IV. Beograd, 9. ožujka
Narodna skupština nalazi se u jednoj adaptiranoj šupi, koja je nekad služila za štalu. Izvana čini dojam izložbenog paviljona za poljoprivredne strojeve. Na ulazu u skupštinu stoje žandari, koji u ostalom čuvaju red po svim hodnicima, pa je tako i u tom pogledu beogradska skupština parlamentarni unikum. Po cijelom svijetu vlada pravilo, da policija nema nikakvog posla u parlamentu. Za to postoje parlamentarne straže koje stoje pod vlašću predsjednika parlamenta. Stupanje policije na parlamentarno tlo smatralo se uvijek kao povrjedu parlamentarizma, no o takvim sitnicama ne vode u Beogradu računa. To je, uostalom, mnogo nevinija stvar od interniranja parlamentaraca. Ne samo to, već i svu administrativnu vlast nad parlamentom obavlja policija. U parlamentu se nalazi čak i poseban policijski komesarijat, koji po pisanju beogradske štampe obavlja svoju službu na opće zadovoljstvo.
Zgrada Narodne skupštine nalazi se između nekoliko vojničkih kasarna, na jednoj, po prostornosti i liniji, najljepšoj beogradskoj ulici Miloša Velikog. Pred zgradom se nalazi uvijek po nekoliko ministarskih automobila, od kojih su mnogi prevalili hiljade kilometara i prolili hektolitre državnog benzina noseći na izbornu agitaciju pokojeg Edu Lukinića.
U samoj skupštinskoj zgradi nalaze se, u lijevom i desnom krilu, pojedini parlamentarni klubovi, do kojih vode mračni hodnici. Naravno, crna kava se obilno servira. Buffet funkcionira izvrsno, pa se je radikalski klub valjda ne bez razloga direktno smjestio u buffetu, pokraj sobe ministara.
Bez unutrašnjeg i vanjskog dostojanstva, beogradska Skupština odrazuje i svojim vanjskim izgledom psihologiju svog unutrašnjeg sastava. Već nekoliko godina u toj maloj, neuglednoj zgradi, rješava se udes milijuna naroda i čini mi se da je cijela politička situacija izražaj ove političke rampe koja je doživjela mnogo dramatskih scena i parlamentarnih komedija.
Beogradska Skupština je beogradska čaršija u probranijoj formi. O zastupničkom pozivu govori se u Beogradu kao o sinekuri. Narodni poslanik, to je čovjek, koji ima veze i moć, naravno ako pripada vladi. „Pričekajte, moj će potpis onda više vrijediti“ – veli narodni poslanik svom klijentu u očekivanju kakvog boljeg položaja.
U Beogradu su glavne veze. Sposobnost i lični moral sekundarni su uslovi. Te veze idu tako daleko da su često pomiješane i stranačke granice. Veze s ministrima, s policijom, bankama i bogatim gazdama, to su komponente koje opredjeljuju s ličnostima i politikom. Zato je dobar dio srpske politike historija beogradskog familijarnog i građanskog života. Centralistička doktrina politički je izražaj nekoliko beogradskih bogatih familija čiji je materijalni prosperitet usko vezan s Pašićevom ideologijom Velike Srbije. Ponestane li oslonca za tu velikosrpsku politiku u srpsko narodu, past će kao trula stabla i ovi stupovi današnjeg beogradskog života.
U takvoj atmosferi, mučnoj i zategnutoj, otvorena je Narodna skupština. Beogradska štampa, koja je vjerna slika psihološke podgradnje ovoga grada, opisala je prvu sjednicu kao neki varijete, a ne kao parlament. Ja nisam cijelo vrijeme pročitao nijedan članak u kojem bi se ozbiljno govorilo o problemima koji tresu ovom državom. Čitao sam samo da je Pribičević na prvoj sjednici navijao svoj časovnik (koji svakako ide natrag) i da su samostalni demokrati, što nitko nije opazio, učinili duboki utisak na cijelu Skupštinu.
