Ova pripovijest nastala je prema podatcima iz znanstvenog rada: Nino Novak “Prilog proučavanju municipaliteta antičke Tarsatike”, Zbornik Pedagoškog fakulteta, str. 53–56, Rijeka, 1993.
Nadpis nadgrobnice iz druge polovine prvog stoljeća po Kristu pronađen u ruini utvrde u bugarskome mjestu Ravna, nekoć rimski Timacum minus u Gornjoj Meziji, ostat će povijesna zagonetka koja može izazvati svakog znatiželjnika iz naših krajeva. Je li riječ o konjaniku Tarsatjanu, Tračaninu ili je rimskoga, pače i grčkoga podrijetla? Ne želim pokvariti svoju priču niti dovesti u sumnju mišljenja znanstvenika koji se spore oko toga; već je i sam izazov pomisliti na domaćeg bojovnika koji umire za tuđinskog vladara u dalekoj zemlji.
Druga polovica prvoga stoljeća u Timočkoj krajini, rimske postrojbe budno čuvaju daleku sjeveroistočnu granicu Carstva od mogućih upada nemirnih Dačana. Možebitno bi svatko od legionara najradije već sutra otišao doma. No kako je vojnički zanat uglavljen čvrstim ugovorom, treba odraditi krvavu službu do posljednjeg dana. Dakle, od najmanje 16 do 20 godina službe nije sitnica, ne može biti, to je ipak dio života, u biti čitava mladost nestaje u strahu pred smrću.
Za postrojbe dovučene u odveć trusnu Timočku krajinu reklo bi se da je prava međunarodna koalicija ratobornih legionara što je uglavnom dobro za moćno Carstvo. Ali takvoj vojsci ne smije nedostajati niti ptičjega mlijeka, jer spremni su u svakome trenutku dati živote za sve uzvišene ciljeve rimskih činovnika. Da, od davnih davnina je tako; netko ratuje, a netko se, bogara mu njegovog, masti!
Naš bojovnik Dino odavno je već odradio 20. godina službe, a već je i osma veteranska prošla kad je obolio i sluti da ne će dugo. Zašto se nije vratio doma, u stari kraj? Njegova Tarsatika je daleko, a možda ondje više nema nikoga od rodbine. Vojnička dužnost odvela ga je daleko od rodne grude te je možebitno i zaboravio njezine mirise iz davnog djetinjstva. U nozdrvama se je kroza tolike godine nakupio valjda samo vonj krvi i rasporenih tijela barbara koji kadikad luđački nasrću na granicu rimskoga Carstva. Treba, dakle, ostati čvrst, jer klimava i nesigurna granica s uvijek neprijateljski raspoloženim Dačanima odavno je već pretvorena u polje smrti i grobište.
Dinovi drugovi su odgojeni za ubijanje bez milosti. I on je postao takav, jer takva je nužda. Malo koga od svojih suboraca razumije, jer govore nerazumljivim jezikom. Ali nema potrebe dokono razgovarati; ti su stranci uglavnom dovučeni iz dalekih zemalja Sirije i Judeje kao popuna djelomice desetkovanih rimskih postrojba u brojnim okršajima ili odpuštenih iz službe s pravom na zasluženu mirovinu.
Ponovno je, tko zna po koji puta već, doživio promjenu naziva postrojbe, a da se nije niti pomaknuo s mjesta. Sada je, pak, častni pripadnik “sirijske kohorte Tračana”! Oni malobrojni veterani koji su ostali služiti u Timočkoj krajini, a među njima je i Dino, očvrsnuli su u strašnim prodorima i pokoljima; možebitno niti ne pomišljaju na mirovinu sve dok svemogući Car ne naredi povlačenje sa bezsmislene granice. Uostalom, Dino je samo vojnik-stranac i, prema tome, osim na godišnju plaću nema prava poput pravih Rimljana, na primjer, na građansko pravo (civitet), niti je imao pravo na posebne povlastice kao drugi veterani-dragovoljci (evocati), a kao takav dobio bi po odpustu iz vojske odpremninu u novcu ili dodjelu kakva zemljišta.
No, Car niti u primislima ne namjerava povući vojsku, to je samo pusti sanak. Bilo bi lijepo da se čitava legija povuče odakle je došla. Ovako, možda će ih već sutra zatući oni s druge strane, baš kad se nitko nije niti nadao. Ako ih zatuku, svemogući Car će poslati druge legije i vjerojatno žestoko kazniti okrutne i nemirne Dačane u savršeno osmišljenu pohodu s brojnim jurišima konjanika i pješaštva te zaobilaznim postrojbama s bokova. Osvetit će svoje poklane vojnike, mada ovima, razumije se, osveta ne će značiti baš ništa. Uostalom, svemogući Car ima vječno zakonsko i božansko pravo dokazivati se na području unutarnje i vanjske politike. Klat će se tako neprijateljske vojske do konca svijeta za račun bogatih i ludih vladara.
