu u Lovranu. Kandidat između ostaloga mora dokazati poznavanje ilirskog jezika (lingua illirica). Podatak je pronašao Ante Cukrov u Državnom arhivu u Pazinu (DAP, KŠIP, spis 2344 od 20. kolovoza 1821.). Cukrov to smatra prvim službenim dokumentom o uvođenju hrvatskog jezika kao predmeta u nekoj istarskoj školi.
Za istarske je škole poznato da se otvaraju u Pićnu 1815, Motovunu 1818, Pazinu, muška glavna škola 1819, Tinjanu 1820. i Žminju 1822. Možemo pretpostaviti da su i ove škole imale potreba za navedenim udžbenicima.
Opsegom je navedena “Knixica imen” jednaka sličnim udžbenicima tiskanim na kajkavskom i štokavskom narječju. Među kojima je najstarija “Imen knisicza za haszen ladanyzkih skol”, tiskana u Trnavi 1796. godine. Ona je do 1844. doživjela još tri izdanja. Usporediti ju možemo i s “Imen knisica za haszen varashkih uchilnic” (za gradske škole) tiskane u dva izdanja 1823. i 1846. godine. Osim opsega sličan je i sadržaj, jer za razliku od ranijih početnica, tekstovi za vježbanje, umjesto popratnog katekizma nude tekstove općih moralnih načela. A riječi i rečenice na hrvatskom i njemačkom jeziku grupirane su sadržajno, imenujući predmete i radnje iz učenikove neposredne okoline. Time su ostvarivane i zasade odvajanja crkve od države, koje su između ostalog provedene školskim reformama (Allgemeine Schulordnung 1774. za austrijsku i Ratio educationis 1777. za ugarsku polovinu države). Što je ranije od Francuske revolucije (1789.) i američke Povelje o pravima (Bill of rights – 1791.).
Navedena knjižica svjedoči i nastavak germanizacije za vrijeme druge austrijske uprave, koji nastavlja napore učinjene u vrijeme Marije Terezije i njena sina Josipa II. Njihova je politika smatrala da bi učenje njemačkog jezika trebalo čvršće povezati Monarhiju te da bi svi državni službenici trebali poznavati njemački jezik (što je najdosljednije provedeno u Vojnoj krajini, u kojoj su svi časnici bolje pisali njemačkim nego hrvatskim, od Josipa Jelačića do Svetozara Borojevića).
Iako postoje i raniji udžbenici na hrvatskome jeziku iz naših krajeva, među kojima treba istaknuti onaj Jakova Voltića tiskan u Beču te Šime Starčevića u Trstu, trebamo imati na umu da tiskanje naše knjižice pada u pretpreporodno doba u Hrvata. Te je svaki iskaz hrvatskoga jezika u tom razdoblju, a pogotovo u Rijeci, iznimno značajan. Upravo je to razdoblje kada je djelovao i Riječanin Josip Završnik, koji je mislio osobnu knjižnicu s prikupljenim knjigama na hrvatskom jeziku ostaviti svome gradu. On je ostavio važan trag u hrvatskoj filologiji. A o njemu ne bismo ništa znali da na njega nije 1985. godine upozorio poljski slavist Wacław Twardzik.
No to je opet neka druga priča.
Željko Bistrović