USKORO IZ TISKA IZLAZI PRVA KNJIGA U NAKLADI PRIMORSKOG HRVATA: RIJEČKE PRAVAŠKE DAVORIJE, HRVOJA PENDEA. Osigurajte svoj primjerak već danas, donirajući 99 kn na račun Udruge HR8923900011101066124

Predgovor
U danima koji su prethodili 25. obljetnici temeljnog hrvatskog državnog blagdana, Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i Danu hrvatskih branitelja, mediji su gotovo jednoglasno izvješćivali kako izvršna vlast na čelu s premijerom „gradi novo društvo“. I bez ulaska u konkretne motive za takvu političko-medijsku akciju, postoji nekoliko dobrih načelnih razloga za paljenje alarmnog svjetla. Bez obzira na medijske hvalospjeve i složan stav izabranih analitičara, što zapravo znači novo društvo u koje su se zagledali vizionari iz vrha izvršne vlasti? Imaju li uopće ovlasti za proklamiranu „društvenu novogradnju“? Naposljetku, podsjeća li ta retorika i njezina medijska recepcija na neka, ne tako davna vremena prenapregnute hrvatske povijesti, kada su se činjenice morale prilagođavati revolucionarnim izgradnjama novog društva i čovjeka?
Bili razlozi za alarm utemeljeni ili ne, asocijacije pretjerane ili odmjerene, bili mi progresivni ili konzervativni, spomenuta situacija u pravilu bi trebaLa promptno razbuditi našu podozrivost, propitivanje i konačno, artikuliranu reakciju. Naravno, ako želimo biti demokratsko, od svih vrsta totalitarizma cijepljeno društvo.
I zaista, u dobro uređenim državama sa snažnom svijesti o vlastitoj demokratskoj tradiciji probiru se kako talentirani pojedinci, tako i prateće infrastrukture putem kojih se na odgovarajući način reagira na zbivanja u društvu. Oni su naši „kanarinci u rudniku“. Naime, signaliziraju opasnost od uzurpacije društva, remete naš opasno rastući (malo)građanski drijemež i obamrlost, nude ključ za čitanje našeg informacijski saturiranog društvenog okoliša ili naprosto razabiru što se zbiva ispod površine pojavnosti, kao u gornjem primjeru s pregalaštvom nove društvene izgradnjel
Upravo se kolumne kao specifična literarna vrsta izvrsno uklapaju u opisani kontekst i odgovaraju duhu vremena koji voli brze, reaktivne, ubodne forme. Također, kolumne koje nam nešto znače, odnosno, imaju trajniju vrijednost, postižu ravnovjesje između akademizma i manje elaboriranih, neposrednih komentara društvenih zbivanja, kao što to ravnovjesje mediteranski polemično, šarmantno i ironično pogađa rapski i riječki pravaš (zamislite, postoji i takvo biće) dr. sc. Hrvoje Pende u knjizi koja je pred Vama.
Nekoliko podataka o nastanku i strukturi ovog pravaškog projekta. Kolumne su neprekinuto objavljivane u razdoblju od 2018. do početka 2020. godine. Izlazile su tjednim ritmom, četvrtkom, na portalu narod.hr, obično već ranije ujutro. Nije manjkalo podnožnih komentara, naprotiv. No, oni su zanimljiva priča za sebe. Sama knjiga sadrži 80 kolumni koje su podijeljene u šest sljedećih cjelina (u zagradama je naveden broj kolumni po svakoj cjelini): KAKO I ZAŠTO JE HDZSDP UKRAO NARODNI REFERENDUM (8); GRADONAČELNIK, (ANTI)FAŠISTI I STROGO KONTROLIRANE POVORKE (7); BALKANSKA ADMINISTRACIJA: PRIMJERI IZ OPĆE PRAKSE (25); ISTANBULSKA (6); POMIRBA (18); MIGRACIJE I OSTALE TEME (16). Osim naznake o temama ili pojedinačnim događajima koji su privukli autora i uredništvo portala, nazivi cjelina unutar knjige ocrtavaju tri glavne razine na kojima se manifestiraju pojavnosti u hrvatskom društvu i državi.
Te razine i njihova zastupljenost u Pendeovom kolumnističkom projektu su:

  • lokalna ili, bolje rečeno, županijsko-gradska razina, brojčano najzastupljenija unutar cjelina, ali je i izvorište najstrastvenije autorove frustracije i/ili kolumnističke inspiracije;
  • nacionalna razina, po autoru presudno i nesretno obilježena „HDZSDP koalicijom“, tj., pseudoelitističkom partitokracijom koja beskrupulozno zazire od izmjene izbornog sustava i referendumskog načina donošenja stožernih političkih odluka u korist hrvatskog naroda;
  • nadnacionalna razina, posebice u smislu našeg EU članstva te pripadnih vrijednosnih implikacija na hrvatsku državu. Stoga, ispod mnoštva kolumni i cjelina unutar knjige krije se čvrsta mreža gore spomenutih strukturnih, a prije svega, tematskih poveznica. Potonje poveznice posebno su zanimljive za svako skorašnje promišljanje Hrvatske iz pravaške perspektive, koju Pende u con brio kolumnističkoj maniri vraća u našu aktualnu političku utakmicu usporenog teorijskog ritma. I to upravo iz Rijeke, što na neki groteskni način ovu knjigu čini dodatno privlačnom.
