Istražujući hrvatski folklor Rijeke nailazio sam na glazbeno i etnološki obrazovane sugovornike koji su me blijedo gledali kada bih načeo ovu temu. Ivo Grohovac, Franjo Kuhač, Rudolf Strohal i Ivan Matetić Ronjgov, koji bi o temi nešto znali, su odavno umrli. I tako uz njihove sjene opet lutam sam bespućima riječke prošlosti.

Ivo Grohovac, kojeg smo prvog spomenuli, napisao je ove retke: „Lepa je to stvar imet svoji narodni običaji, pak još i v Reke i va Rešćine: – va tako znamenitem gradu. I neki dan smo rekli, da nijedan drugi narod nima v Reke svoje narodne običaje, svoje narodne pjesme i pripovesti, kako jih imamo mi reški Hrvati“. A da bi to dokazao u svojim je prilozima u Novom listu donosio dijelove ovog narodnog blaga, od pjesama, priča i poslovica do starih riječkih toponima. Od objavljenog smo u korpus narodnih pjesama iz Rijeke preuzeli deset pjesama koje je zabilježio 1913. i 1914. godine (prema: Ivo Grohovac, „Negda i sada: podlistak“, ICR, Rijeka, 1999.).

Naslovnica ICR-ovog izdanja pretisaka Grohovčevih priloga u Novom listu

Prva koju donosimo je „Lipa Mare“. Ona počinje stihovima „Tamo doli poli mora“, tako da se u drugim zbirkama nalazi i pod ovim nazivom. Većinu inačica ove pjesme donio je u svojoj knjizi „Istarske narodne pjesme“ iz 1960. godine Olinko Delorko. On tamo navodi verzije iz rukopisa Jakova Volčića, Nikole Bonifačića Rožina, Bošković-Stulli, Ivana Matetića Ronjgova… no nije primijetio Grohovčev zapis. Među suradnicima koji su prikupljali etnološku građu za  Maticu hrvatsku, naišli smo na suradnike iz Rijeke. Među njima je zabilježen i Antun Slamnig, koji je Matici poslao pjesmu „Lipa mare“, no još nisam konzultirao njegov rukopis. Ako se radio o istoj pjesmi onda imamo dvije potvrde o tome da se pjesma izvodila u Rijeci. Ovu pjesmu donosimo kao prvu, jer postoji melografski zapis ove pjesme u repozitoriju Ustanove Ivana Matetića Ronjgova, te se na istom mjestu može čuti kako zvuči njezina melodija (https://zaspal-pave.ustanova-imronjgov.hr/pjesma=307).

Drugi zapisivač riječkog folklora kojeg želimo istaknuti je Franjo Kuhač. On je u svojim Južno-Slovjenskim narodnim popievkama zabilježio dvije hrvatske pjesme iz Rijeke i jednu iz okolice Rijeke. Ovdje donosimo pjesmu „Riskinice mlade“, koja se može čuti u interpretaciji Višnje Korbar :https://www.youtube.com/watch?v=ZO5Jb4Z-v9s&list=OLAK5uy_msoZSlf1KgR_qB8GnXaZ21zWOVL_U4rmI&index=11

Luksuzni uvez Kuhačevih Južno-slovjenskih narodnih popievaka

Ako usporedimo ove dvije pjesme, primijetit ćemo da riječki folklor pripada glazbenoj tradiciji dvoglasja tijesnih intervala, poznatijem kao istarska ljestvica. Franjo Kuhač u navedenoj zbirci još donosi pjesme „Ode ljubovnik“ i „Na razstanku“. U ostavštini Franje Kuhača moglo bi se izvući još podataka o Rijeci i Riječanima. U doktorskoj disertaciji Sare Ries donesen je popis Kuhačevih korespondenata, među kojima se nalaze sljedeći iz Rijeke:

Bićanić, S. Rijeka V: 67
Bonetta, Ferdo Rijeka IX: 89
Hallavanja, N. Rijeka VII: 124
Keser, Milan Rijeka XIII: 179, 188
Koprinski, N. Sušak, Rijeka VI: 147
Kućak, Stjepan Rijeka III: 121, IV: 23, 25, 85, 98, VIII: 234, 271a,
IX: 248, 258, 324, X: 25
Loibelsberger, Erminio Rijeka XII: 182, 198
Marušić, Mato Rijeka V: 72, 234, VI: 110, 146, 340, VII: 73, 76, 151,
227, VIII: 58, 295, 404

Vratimo se za trenutak Ivu Grohovcu. Kao riječku pjesmu on bilježi „Tri kralja jahahu“, jednu od najpoznatijih hrvatskih božićnih pjesama. Grohovac donosi čakavsku verziju koja je ujedno najopširnija od svih meni poznatih primjera. Najpoznatija je u aranžmanu Franje Dugana. Nisam se mogao odlučiti koju verziju donijeti slušateljima jer sam se dvoumio između interpretacije ansambla Lado i akademskog zbora Ivana Gorana Kovačića. Pa preporučam zainteresiranima da sami pronađu neku. Ovdje želim tek istaknuti kako je u sušačkoj Slobodi od 10. siječnja 1879. godine (doneseno prema Irvin Lukežić, „I nostri onorevoli“, Fluminensia, 1992, br. 2., str. 7.) zabilježeno kako su održane demonstracije pred hrvatskom čitaonicom u Rijeci, u kojima su neimenovani „alquanti muli“ vikali mađarski povik „Eljen!“ (živio!), dok su trojica pod inicijalima L.F, S.D. i F.F. pjevali starinsku pjesmu „Tri kralja jahahu“. Pod prvim inicijalom možemo prepoznati Luigija Francovicha. Iako su navedeni pjesmu pjevali posprdno, ostavili su nam lijep trag o tome da je ta pjesma nešto značila riječkim Hrvatima.

Grohovac donosi još nekoliko riječkih pjesama, koledve na str. 28, 29, 88, 89, 90, „Pesmu od Svetega Martina“ na str. 101, pjesmu „Marija i angjel Gabrijel“ na str. 120-121. te „Frajeri di note“ na str. 80.

Ivan Matetić Ronjgov također se bavio riječkim folklorom. On je prema narodnom tekstu obradio pjesmu „Malo mantinjade v Rike na palade”. A u njegovoj se ostavštini nalazi još pjesama koje spominju Rijeku: „Puna j’ Rika“, „Partili smo z Rike grada“, „Rika je bili grad mej dvima gorama“. Na temelju podjele pjesama prema sadržaju koji je primijenio Nikola Karabaić, ove pjesme pripadaju skupini pjesama užem zavičaju ili mjestu. U našemu je slučaju to Rijeka.

Ilustracija hrvatske ženske narodne nošnje J. J. Kirchnera, u članku Paula Bergena, „Eine österreichische Seestadt (Fiume)“. Mlađa udana žena na glavi nosi rub ili peču.

Gradiva se nalazi i na drugim mjestima. U 55 knjizi  Zbornika za narodni život i običaje nalazi se Dokumentacijski pregled arhivskog gradiva Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ovdje nailazimo na dvije lirske pjesme koje je 1870. godine u Rijeci zabilježio Antun Slamnik, a koje se čuvaju pod signaturom SZ 123.; pjesme koje je zabilježio Roman Bauzer 1865., a čuvaju se pod signaturom MH 97.; pod signaturom MH 59a, na str. 38-47. “Narodne riečke pesme popisane po Tomislavu Padaviću” zapisane 1851. godine. O ovoj potonjoj, znamo kako je i došla do Zagreba. Poslao ju je istarski preporoditelj Jakov Volčić kao prilog svojoj bilježnici sa zapisima narodnih pjesama iz 1851. godine koje su ”nabrane u Istarskoj Liburnii i zapisane kako ćujene”. Klementina Batina, viša stručna suradnica Odsjeka za etnologiju HAZU, poslala mi je detalje o ovom rukopisu u kojima je navedeno kako se radi o ”makaronskim” pjesmama u kojima se izmjenjuju stihovi na hrvatskom jeziku sa stihovima na talijanskom jeziku. Nažalost trenutačno još nije moguće doći do ovoga gradiva jer se zbog nedavnog potresa ovaj Odsjek HAZU nalazi na privremenoj lokaciji. Treba napomenuti kako je Tomislav Padavić jedan od osnivača lista „Naša sloga“ koji je osmislio prilog Jurina i Franina. Romano Bauzer profesor je talijanskog jezika na riječkoj hrvatskoj gimnaziji.