Činilo mi se da su se svi ovi ljudi u parlamentu sastali zbog forme, zbog fasade. Trebalo je pred ono nekoliko diplomatskih predstavnika inozemstva odglumiti jednu parlamentarnu sjednicu i podsjetiti javnost da Beograd ima Skupštinu. Otvaranje parlamenta u drugim zemljama naziva se velikim danom. Beogradski veliki dan pretvorio se u niz ličnih, neukusnih vrijeđanja, u čemu su se naročito isticali radikalski poslanici. Postalo je svakako dvojbeno da se u ovakvoj atmosferi može govoriti o sporazumu.
Za karakteristiku, ja ću citirati, po stenografskim bilješkama, izraze koji vladaju u beogradskoj Skupštini. U knjizi Poslovnik Narodne Skupštine (Izdanje Državne štamparije) nalazi se popis izraza kojima su se poslanici titulirali u prošloj parlamentarnoj legislaturi. Evo ih nekoliko:
Bitanga, bumbar, vucibatino, životinjo, kalašturo, kesaroš, kučko jedna matora, mangup, mundar, flinta, fukaro, funjaro. Horde austrijanske (ovo je pozdrav kojim beogradska čaršija dočekuje Hrvate). Creva ću ti prosuti… itd.
Već prva sjednica parlamenta otkrila je svu nemogućnost ove skupštine. Kad je Lukinić predavao svoju vjerodajnicu, neko je zaviknuo: Thurn Taxis, kao parlamentarni prolog u jednu korupcionističku aferu koja je drugog dana uzbunila čitav Beograd. I što je najinteresantnije, ova cijela kampanja protiv Lukinića organizirana je od radikalske stranke. To je karakteristično za sastav ovog nacionalnog utapanja u blato. Dobro je primijetio neki Beograđanin: kao što će radikali čitavu odgovornost zbog političke reakcije, onda kad bude to trebalo radikalskoj stranci, svaliti na samostalne demokrate, tako će samostalni demokrati podnijeti sve grijehe radikalske korupcije. Afera Thurn Taxis je prvi pokušaj da se samostalne demokrate označi kao korupcioniste.
Ta cijela današnja beogradska politika je močvara, puna mijazema, u kojoj se skupljaju tamne pojave iz cijele države i po kojoj pliva sve ono u općoj moralnoj i političkoj dekadansi nastoji da ugrabi što veći zalogaj. Tu su sakupljeni intriganti, besposlice i hohštapleri iz cijele zemlje – galerija šekspirskih tipova, koji žive po splendidnim hotelima, a nitko ne zna što rade i čime se bave. Jedino se zna, da se radi o kakvom špiritusu ili o kakvoj koncesiji.
Nekoliko scena iz skupštine. Kada je Pećić prosvjedovao protiv nezakonitosti sastavljenog protokola, radikali su digli zaglušnu graju.
Pećić (predsjedniku): Ne možete vi kao na ulici.
Basariček: Najbolje da se preselimo u policijsku kasarnu. Pozovite Bedekovića, neka nam održi predavanje o ustavu.
Srđan Budisavljević prilazi jednom hrvatskom zastupniku.
Behmen: To ne može da bude. Ali tko se rodio u lupeštini, neka i umre u lupeštini.
– O, a otkad si ti monarhista engleskog tipa?
– Već od pete generacije – odgovara ovaj.
Sve te scene odigravaju se pod niskim krovom beogradske skupštine u kojoj Pribičević kao prvi svoj parlamentarni nastup navija časovnik, a Pašić gladi svoju bradu. Tek strahoviti zvuk električnog zvonca uspijeva da za čas umiri buku, koja se svakog intervala pretvara u orkan. Ali to je samo odsjev.
PROLOG
PRVO PISMO
DRUGO PISMO
TREĆE PISMO
Igor Žic/Primorski Hrvat
