Datum 11. lipnja 2021. godine Hrvati će pamtiti po službenom početku 16. UEFA-inog europskog nogometnog prvenstva, na kojemu naša reprezentacija ima visoke aspiracije. No nekima od nas ovaj datum znači mnogo više. Na njega se obilježava 150 obljetnica rođenja Stjepana Radića, hrvatske političke ikone, jednog od najznačajnijih hrvatskih političara 20. stoljeća te prvog diplomiranog politologa u Hrvatskoj. Zbog svojeg značaja po njemu su u Hrvatskoj nazvane brojne ulice, trgovi i osnovne škole, pa tako od 1993 godine i jedna ulica u Rijeci nosi njegovo ime (na Sušaku, ranije ulica Željka Marača). A njegovo lice krasi i novčanicu od 200 kuna. 

U hrvatsku politiku Radić je unio temu ljudskih prava, borio se za prava potlačenih, seljaka, žena, zastupao politiku mirotvorstva i republikanizma, te se isticao kao žestoki protivnik korupcije.

Njegov život obilježen je brojnim turbulentnim događajima kojima je i sam bio učesnikom, a vrlo često i predvodnikom. Već se tijekom školovanja često isticao svojim stavovima zbog kojih je bio izbacivan sa škola koje je pohađao. Nakon školovanja konsekvence njegovih postupaka bile su još strože sankcionirane te je često osuđivan na zatvorske kazne.

Učestvovao je u paljenju mađarske zastave u Zagrebu 1895. te je zbog toga među svim učesnicima najstrože kažnjen, sa 6 mjeseci zatvora. Iako se borio i protiv srpskog nacionalizma tijekom nemira u Zagrebu u rujnu 1902., izazvanog člankom objavljenim u Srbobranu kolokvijalno poznatim pod imenom „Do istrage vaše ili naše“, stavio je na kocku svoj život ustajući protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu usmjerivši prosvjednike protiv mađarskih natpisa na željezničkom kolodvoru. Jedan je od organizatora hrvatskog narodnog pokreta 1903. godine radi čega je također robijao. Kao protivnik mađarske hegemonije potpuno je prirodno da je ustao i protiv Riječke rezolucije. Stajao je iza ideje da se Hrvatska izdvoji iz Mađarske i priključi Austriji kako bi se ujedinila s ostalim hrvatskim zemljama izvan ugarske krune (Istra, Rijeka, Dalmacija i Bosna).

Polazeći s pravaških osnova urednik je časopisa Hrvatska misao te tajnik Hrvatske ujedinjene opozicije. Godine 1904. Radić osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku, koja već 1911. osvaja  devet zastupničkih mandata. Godine 1914. HPSS se ujedinjuje s Hrvatskom strankom prava u Hrvatski državnopravni demokratski blok koji je 7. veljače 1918. tražio potpunu financijsku i gospodarsku samostalnost Kraljevine Hrvatske prema Kraljevini Ugarskoj. No iz ovog bloka pod utjecajem Masaryka i Budisavljevića istupa te se priključuje Hrvatsko-srpskoj koaliciji. No i tada je Radić znao sačuvati republikanske stavove koje je uobličio u poznatom govoru u Saboru 24. studenoga 1918. od koga se uglavnom pamti ono: „Gospodo, još nije prekasno. Ne srljajte kao guske u maglu!“

Članovi HSP-a mu zamjeraju ovakav politički pragmatizam, no time je uspio HPSS sačuvati u novonastaloj državnoj tvorevini u kojoj je ova stranka postepeno postala najveća opozicija. Od 8. prosinca 1920. stranka u naziv uvrštava republikanstvo tako da se od tada naziva Hrvatska republikanska seljačka stranka. Unutar novostvorenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Radić se borio za  očuvanje hrvatskog identiteta i samostalnosti. Stranka odbija priznati Vidovdanski ustav donesen 28. lipnja 1921. bez nazočnosti hrvatskih zastupnika.

Kao politički zatvorenik Radić je s Pašićevom Narodnom radikalnom strankom 18. srpnja 1925. dogovorio ulazak u vladu Nikole Uzunovića. Tada su četvorica HSS-ovaca postali ministri, a sam Radić postaje ministar prosvjete Kraljevine SHS. No ova vlada nije bila dugog vijeka.