Rukopise koji se danas nalaze u Institutu za etnologiju i folkloristiku, u kojem se nalaze i prijepisi Matičinih rukopisa koje čuva HAZU, popisala je Maja Bošković-Stulli („Kronika uz dvadesetu godišnjicu Instituta za narodnu umjetnost (1948 — 1968)“, Narodna umjetnost, 5-6, 667-697.).

Bošković-Stulli ne spominje Slamnigov rukopis, ali primjećuje rukopis Rudolfa Strohala „Hrvatske narodne pjesme iz Stativa (kotara Karlovac) i okolice Rijeke“ (ONŽO MH 17). Vjerojatno se radi o rukopisu iz 1883. godine koji se spominje u knjizi „Hrvatske narodne pjesme“ (Matica hrvatska, 1896.). Ovdje se pak nalaze tri pjesme koje je Strohal zapisao na Sušaku od nekog slijepca putnika: ”Maćeha i majka” (pjesma 28 na str. 53-55.),  „Marija i židovi“ (pjesma 2, str. 5-7.), „Hrist i grješnik“ (pjesma 13, str. 28-30). Kao i jedna sa Trsata, „Bogati Gavan“ (pjesma 31, str. 64-69.). Iako su naslovi štokavizirani, pjesme su izvorno čakavske.

Ive Rudan (Narodna čakavska poezija na tlu Istre i Hrvatskog primorja, Pula, 1979.) uz navedene rukopise navodi i druge izvore koji obrađuju narodne pjesme iz Rijeke i okolice: rukopisne zbirke Nikole Bonifačića Rožina (85/I), Olinka Delorka (85/II) i Ive Jardasa (251/II) koje se čuvaju u Institutu za etnologiju i folkloristiku.

U Spomen-knjizi „Matica Hrvatska od godine 1842. do godine 1892.“ spominju se sabirači narodnih pjesama iz Rijeke, pa se uz spomenute Romana Baucera i Tomislava Padavića navodi i Josip Pavlović sa svojim ženskim pjesmama (a kojega prethodni istraživači spominju samo kao autora zbirke narodnih poslovica).

Vele i male sopile, prema svjedočenju Ivana Matetića Ronjgova nekada česte u riječkom Starom gradu.

I dok čekamo da se netko stručan pozabavi ovim gradivom, po staroj narodnoj zasladit ćemo na kraju.

U Rijeci je zabilježena pjesma „Zaspal Janko“, poznata i pod imenom „Najmlađa i najmudrija“. Koja se ne smije zamijeniti za istoimenu pjesmu poznatu pod nazivom „Lijepe moje crne oči“. Najučestalija je kod Hrvata, iako je zabilježena i kod Srba. Tako na nju nailazimo od Krka, Rijeke i Like preko Banovine, Zagreba, Moslavine, Slavonije i Srijema sve do Dubrovnika. Ova pjesma pripada u skupinu lirskih pjesama ili kako se nekada kazivalo – ženskih.

naslovnica Katančićevog rukopisa u kojoj je zapisao pjesmu Zaspo Janko

Prvi ju je zapisao Matija Petar Katančić 1817. godine u svom neobjavljenom rukopisu „De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus“. Mišljenje je Tome Matića kako navedeni rukopis ima u povijesti naše književnosti trajnu vrijednost kao prvi pokušaj da se hrvatsko pjesništvo promatra s umjetničkoga, estetskoga stajališta.   Ovdje Katančić donosi hrvatsku inačicu navedene pjesme, kao i prijevod na latinski jezik. Doslovno donosimo njegovu hrvatsku inačicu:

Spava Janko pod
jablankom,
a na nyemu srebren pojas,
a na perstu zlatni
persten;
K-nyem dolaze tri
sestrice,
jedna drugoj govorila :
shtobi, seko, najvolila?
Najstaria govorila :
jabi persten najvolila ;
a sridnya je govorila :
jabi pojas najvolila ;
a najmlagya govorila :
jabi Janka najvolila ;
jerbi persten izgubila,
a pojasbi poderala,
a Jankabi oblyubila.

