II. Beograd, 7. ožujka
„Moj znanac je Beograđanin. Poznaje izvrsno cijelu Srbiju i sve slojeve beogradskog društva, sva ministarstva i sva mjesta gdje se odigrava zbivanje poslijeratne Srbije.
On je započeo ovako svoj razgovor, pun duhovitih opservacija i dubokih premisa:
Predratna Srbija živjela je samo za dvije stvari: za vojsku i za svinje. Tu nije trebalo niti velikog znanja, niti ikakove moderne organizacije. Svinje su Srbiju hranile, a vojska ju je čuvala od pokušaja da se slomi njena nezavisnost.
Život je tekao patrijarhalno, pun vremena za sitne stvari života. I danas još u mnogim krajevima Srbije pjevaju se starinske pjesme koje su se očuvale tek u primorskim krajevima Hrvatske.
Ostvarenjem države SHS, Srbi su htjeli imati vodstvo, ali nisu imali ni sposobnosti ni spreme da savladaju takav posao. Oni su se našli pred morem problema, o kojima predratna Srbija nije ni sanjala.
Glavno obilježje srpskom javnom životu udarali su i udaraju lični momenti. Vidite: to je veoma karakteristično. Kod nas ne izdaje naređenje jedna politička ustanova već ličnost. Ne ministarstvo unutrašnjih poslova, nego ministar unutrašnjih poslova, ne sresko poglavarstvo, nego sreski poglavar. To su ostaci autokratskog shvatanja. Zato i nema kod nas osjećaja zakonitosti i autoriteta zakona. Ne postoji autoritet zakona, nego autoritet jedne osobe, koja raspolaže imovinom i životom građana.
Zato kod nas igraju tako veliku ulogu pojedinci i pojedine klike. Tu se ne postupa po interesima općenitosti, nego po interesima onoga pojedinca i one klike koja imade vlast.
Nije točno da Nikola Pašić ne pozna Stjepana Radića. On je uvjeren, vjerujte mi, da je Stjepan Radić socijalno bliži srpskom seljaku, nego on i da iskreno želi sporazum sa srpskim narodom. Ali, interesi nekoliko gazda, interesi onog velikog centralističkog polipa koji danas siše cijelu državu, ne dopuštaju da se hrvatski narod sporazumi sa srpskim narodom, da hrvatski seljak stvori socijalnu zajednicu sa srpskim seljakom, jer bi to značilo kraj onom bezobzirnom izrabljivanju širokih narodnih slojeva.
Ovi gazde, koji stoluju u Beogradu u ovim velikim amerikanskim palačama, to su oni koji podržavaju to stanje. Nikola Pašić je njihov najizrazitiji politički eksponent. Zato je njegova politika, ne radi toga što bi on bio uvjeren u njezinu ispravnost i pravednost, nego zato jer to traže interesi beogradskih gazda. Ne mislite da ovaj centralistički polip siše samo hrvatskog i slovenskog seljaka, on siše i srpskog seljaka. Samo srpski seljak još nije našao formu pod kojom bi izrazio svoje nezadovoljstvo, kako su to našli hrvatski i slovenski seljak. Zato od probuđenja srpskog seljaka, u kojem leži velika energija, ovisi daljnji razvoj političke situacije u državi.
U odnosu prema Hrvatima svi Srbijanci više ili manje imaju mnoge predrasude. Jedini od Srbijanaca u Radikalskoj stranci, koji je najbolje shvaćao Hrvate bio je Stojan Protić. Dok drugi današnji srbijanski političari, koji posjeduju izvjesno razumijevanje hrvatskog pitanja, nemaju dovoljno energije, da te svoje sazrijevajuće tendencije provedu u djelo, Stjepan Protić nije bio samo dalekovidni državnik, nego ujedno i rijetka politička energija i kuraža. Zato je smrću Stojana Protića politička Srbija izgubila veliku figuru.
Vi ste Hrvati – nastavio je moj znanac u blagom i sunčanom podnevu Kalimegdana – odviše sentimentalni. Bez sumnje: socijalne i etičke ideje Stjepana Radića pobijedit će. Ali kada? Proteći će dugo vremena, jer Srbija još dugo vremena neće reagirati na te ideje.
Prema našim ljudima se ne smije istupati s logikom i pravednim razlozima, nego sa snagom. Jedino što Srbijanac respektira, to je moć.
Evo na primjer jedan slučaj iz praktičnog života. Ja gradim kuću, gotovo je sve, samo još nisu stepenice i krov. Moj klijent neće da plati, nećka se. Dolazim mu s razlogom, kako to ugovor propisuje, kako je to u redu da plati zaostale dugove. No to mu ne imponira.
Ja onda naprosto obustavim gradnju i detaširam radnike drugamo. Što se događa? Moj klijent dolazi odmah drugog dana s prijaznim licem i s kesom novaca. Odlučni, energični korak mu je imponirao.
Tako je kod nas sa svim stvarima. Srbijanac je praktičan u njega boli samo materijalnost. Samo logika materijalnosti prisilit će ga na drugo shvatanje o današnjoj državi.
Vidite ove velike palače, ove silhuete koje se dižu iznad grada. Razbacane su po svim stranama, bez reda i sistema. To vam je život Srbijanaca, individualističan i samovlastan. Duh, koji ne trpi podvrgavanja redu, sistemu i organizaciji.
To vam je veliki polip, koji siše cijelu državu, koji je nezasitan i koji hoće da ima svu vlast. Sve to nije plod truda i mara, nego akumulacija tuđeg rada i tuđeg truda. Beograd hoće da bude jedina metropola sa sjajnom velegradskom fasadom i nije ga briga da iza te fasade milijuni bogalja trunu u nečistoći i blatu. Taj polip, to vam je cijeli smisao centralizma.
Rastadoh se s mojim znancem pred restauranom Balkan, velikim etablissementom na Terazijama. To je šetalište beogradskih građana.
Kad sam usporedio ovaj bezbrižan život, kad sam vidio crvena, ugojena lica u usporedbi sa zagrebačkim životom, punim zabrinutosti i teške borbe za egzistenciju, onda sam još dublje shvatio, da je centralizam kao politička dogma vladajuće Srbije ujedno pitanje gospodarske hegemonije srpske buržoazije u ovoj državi.
Igor Žic, Primorski Hrvat