Nakon parlamentarnih izbora 11. rujna 1927. Stjepan Radić je pokrenuo stvaranje širokog bloka stranaka zasnovanog na obrani demokracije i ustavnosti radi rušenja radikala s vlasti. Do stvaranja ovog bloka nije došlo tako da su pregovore nastavili Radićeva Hrvatska seljačka stranka i Pribičevićeva Samostalna demokratska stranka koje su se 11. studenoga 1927. godine ujedinile u Seljačko-demokratsku koaliciju. Odgovor radikala nije trebalo dugo čekati te je epilog svima poznat. Puniša Račić je 20. lipnja 1928. u Narodnoj skuštini pucao na članove HSS-a prilikom čega je Stjepan Radić ranjen te je umro od posljedica ranjavanja. Njegova smrt postala je simbol borbe Hrvata za svoju neovisnost.

Unutar ove skice Radićevog životopisa nama su zanimljivi detalji koji ga vezuju uz Rijeku i Hrvatsko primorje. Nakon završenog petog razreda gimnazije na svojem se proputovanju u Štajersku, Korušku i Kranjsku u Zagreb vratio preko Hrvatskog primorja. Nakon mature otputovao je u Dalmaciju i Bosnu odakle je parobrodom došao u Rijeku te je ponovno proputovao Hrvatskim primorjem i Gorskim kotarom. Tako da je već u svoje mladenačko doba imao priliku osobno upoznati naše krajeve i ljude. 

Uz Rijeku je najaktivnije bio vezan od godine 1901. do 1904. kada je surađivao u Novom listu u kojem je ove potonje godine bio i urednikom. U riječkoj Dioničkoj tiskari objavio je 1902. godine o svom trošku knjigu “Najjača stranka u Hrvatskoj” (sl. 1). Nakon što se kritički oglasio o Riječkoj rezoluciji suradnja s Novim listom jenjava.  

Slika 1

Zanimljivi su i Radićevi stavovi prema pitanju Rijeke krajem Prvog svjetskog rata. Na sjednici Sabora održanoj 16. lipnja 1915., postavio je interpelaciju o zaštiti hrvatskoga pučanstva u Rijeci od terora. Početkom 1918. tražio je da se u Rijeci raspišu izbori kako bi se smanjila opasnost od talijanskih pretenzija, ali je Hrvatsko-srpska koalicija to odbila.

Slika 2 – Benjamin Šuperina

No meni je osobno najzanimljivija Radićeva veza s Rijekom u osobi Riječanima danas slabo poznatog Benjamina Šuperine (sl. 2). Ovaj našijenac rođen je 28. lipnja 1866. u Kozali. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Rijeci, pravo je studirao u Beču, a doktorirao je u Zagrebu. Odvjetnički ured otvorio je u Sisku (od 1894. do 1925.) u kojem je aktivno učestvovao u javnom životu te bio starješina Hrvatskog sokola i osnivač Pučke štedionice koja je sjedište imala u njegovoj kući (sl. 3).

Slika 3

S Radićem ga veže to što je jedan od osnivača HSS-a kojemu je bio i potpredsjednik. Iz Bjelovarskog kotara 1911. godine izabran je u hrvatski Sabor. Jedan je od četvorice HSS-ovih ministara u gore spomenutoj Uzunovićevoj vladi, u kojoj obnaša funkciju ministra pošta i telegrafa, nakon čega istupa iz HSS-a. Od 1927. do 1932. vršio je funkciju kraljevskog javnog bilježnika u Zagrebu. Jedan je od osnivača Jugoslavenske radikalno seljačke demokracije. Od 1932. do 1938. bio je senator u Senatu Kraljevine Jugoslavije. Godine 1939. objavio je u Zagrebu knjigu “Hrvatsko pitanje” (sl. 4) u kojoj je objavio svoje govore u Senatu od 1934. do 1937. godine.

Slika 4

Ovdje iznosi brojne podatke o položaju Hrvata u kraljevini, od toga da je zbog Hrvata broj žandara povećan za četiri tisuće pripadnika do toga da se u školama zanemaruje hrvatska povijest kako bi hrvatska djeca zaboravila da su Hrvati i da imaju svoju prošlost. 

Iz svega navedenog jasno je da u osobi Benjamina Šuperine Rijeka ima temu dostojnu obilježavanja godine Stjepana Radića.

Željko Bistrović