    Naime, autor i njegovi tematski okidači dolaze iz grada u kojem je stabilnost komunističkih modela nepomućena, sve tamo od još uvijek nedovoljno reflektirane 1945.; iz grada koji je i prije „narodnog oslobođenja“ iskusio dva totalitarizma (duže razdoblje fašizma te kraće nacizma). Drugim riječima, Pende piše iz grada „oslobođenog“ demokratske i građanske tradicije i to u razdoblju neovisne hrvatske države; piše iz podstanarstva unutar vlastitog doma. Dodatno, cjelokupni projekt dolazi iz grada u kojem je svojedobno značajne godine proveo i djelatno bio prisutan dr. sc. Ante Starčević. Puno koincidencija, zar ne?
    Izdvajam sljedeće tri poveznice koje posredno objedinjuju kolumne u jasan i jedinstven projekt, odnosno, čini opravdanom podjelu knjige na spomenutih šest cjelina.
    Prvo, crtice iz svakodnevice hrvatske javne (i ine) uprave. Posebice, na lokalnoj razini gdje su stvari i odnosi upečatljiviji od „viših“ razina. Autor se ovdje poziva na Kafku i kafkijanski miteleuropski štimung apsurda u funkcioniranju društva te posebice državnih struktura. I zaista, velik broj kolumni natopljen je takvom atmosferom i autorovi tekstovi dodatno se razumiju uz pomoć genijalnog i uistinu vizionarskog praškog pisca. No, po nekoj mojoj procjeni, osim kafkijanske slike iracionalne birokracije u kojoj bahati „autoriteti“ progone onog koji radi profesionalno, savjesno i prema zakonu, kolumne još više podsjećaju i na gogoljevske groteske. Naime, s obzirom da smo kao društvo neka osebujna vrst predgrađanske verzije Mediterana, Levanta osobito, ali također i SSSR-a, ti hodnici i zakučasti meandri županijskih, gradskih i državnih uprava, kako su opisani i raščlanjeni u kolumnama, neodoljivo podsjećaju na Gogoljeve ironične bravure o stanju arhetipskog sovjetskog uma. Stoga, kolumne su gogoljevski gorke, često tjeraju na smijeh kroz suze jer ne znamo bi li se smijali ili plakali znajući na što se uvrgnula naša uprava pod neprekinutim patronatom partijskih umova. Dodatnu začudnost stvara što se sve odvija u prividno pitomom okruženju hrvatskog primorja.
    Čak je i novogovorni metajezik gogoljevski zaludan. I po ovom pitanju kolumne imaju svojevrsnu dodanu literarnu vrijednost jer artikuliraju vječnu temu odnosa pojedinca prema sustavu. I obrnuto, u još većoj mjeri. Međutim, razvidan je dodatni element u prvoj tematskoj poveznici: neobična i blagotvorna uloga zdravog razuma u cijeloj ovoj priči o tijelima javne uprave. Neobična uloga jer tako zvuči zdravorazumski uzvik autora, svih nas, u utrobi odmetnutog sustava, „Hej, što ja to čujem? Vi to za stvarno?“ (kolumna Propala hrvatska ekspedicija na Južni pol).
    Drugim riječima, kada situacija postaje apsurdna, ne znamo tko je zapravo „naopak“. Nadalje, ima li ipak zle namjere i metode u tom površinskom ludilu sustava? Odgovor na oba slučaja dat je zdravim razumom. Upravo zbog takvih društvenih učinaka, njegova je uloga blagotvorna za dobro funkcioniranje tijela javne vlasti.
    Konačno, ovdje postaje razvidan i specifičan karakter Pendeovih kolumnističkih davorija: iako zdrav razum razobličuje nakaznost sustava u svim njegovim slojevima, strogo upravnim, partijskim/stranačkim, kulturološkim, on ne staje na ironiji i skepsi, nego poput tradicionalne davorije, krajnje eksplicitno pokazuje put za pravo rješenje. Ukratko, nudi nam uvid tako da bude okidačem našeg građanskog refleksa. Autorovi uvidi koji se uvijek i jedino odnose na samostalan karakter hrvatske države, dakle, izvorno starčevićanski, dovode nas do druge opće tematske poveznice koja struji kroz knjigu kolumni.
