Rijeka je kao grad Sv. Vida (Sankt Veit am der Pflaum) bila povezana s ostalim pokrajinama i gradovima unutar Svetog Rimskog Carstva. Vrlo  intenzivne veze postojale su s vojvodinom Kranjskom i njoj priključenim gospodstvima, prvenstveno Pazinskom grofovijom i Krasom. No brojne veze postojale su i s ostalim unutrašnje-austrijskim habsburškim nasljednim posjedima. Među njima jedna od najmanjih upravnih jedinica bilo je gospodstvo Portenau, poznatije pod talijanskim imenom Pordenone.

Ovo je mjesto imalo vrlo zanimljivu povijest. U ranom srednjem vijeku vezano je uz Korušku s kojom je dijelilo sličnu povijesnu sudbinu. Tako je bilo u rukama obitelji Eppenstein. Zatim je pripadalo Babenbergovcima, vojvodama Austrije i Štajerske. Nakon čega je bilo osvojeno od češkog kralja Otokara II. Přemysla.

Kralj Otokar prepušta kasnije Pordenone Rudolfu Habsburškom, tadašnjem njemačkom caru. Od tada ovo mjesto postaje nasljedno habsburško dobro. Pod Habsburgovcima dobija prvi statut (1291. godine), zatim status grada (1314.), te povijesni grb (1400.). O prošlim vremenima pod Habsburzima svjedoči i sačuvana kapetanska kuća, poznatija kao palača Varmo-Pomo.

Sl.1 kapetanska kuca tj.Palaca Varmo Pomo u Pordenoneu

Pordenone se kao habsburška enklava nalazio na teritoriju akvilejskog patrijarhata. Nakon mletačkog pripojenja posjeda Akvilejskog patrijarhata 1420. godine Pordenone kao habsburški posjed nije bio diran, te u njihovim rukama ostaje do 1521. godine. Habsburzi ga često koriste kao miraz. Tako ga Austrijski vojvoda Leopold III. daje svojoj kćerci Elizabeti prilikom udaje za goričkog grofa Henrika. Kao vjenčani dar Friedrich III. ga daje svojoj ženi Elizabeti portugalskoj, a Maksimilijan I. svojoj drugoj ženi Blanci Mariji. Grbovi Pordenonea zabilježeni su u brojnim srednjovjekovnim grbovnicima, a meni najljepši nalaze se na nadgrobnom spomeniku Fridrika III. u bečkoj katedrali Sv. Stjepana  te na pogrebnom štitu i šljemu izrađenima za njegov sprovod (danas u Muzeju grada Beča).

Srednjovjekovnu Rijeku s Pordenoneom povezuje Salome von Raunach (tj. Raunacher), kćerka Martina Raunachera. Prvi puta se udala za Lorenza von Khuenburga, čiji se grb nalazi u kapeli Sv. Trojstva u augustinskom samostanu Sv. Jeronima u Rijeci. Drugi puta je bila udana za Friedricha von der Dürra, kapetana Pordenonea. Umrla je 1484. godine te je pokopana u stolnoj crkvi Sv. Marka. Iznad njezinog se groba nalazila slika koju je naslikao poznati renesansni umjetnik Andrea Belunello. On je u Pordenoneu imao slikarsku radionicu negdje između 1469. i 1489. godine.

Sl. 4 grb Khuenburg na konzoli svoda u kapeli Sv. Trojstva u Rijeci

Navedena Bellunellova slika spominje se u kasnijim stoljećima kao „l’antica Palla Tedesca“ iz čega možemo zaključiti da se izdvajala iz crkvenog inventara oblikovanjem po gotičkom ukusu svojih naručitelja. Na njoj je bio naslikan prizor Bogorodičinog pogreba i njezinog Uznesenja, te portreti Salome, njezina muža i pjesnika poznatog pod humanističkim pseudonimom Quintus Aemilianus Cimbriacus. Ovaj potonji, pravim imenom Giovanni Stefano Emiliano, u Pordenoneu se nalazio od 1482. do 1486. te je ovdje pripadao književnom krugu pod mecenatstvom obitelji Mantica. Spomenuti je pjesnik posvetio stihove pokojnoj Salome, koji su zapisani na navedenoj pali. Slika je zabilježena  kao postojeća još u 18. st., da bi u kasnijim preuređenjima bila uklonjena. Jedino likovno svjedočanstvo o Bellunelovoj slici precrt je Cimbriacusovog portreta, koji se danas čuva u Nacionalnoj biblioteci Marciana u Veneciji.

Sl. 5 unutrasnjost katedrale Sv. Marka u Pordenoneu

Opisana slika nije zabilježena u sačuvanim, Bellunelu pripisanim radovima. U očekivanju da se netko prihvati istraživanja sudbine ove slike zanosimo se mišlju kako se ova pala ili njezini dijelovi, možda još uvijek neprepoznati kao takvi, nalaze u nekom muzeju, sakralnoj ili privatnoj zbirci.

Ova nestala pala jedan je od tragova koji posredno svjedoče o kulturnom krugu kojega su se doticali i sami Raunacheri. A koji je uspostavljen oko dvora Friedricha III.  koji je bio središte humanizma u austrijskim zemljama. Friedrich je umro 1493. godine, a na njegovom su sprovodu tada izloženi posmrtni šljemovi i štitovi habsburških nasljednih zemalja među kojima su se nalazili i oni Pordenonea. Na sprovodu se također recitirao posmrtni epicedij koji je sastavio naš Cimbriacus, isti onaj koji je sastavio stihove posvećene Salome von Raunach.

Friedrich je pokopan u grobnici koju je izradio Niclas Gerhaert van der Leyden. Zanimljiva je provenijencija ovog kipara koji dolazi iz dalekog nizozemskog grada Leydena. Stoga nas ne treba čuditi da nizozemske utjecaje pronalazimo u njemu suvremenom slikarstvu kasnogotičkih kastavskih slikara Vincenta i Ivana. Kako u morfologiji Knitterstila te ikonografiji, tako i u korištenju grafičkih predložaka nizozemske provenijencije (Majstora sa svicima, Israhela van Meckenema i drvorezne Biblije pauperum).

Zaokružujući ovu kratku kulturnu panoramu srednjovjekovlja dodajmo da se slika Raspeća koju je naslikao slikar iz kastavske radionice, nalazi u klaustru samostana Sv. Jeronima. U kojem se nalazi i kapela Sv. Trojstva, mauzolej Martina Raunachera, oca naše Salome.

Sl.  8  ostaci  slike  Raspeca  u  klaustru  samostana  Sv.  Jeronima  u  Rijeci

Željko Bistrović

Prethodni članakMaslinova grančica
Sljedeći članakIgor Žic: Deset pisama iz Beograda Vatroslava Cihlara X.