“Ostavština mu je pohranjena u Državnom arhivu u Rijeci i na temelju tih sedam kutija arhivalija nastala je moja biografska knjiga o intelektualcu europskog formata koji je proživio uzbudljiv život pun sukoba s različitim totalitarizmima.” – Igor Žic
Prolog
Cihlar, Vatroslav, književnik (Senj, 3. VIII. 1896. – Rijeka, 4. I. 1968.) Mlađi brat poznatijeg Milutina Cihlara-Nehajeva. U rodnom gradu pohađao je osnovnu školu i nižu gimnaziju, a 1910. god. prešao je u Bakar na Nautičku školu. Vrlo rano počeo je pisati u đačkom listu “Novi život“ koji je uređivao Antun Barac na Sušaku. Potporom kćeri A. Šenoe, Zlate Vabić osnovao je Pučku knjižnicu “August Šenoa” u Kraljevici, te pučke knjižnice u Križišću i Sv. Kuzmi. Tijekom 1912. god. bio je izbačen iz škole i svakodnevno se družio s A. G. Matošem, koji je boravio u Kraljevici. Maturirao je u Kotoru 1913. god., a za “Riječki novi list” pisao je “Pisma iz Trsta”. Između 1918. i 1938. luta Europom izdržavajući se novinarstvom. Pojavu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj već 1922., odnosno 1923. god. prepoznao je kao veliku opasnost, a 1929. god. izazvao je senzaciju tekstom u “Manchester Guardianu” o diktaturi u Jugoslaviji. Njegov tekst u “Berliner Tageblatt” pod naslovom “Pakao beogradske diktature” potaknuo je Heinricha Manna na proteste protiv diktature u Jugoslaviji. Nakon dolaska nacista na vlast 1933. god. ima velikih problema. Upoznaje Klausa Bonhofera, kasnijeg zavjernika protiv Hitlera, u zatvoru je s progonjenim vođom SA-odreda Ernestom Röhmom, i s poznatim komunistom Georgi Dimitrovom. Po izlasku druži se sa Thomasom Mannom, velikim kiparom Barlachom i poznatim antikvarom Goldbergom. Posve iscrpljen, preko Švicarske vraća se u Zagreb 1938. god. Tu je 1940. god. preveo i objavio anti-nacističku Rauschningovu knjigu “Razgovori s Hitlerom”. U Rijeci je nakon 1945. god. i piše o “Povijesnim spomenicima Rijeke”, “Povijesti kazališnog života”, konzervatorskim problemima, potom “Vodič kroz Rijeku”, o Lovranu, bakarskoj Nautičkoj školi, Verdiju, Zajcu, Vrazu, riječkoj umjetnosti XIX. st., Karolini Riječkoj, Idi Kiss, Nikoli Poliću, M. Cihlaru Nehajevu, Tvornici papira. Četrdesetih godina bio je i direktor Pomorskog i povijesnog muzeja. Ulazi među najbolje esejiste među novinarima. Dosta toga mu je ostalo u (izgubljenim?) rukopisima kao drama “Susret s Hamletom”, knjiga eseja “Popuhnul je tihi vetar” ili autobiografija „Na evropskim stazama“. Intenzivno je surađivao s riječkim časopisom na talijanskom jeziku „Panorama“, te u čaospisima „Pomorstvo“ i „Riječka revija“. Ostavština mu je pohranjena u Državnom arhivu u Rijeci i na temelju tih sedam kutija arhivalija nastala je moja biografska knjiga o intelektualcu europskog formata koji je proživio uzbudljiv život pun sukoba s različitim totalitarizmima.
Prof. Igor Žic/Primorski Hrvat