Kada je 1818. car Franjo došao u Zagreb, Janko Drašković priredio je s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem narodno hrvatsko kolo. Plemstvo je kolo otplesalo obukavši se u hrvatske narodne nošnje i pjevajući tekst „Pleszopisen“, kojega je sastavio sam biskup. Ono što je nama ovdje važno jeste melodija na koju se ples izvodio. A to je upravo pjesma „Zaspo Janko pod jablanom“.

Ovu hrvatsku pjesmu kao srpsku objavljuje Vuk Stefanović Karađić 1841. godine u Beču („Srpske narodne pjesme, knjiga prva u kojoj su različne ženske pjesme“, str. 326-330.). On donosi šest verzija, od kojih je jedna iz Korenice u otočkoj pukovniji, tri iz Dubrovnika te jedna iz Sremskih Karlovaca. Ovu potonju je ipak prije njega objavio C. Kolarović u Srpskom ljetopisu iz  1828., što kao podatak donosi Franjo Ksaver Kuhač. Nisam uspio potvrditi ovu informaciju jer mi nisu bili dostupni svi brojevi ovog godišta Srpskog letopisa.

Franjo Ksaver Kuhač u zbirci „Južno-slovjenske narodne popievke“ iz 1880. godine donosi još neke inačice ove pjesme, uz one koje je objavio prema Vuku. Tako onu objavljenu u Mate Topalovića, „Tamburaši ilirski“, Osijek 1842. te prema Luki Iliću, „Narodni slavonski običaji“, Zagreb, 1846. No kao prvu donosi verziju pjesme pod naslovom „Najmlađa i najmudrija“ koju je pronašao u Deželićevoj pjesmarici („Pjesmarica, ili, Sbirka rado pjevanih pjesamah“, Zagreb, 1872., pod brojem 301. na str. 378.). Kao drugu donosi verziju koju je prepisao iz rukopisa u zbirci Ivana Kukuljevića, za kojeg kaže da je iz 16. stoljeća, što bi bio najstariji spomen ove pjesme.

Pjesmu objavljuje i Luka Marjanović („Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Gornjoj Hrvatskoj Krajini i u Turskoj Hrvatskoj“, Svezak I., 1864. ). Pozivajući se na Vuka donosi čakavsku verziju iz Otočca. Kao srpsku pjesmu donosi ju Nikola Begović („Srpske narodne pjesme iz Like i Banije koje je sakupio i za štampu priredio Nikola Begović“, priljubio srpskoj omladini, Knjiga prva, u Zagrebu, Štamparija F. Fišera i dr., 1885., str. 95-96.). Profesorica Sanja Zubčić potvrdila mi je da se ova pjesma pjeva i na otoku Krku, u tradicionalnoj izvedbi na tanko i debelo.

Luka Sorkočević

A zašto ju spominjemo? Davne 1782. godine Luka Sorkočević se kao poslanik Dubrovačke republike na svom putu iz Beča zaustavio u Rijeci. U svojim dnevničkim zapisima opisao je proslavu imendana riječkog guvernera Szaparyja. Proslava je započela plesom na pjesmu „Zaspal Janko“, a Sorkočević donosi detalje izvedbe i uspoređuje ju s konavoskim plesovima „Na Šimensku“. Sorkočevićevo svjedočanstvo važan je dokaz toga da su se u Rijeci krajem 18. stoljeća plesali hrvatski plesovi i pjevale hrvatske pjesme.

Prethodni članakDvorski fotograf Edmund Jelušić
Sljedeći članakJan Karel Janovsky (1869-1931.)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here