Planirao sam u jednom prilogu Riječkih pabiraka napisati osvrt na novi broj Vjesnika Državnog arhiva u Rijeci (sv. 61/62 ) koji je posvećen D’Annunziu i posljedicama koje je ostavio njegov nasilni boravak u Rijeci (sl. 1.). No kako se okolnosti u ovome gradu vrlo brzo mijenjaju tako se i predviđeni osvrt promijenio u reagiranje.
Predgovor navedenog broja Vjesnika napisao je sada bivši ravnatelj arhiva Goran Crnković. On je prepoznao povijesni trenutak stogodišnjice D’Annunzijeve okupacije Rijeke (mogli bismo parafrazirati Slavka Goldsteina: 1919. godina koja se vraća) te preuzeo odgovornost da hrvatska historiografija odgovori na talijanske provokacije, dapače da ih preduhitri. A to je učinio organizacijom izložbe povodom Međunarodnog dana arhiva 2019. godine „RIJEKA 1919. – FAŠIZAM PRIJE FAŠIZMA D’Annunzio i danuncijada u gradivu Državnog arhiva u Rijeci“. Autori izložbe su Boris Zakošek i Sandro Poropat. Ova izložba denuncirala je D’Annunzija sirovim činjenicama arhivskog gradiva. No Crnković se usudio ići i dalje te je okupio niz autora koji su svojim prilozima u Vjesniku ostvarili djelo koje će biti nezaobilazno u daljnjim povijesnim istraživanjima ove teme. Ovdje su objavljeni navedeni katalog izložbe „Rijeka 1919. Fašizam prije fašizma“ Borisa Zakošeka i Sandra Poropata. Metodološki je zanimljiv rad Natke Badurine, „D’Annunzijeva okupacija Rijeke: prema transnacionalnom pamćenju“. Rad vrijedan detaljnog čitanja svake fusnote. Suprotstavlja se dominantnoj interpretaciji talijanskih pisaca o D’Annunzijevom „pothvatu“ u ključu revolucionarne proslave ili vesele revolucije. Takav je u interpretacijama Renza De Felicea, a u ovim idejnim obzorima nastaju radovi današnjih autora, među kojima i predsjednika Vittorialea i urednika tršćanske izložbe kojoj je svrha bila stvoriti novo kolektivno pamćenje.
Marko Medved u radu „Skandal blagoslova bodeža kao primjer zloporabe vjere. Gabriele D’Annunzio i crkveni život u Rijeci“ govori o zlouporabi crkvenog obreda od kapelana dominikanca Reginalda Giulianija te reagiranje apostolskog vizitatora Valentina Live zbog koje je kapelan kažnjen suspenzijom a divinis, tj. nemogučnošću slavljenja sakramenata. Kao i o okolnostima otimanja ključeva župne crkve Uznesenja Marijina i onemogućavanju održavanja bogoslužja.
Rad Ljubinke Toševe Karpowicz, „Riječki masoni i D’Annunzijeva okupacija Rijeke (razdoblje od studenog 1918. do 12. rujna 1919.).“ prepun je podataka koje je nemoguće sažeti, a u kojemu se rasvjetljava uloga masona u navedenim događajima. Velid Đekić, sa zadnjim od „Šest priloga o D ’Annunziju i danuncijadi“, a kojega je naslovio „D’Annunzio i nafta“, razotkriva pravi uzrok D’Annunzijeva ulaska u Rijeku i teatra koji se ovdje događao. A to je talijanska potreba da dođe u vlasništvo riječke rafinerije nafte.
Nekoliko je priloga kojima se dokumentira netrpeljivost prema netalijanima Rijeke na razini osobnih priča. Tako Irvin Lukežić, u radu naslovljenom „Iz povijesti jedne riječke kavane uništene za D’Annunzijeve okupacije“ govori o sudbini Delićeve kavane koja se nalazila na Fiumari, nedaleko nekadašnje državne granice na Rječini, a koja je za vrijeme D´Annunzia razorena do temelja. Goran Moravček donosi izvatke iz razgovora s Maksom Pečom, koji je iako dijete, bio jedan od rijetkih živućih svjedoka Danuncijade, a koji se sjeća paljenja hrvatskih brodova i arditskog ponižavanja građana Rijeke koje su silili da piju ricinusovo ulje. Slavko Suzić u prilogu „D’Annunzio i njegova zločinačka vojska“ donosi podatke o pogibiji i ranjavanju djece od odbačenih bombi ardita. Opisuje i oružani sukob od 6. svibnja 1920. godine na Kantridi između karabinjera i D’Annunzijevih ardita. Kao i suprotstavljanje sindikata D’Annunzijevoj strahovladi te jedinom gradskom službeniku koji se pobunio protiv D’Annunzijeve strahovlade i nereda što po gradu čine legionari, Antoniu Ponisu, zapovjedniku Riječkih vatrogasaca. Marijan Kodrnja opisuje izgnanstvo slovenske obitelji Rolih iz Rijeke 1920. godine, a Ljubinka Toševa Karpowicz demoliranje stana paroha Save Kosanovića 13. i 22. rujna 1919. godine u kojemu je uništena vrijedna građa među kojom treba istaknuti pisma Nikole Tesle. O teroru ardita nad hrvatskim pučanstvom u Puntu na otoku Krku govori svjedočanstvo svećenika dr. Antona Mrakovčića „Moji susreti s Talijanima u Puntu poslije Prvog svjetskog rata“, a Mladen Urem je u par kratkih crta kontekstualizirao ovaj opis i osobu Antona Mrakovčića. Maja Polić donosi „Prilog poznavanju života i djelovanja Benjamina Grohovca“ koji je bio čelnik Odbora bjegunaca iz Rijeke i okolice.
