Ukoliko u internetski pretraživač upišete ime Rikard Katalinić Jeretov među prvim rezultatima dobit ćete predmetnicu o njemu na hrvatskoj Wikipediji. U kojoj je on sramotno obrađen. Iznose se samo njegovi pjesnički doprinosi, dapače završavajući s vrlo negativnom kritikom njegova pjesništva.
Da je Barba Rike (kako su ga zvali prijatelji) bio samo pjesnik ne bi njegovo ime još od 1950. godine nosila ulica na Potoku u Rijeci. Niti ulica nad njegovim rodnim Voloskom, koja se proteže od Črnikovice do zgrade općine Opatija. Kao ni ulice u Puli, Splitu i Zagrebu. A od 1992. godine i osnovna škola u Opatiji. Barba Rike nije bio samo pjesnik već i prozaist, publicist, novinar, urednik, utemeljitelj brojnih udruga, a prije svega istaknuti sudionik hrvatskog narodnog preporoda u Istri i borac za nacionalno jedinstvo Hrvata.
Rodio se u Voloskom, 8. siječnja 1869. u obitelji Katalinić. U Voloskom se njihovo ime prvi puta spominje 1762. godine rođenjem Antoniusa Cattalinicha. Otac mu je Anton bio pomorski kapetan. Majka Karolina rođena Negovetić umrla je vrlo rano, dok je imao tek šest godina. Zbog toga i očeva profesionalna izbivanja odgajala ga je rodbina.
Prva tri razreda pučke škole završio je u Kostajnici, u kojoj mu je majčina sestra bila udata za poreznog činovnika Franju Župančića. Uz svoga tetka, rodoljubivog Hrvata, dobro je naučio hrvatski. Nakon što mu je tetak umirovljen, a po očevoj želji, završio je u Rijeci četvrti razred talijanske pučke škole. Tetak je utjecao na to da se Rikard upisao u hrvatsku gimnaziju u Rijeci. Koju nije uspio dovršiti, već je iz VI. razreda prešao u trgovačku akademiju.
Godine 1888. umro mu je otac, te nakon službovanja kao trgovački činovnik u Beču, Rijeci i Trstu, dolazi 1891. godine u Zadar, u kuću svoga svaka Čorka. U svrhu stručne naobrazbe od 1897. do 1900. godine nalazi se u Parizu, Londonu i Münchenu. Tako da je uz materinji hrvatski jezik te talijanski, naučio još engleski, francuski i njemački. U Parizu je usto upoznao i Matoša s kojim je uspostavio toplo prijateljstvo. Iako je Matoš u početku bio vrlo kritičan prema njegovom pjesničkom radu pohvalio je u nekim kasnijim kritikama njegove prozne crtice sabrane u knjizi „Inje“.
Rikard je počeo pisati već kao dječak, a svoju prvu pjesničku zbirku, „Pozdrav istarskoga Hrvata“ izdao je 1890. godine. Zbog opisa patnji istarskih Hrvata iznesenih u „Crticama iz Istre“ 1896. godine knjiga mu je zaplijenjena. Skrivajući ponekad svoj identitet potpisivao se mnogobrojnim pseudonimima (Barba Rike, Dragan Zoranić, Riko ispod Učke, Veljko Jeretov, Frane s Marseća …).
Kao istaknuta osoba zadarskog kulturnog života iskazao se kao promicatelj hrvatske knjige u Dalmaciji. Predsjednikom Matice Dalmatinske bio je od 1907. do 1909. te je i urednikom njezina Glasnika. Supokretač je i suurednik književnog lista “Lovor”. Sudjeluje u radu Hrvatskoga sokola, član je uprave Hrvatske vjeresijske banke, Jadranske banke i Državne austrijske banke.
Nakon Zadra živio je u Splitu, da bi se 1912. godine vratio u Opatiju. Ovdje je usko surađivao s Viktorom Carom Eminom, s kojime je uređivao list “Mladi Hrvat”. Od 1914. blagajnik je Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, u kojem je Viktor Car Emin tajnik. Godine 1915, u dobi od 45. godina mobiliziran je, te je vojsku služio u Ljubljani. Pred kraj Prvog svjetskog rata zbog progona vlasti završava u zatočeništvu u Beču.
Nakon raspada Austro-Ugarske bio je kao član Narodnog vijeća uključen u stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Nakon talijanske okupacije 1918. godine završava u Zagrebu u kojem uređuje list „L’Adriatico Jugoslavo“ koji se bori za prava izbjeglih Istrana i Riječana. U redakciji ovoga lista organizirao je pomoć izbjeglicama. Iz ovih aktivnosti osnovao je Jugoslavensku maticu kojoj je tajnik od 1922. do 1927. godine.
U Split dolazi 1928. godine. Od tada do 1932. godine tajnik je udruge Jadranska straža, od 1931. do 1941. predsjednik je Jugoslavenske matice. Urednik je „Istre“ i lista za podmladak Jadranske straže, „Mladi stražar“. Ovdje je 1940. godine napisao i jednu od svojih najpoznatijih pjesama, Sipar. U njoj pjeva o otrgnuću iz svoga zavičaja, u koji se zbog fašističke vlasti nije mogao vratiti:
Vi ne znate
moj bijeli Sipar i moje žalo
gdje sam kao dijete malo
letio za snima
lovio leptire
tražio školjke po žalu
čudio se vjetru i valu
i moru –
i čekao kad ću na Učku goru
da vidim i vile i vilenjake
što na krilatim konjima
love sunčane trake
Vi ne znate Sipar i žalo
moje carstvo malo
kao starac ne smijem tamo
No i ovdje ga je sustigao fašizam. Godine 1942., u vrijeme talijanske okupacije Splita, kao starac od 74 godine interniran je na otočje Lipari u Tirenskom moru. U Splitu nas je ovaj veliki domoljub i primorski Hrvat i napustio, na današnji dan, 29. rujna 1954. godine.
Željko Bistrović
