VII. Beograd, 11. ožujka
Za Ljubu Živkovića pročulo se prvi put u Srbiji oko 1889. godine. I to ne zbog nekih naglo izrađenih sposobnosti, nego zbog jednog gesta punog kavalirske samodopadnosti. Na jednom balu kod Kolarca, čini mi se da je to bio bal univerzitetske omladine, Ljuba Živković je na kasi, pošto se prethodno uvjerio o sumi koju je u formi priloga dao kralj Milan, isplatio hiljadu dinara više od samog suverena. Poznat zbog užasne mržnje na kralja Milana taj ga je gest kod Kolarca učinio junakom dana i idolom ondašnje napredne srpske omladine.
Zajedno s Jašom Prodanovićem u Odjeku i sa Srpskom Zastavom (lijevim krilom liberala) Ljuba Živković je vodio najoštriju opoziciju protiv kralja Aleksandra i Cincar-Markovićevog režima. Ljuba Živković nije pisao u ove listove, to su činili drugi; on je uspio jedino da se s pomoću nekoliko odlučnih gestova svidi omladini, koja je uvijek bila obožavatelj lijepih fraza, lijepih pojava i pokreta. A Ljuba Živković je bio lijepa pojava i lijepa fraza.
Na tragičan dan 29. maja zavjerenici su pozvali Ljubu Živkovića, kao istaknutog opozicionalca, da dođe u dvor, ali Ljuba Živković – to je valjda čitava njegova figura – je premro od straha. On je došao tek onda u dvor, kad je bilo sve gotovo i kad su kraljevski protivnici bili već ukočene lešine.
Zavjerenici su onda upotrijebili Ljubu Živkovića, da kao dobar i blagorječit govornik obavijesti o cijelom događaju beogradsko stanovništvo. Tom prilikom je on držao one svoje famozne govore, da su kralj Aleksandar i kraljica Draga poginuli u međusobnoj borbi, a ne od zavjereničke ruke…
U prvoj revolucionarnoj vladi Ljuba Živković je zauzeo mjesto ministra pravde.
Poslije toga započeo je borbu protiv Pašića, ali onda se naglo povukao iz političkog života i pao u potpuni nehaj, iz kojeg ga je, poslije dvadesetogodišnje zaboravi izvukao Nikola Pašić, da ga upotrebi kao svoju lutku u potiskivanju Ljube Jovanovića.
Zašto se je, s druge strane, Ljuba Živković dvadesetogodišnjeg mirovanja odlučio da stupi ponovno u aktivnu politiku, to valjda znade najbolje sam Baja ( Pašić, op. aut. ). Po kroničarskoj dužnosti citirat ću jednu verziju, da su posrijedi luksuriozni zahtjevi neke žene, a žene i luksuz igraju priličnu ulogu u srpskoj politici.
Kako bilo da bilo, Ljuba Živković nije nikakav Marat. To smo dokazali sa scenom poslije 29. maja.
On je jedino dobar govornik i čovjek lijepe vanjštine, pa bi se na njega mogla primijeniti ona maksima, da je lijep i prazan kao što su i lijepe žene obično prazne žene.
Svi njegovi govori i rijetki članci koje je napisao, ističu se bujnošću fraza, ali očajno velikom prazninom misli.
Njegova cijela reputacija je u tome da je pomoću nekoliko viteških gestova očarao omladinu i da je izrekao nekoliko fulminantnih govora. Osvajao je svojom vanjštinom, ali ne dubinom. A u Srbiji je vanjština važan faktor političkog uspjeha.
Ljuba Živković je pozer, glumac, ali od onih praznih glumaca koji zanose vanjštinom.
To je pravi značaj Ljube Živkovića, čovjeka kojega je srbijanska nacionalistička javnost i štampa predestinirala da bude nasljednik Nikole Pašića i predvodnik velikosrspkih aspiracija. No, tu ulogu mu vjerojatno Pašić nije namijenio. On ga treba, kako rekosmo, da momentalno parira utjecaj Ljube Jovanovića u radikalnoj stranci.
U tom taktičkom potezu Nikole Pašića je cio smisao političkog povratka Ljube Živkovića.
Igor Žic