Dino je, pak, “odlučio” umrijeti ondje u dalekoj pustopoljini kad mu se je približio taj čas. Možda tih posljednjih dana bilo je mirno, bez krvavih okršaja, sasvim pristojno vrijeme za vječni počinak. Timočka krajina za njega postala je središte svijeta, postala mu je druga domovina s duboko utisnutim pečatom vojničke stege.
A tko je uopće bio njegovim carem, vrhovnim gospodarom kojemu je vjerno služio? Vjerojatno je to bilo u vrijeme trojice Flavijevaca. Car Vespazijan, nazvan još i “mazgar” stoga što se je prije carevanja bavio prodajom i unajmljivanjem mazgi, vladao je od 69. do 79. godine po Kristu, a nakon njegove smrti nasljeđuje ga sin Tit koji nakon samo dvije godine zagonetno umire, e da bi Carstvo potom pripalo njegovu bratu Domicijanu koji će vladati petnaest godina (do 96) kada su ga u spavaćoj sobi zaklali urotnici. Prema tomu, iako možda niti jednoga od njih nije osobno vidio niti upoznao, Dino je ipak pravi flavijevac, carski vojnik, jer je dinastiji služio od prvoga do posljednjeg dana njihove sveukupne vladavine.
Uzgred, konjanik Dino nikada nije imao prilike ujahati u “vječni grad”. Bio je, doduše, jednom blizu. Još u vrijeme dok je Vespazijan bio vojskovođa prvo judejskih, a zatim mezijskih postrojba, dakle, prije proglašenja carem, e da bi se umiješao u političku krizu kada su se pograbili tadašnji car Oton i budući car Vitelije, legija iz Timočke krajine stigla je do Akvileje, pa zatim gdje treba, možebitno i do Rima. Ali kad je Vespazijan, upravo od svoje vojske, proglašen za rimskoga cara, čitava legija vraćena je u Meziju.
No, čini se da su Vespazijanovi sinovi, sljedeći carevi, gotovo zaboravili na daleke postrojbe s obzirom da su bili zaokupljeni uredbom Rima, međusobnim zavadama i neprijateljstvom podanika. Kad se je bližio dan njegove smrti, valjda s onim nelagodnim osjećajem ljudske slabosti u sebi pred kojim svaki smrtnik strepi, Dino je odlučio sastaviti svoju oporuku. No možda je bio smrtno ranjen u kakvu okršaju s neprijateljem ili, pak, s kojim suborcem zbog međusobne zadjevice? Tko bi to znao. Na svojoj vojničkoj i konjaničkoj grbači nakupio je 61 godinu; prilično za jednoga graničara, osobito za onoga koji je, čuvajući predziđe Rimskoga Carstva, danomice morao gledati smrti u oči.
Dakle, ne smijemo smetnuti s uma da je Dino kao dijete bio i suvremenik Božjega sina, mesije koji je zbog svoga poslanja prikovan za drveni križ na Golgoti. Taj zločin, kojega se i danas svaki čestiti kršćanin s nelagodom i tugom prisjeća, počinili su rimski vojnici po zamisli namjesnika Livija Poncija Pilata i po želji Judejaca koji nisu priznavali djela Isusa Krista Nazarećanina, a prije njega, pak, zbog istog poslanja obezglavljen je Ivan Krstitelj. O tim nedjelima, odnosno o prapočetku kršćanske povijesti, pa i svim kasnijim okrutnim progonima i zločinima nad novovjercima, jedan neupućeni Tarsaćan zasigurno nije imao pojma. Zaista, kojega boga ili koja božanstva je štovao?
Sve što je uopće stekao za svoga života bile su njegove krvavo stečene vojničke plaće za 28 godina vjernosti Carstvu. Osim toga i jedan jahači konj kojega je dužio. Ništa više od toga nije nam poznato o njemu. Dakle, bio je konjanik prve sirijske kohorte Tračana; one udarne postrojbe sastavljene od 600 legionara koji valjda moraju prvi, i bespogovorno kad se ukaže potreba, jurnuti prema neprijateljskim položajima.
Kao prisjećaj na konjanika Dina ostao je jedan kameni ulomak, oštećeni zapis na nadgrobnici koju je po njegovoj smrti dao izraditi njegov “nasljednik”, a prema rimskome zakonu nije se smio podpisati imenom. Tako znademo, ili smijemo predpostavljati, da je u dalekoj Gornjoj Meziji gotovo pola života proveo i jedan Primorac – peregrin iz liburnijske Tarsatike.