    Drugo, uspješne politike, kako iznova zdravorazumski ističe autor, imaju svoje utemeljenje u odgovarajućem teorijskom, modelskom načinu promišljanja funkcioniranja države u različitim okolnostima. Zađimo dublje u prošlost hrvatske suverenističke politike i prisjetimo se teorijskih i edukativnih napora dr. sc. Ante Starčevića. Naravno, tema je opća i ilustrativnih primjera ne manjka, posebice u dobro uređenim nacionalnim državama sa zamjetnom demokratskom tradicijom. Međutim, Pende sarkastično detektira posvemašnju ispražnjenost aktualne hrvatske političke scene od teorijskih spona ili bilo čega imalo nalik tome.
    Kolumne su po ovom pitanju posebno nemilosrdne prema „HDZSDP“ duopolu upravo zbog njegovog neprekinutog i presudnog utjecaja na našu državu. To puno govori o protagonistima hrvatske politike tijekom zadnjih tridesetak godina, ali u širem smislu to ponešto govori i o hrvatskoj intelek-tualnoj sceni. Ako razmotrimo njezinu prisutnost te utjecaj na suvremena politička kretanja, onda kolumne, pojednostavljeno, naznačuju sljedeće zaključke: ili je aktualna intelektualna scena utonula u poslovičnu „hrvatsku šutnju“, sada pod okriljem blažene akademske izolacije; ili je, naprotiv, kao gramscijevska lijevo-liberalna elita odavno prestala „marširati kroz (sve moguće) institucije“ jer ih je naprosto čvrsto uzurpirala za sebe i sebi odabrane, po uzoru na svojevrsni akademski globalistički ancien régime; ili gotovo ispočetka pokušava uobličiti novu suverenističku agendu i srodne odmake od mainstream hegemonija.
    Ukratko, Pendeova knjiga kolumni točno primjećuje ovu nesretnu samoskrivljenu odmaknutost hrvatske politike od intelektualne scene, ali i komešanje potonje unutar sebe. Sve to, posljedično, znatno doprinosi lelujavom hodu hrvatske politike kroz suvremene geopolitičke prostore. Stoga, i zbog ove tematske poveznice, Pendeove davorije osnažuju marginalizirane misaone svjetove i politike pravaštva te u određenoj mjeri i konzervativizma.
    Treća tematska poveznica tek je neizravno prisutna u knjizi. No, dotiče se gotovo svih kolumni te po ispravnoj procjeni autora, više pripada esejističkom formatu, nego specifičnoj ad hoc kolumnističkoj obradi. To bi svakako mogao biti nov projekt, sljednik bogatog materijala koji je ovdje prikupljen. Naime, ova se tematska poveznica odnosi na Pendeovo prianjanje uz postavku da kultura nekog prostora presudno određuje političko i ekonomsko funkcioniranje nacije i njezine države.
    S obzirom na kolumnistički kontekst, najbolje se poslužiti prikladnim primjerima koji plastično ilustriraju spomenutu opću postavku; zadržat ću se na u knjizi često isticanom „HDZSDP“ duopolu: autokratski unutarstranački karakter, nadalje, monolitnost, tj. neskriveni zazor spram alternativnih, a kamoli frakcijskih promišljanja o optimalnoj korisnosti stranaka za ukupan politički život hrvatskog društva. Tu su još uvijek neugasli fenomen vizionarstva i nepogrješivosti stranačkog ili inih lidera na svim razinama hrvatske države.
    Sistemski, to onda potiče odgovarajuće podložništvo, izbjegavanje, neodređenost, nezamjeranje ili drugu krajnost – izvaninstitucijske eskapade. Navedene političke pojave, zajedno s brojnim drugim, marljivo zabilježenim u svim cjelinama knjige, predstavljaju nelustrirano nasljeđe kulturoloških obrazaca čiji će vijek trajanja u našem društvu biti neusporedivo duži i opasniji od pojedinačnih egzistencija nelustriranih kadrova infiltriranih u hrvatske institucije. Slično vrijedi i za gospodarsko djelovanje: zato je hrvatski kapitalizam takav kakav je. Odnosno, ne sliči kapitalizmu država s drukčijim kulturološkim obrascima koji se tiču duže demokratske tradicije, bez katastrofalnih, učestalih totalitarističkih pustošenja i višekratnih, uzastopnih, kobno krivih skretanja društvenih elita.
    Zato je bilo važno naglasiti ovu tematsku poveznicu u Pendeovom antikomunističkom čitanju društva, koje na nov način progovara o neodgodivoj potrebi lustracije hrvatskoga društva, tj. kada će i kako, ako uopće, biti razmontirani inhibirajući obrasci. Riječke pravaške davorije po tom pitanju uistinu su daleko od tzv. mainstream hegemonije aktualne hrvatske političke zbilje. Nažalost? Nasreću?

U Rijeci, rujan 2020.
Predrag Šustar