U prilogu „Italia irredenta“, autor Ivan Pederin pokušava pronaći korijene talijanskog iredentizma koji je po njemu pomutio hrvatsko talijanske odnose u 20. st., Vidi ga u djelu Vicenza Giobertija Del primato morale e civile degli italiani, u kojem je pisac opisao Talijane kao nazione principe, što su prigrlili talijanski iredentisti ističući kulturnu nadmoć Talijana nad Hrvatima. Igor Žic u „Nekoliko knjiga, autora i opažaja o problemu Gabriele D’Annunzija u Rijeci“ daje kratke natuknice o nekoliko autora i njihovih knjiga o D’Annunziju. Među njiima su nezaobilazni Michael A. Ledeen koji se bavi novostima koje je D’Annunzio uveo u politiku kao što su manipulacija medijima, komunikacija s masom, fašistički rituali itd. Spominje i Alla festa della rivoluzione Claudie Salaris, koja se bavi umjetničkim zbivanjima vezanim za ljude kojma se D’Annunzio okružio. Zatim piše o više puta nagrađivanoj knjizi The Pike, Lucy Hughes-Hallet. Ona za D’Annunzia koristi izraz „štuka“ koji je za njega upotrijebio francuski nobelovac Romain Rolland, kojeg je ovaj podsjetio na proždrljivu i opasnu štuku, plutajući nepokretno, čekajući na ideje. Značajna je i zahvala koju je autorica ove knjige posvetila Mladenu Uremu i Igoru Žicu.
Zadnji autorski prilog je onaj P. Jonathana Bousfielda, „Pohvala kulturi nasilja“ koji je kao suradnik Jutarnjeg lista bio na izložbi Disobbedisco u Trstu. Ujedno su objavljeni i faksimili Rapallskog ugovora, članak Đure Rošića o riječkim advokatima koji su nastradali u doba Provizorija i do anektiranja Rijeke Italiji, te nekrolog Aurelu Figatneru, prognanom iz Rijeke kao jedan od „hrvatskih Židova“.
Kako sam izbliza promatrao nastajanje ovog broja Vjesnika znao sam i za namjeru riječkog arhiva da u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu objavi zbornik radova Izbjeglice i štete za D’Annunzijeva režima u kojemu bi glavni dio bio popis Odbora bjegunaca iz Rijeke, SHS Zagreb. Što je Crnković i naveo u predgovoru. Kao i podatke o akviziciji zbirke od 313 fotografija i razglednica na temu Danuncijade koju je prikupio Zvonimir Pliskovac, najvećoj i najvrjednijoj zbirci ove vrste u Hrvatskoj, a koja nema samo kolekcionarsku vrijednost već je gradivo od prvorazrednog nacionalnog značaja. U što sam se i sam uvjerio kada sam ju pregledao.
Pred novim ravnateljem Državnog arhiva u Rijeci, Markusom Leideckom, je da ostvari otkup ove zbirke. Kao i da dovrši objavljivanje popisa Odbora bjegunaca iz Rijeke. Ovo je iznimno važan izvor kojeg je Mihael Sobolevski samo djelomično objavio, a prilikom istraživanja za izložbu pronađene su još dvije knjige koje do sada nisu bile povijesno obrađene.
Izlazak ovog broja Vjesnika poklopio se s jednom tužnom okolnošću. Usvojena je riječka svečana zastava koja, osim što je anakrona, nikada neće moći simbolizirati sve građane Rijeke, pogotovo one Trsata, Vežice, Zameta ili Srdoča. No bez obzira što je svečana, ona svaki dan stoji na stendardcu na Trgu Riječke rezolucije izvrgavajući ruglu zakone Republike Hrvatske. Dovoljno je navesti da je ovo službena zastava Riječke općine u egzilu. A što misle o D’Annunziu naši vrli sugrađani esuli, kao što je npr. Marino Micich, direktor Archivio Museo Storico di Fiume?.
Sporna zastava nalazi se i na fotografiji alpinaca Pule, Zadra i Rijeke (sl. 2) te zorno svjedoči da je talijanski iredentizam još uvijek živ, te se ne može pomiriti s time da Istra, Rijeka i Dalmacija nisu sastavni dio Italije. Ova riječka trobojnica kompromitirala se i na druge načine, tj. kao fašističko odličje (sl. 3).
„Uspjeh“ Vodoinstalatera (Gli idraulici) u Rijeci objavljen je na facebooku tršćanske Casa Pound. Dobrohotnim čitateljima koji ne znaju što je Casa Pound preporučam članke The Guardiana i Der Spiegela. Ne znam kako je moguće da je o ovome neinformirana redakcija La voce del popola koji je prenio reagiranje jednog člana Vodoinstalatera upućeno na njihov facebook profil. U kojem negira fašizam D’Annunzia, Host-Venturija, Marinettija i drugih. Reći za čovjeka koji je napisao fašistički manifest da nije fašist ili isto to zanijekati za fašističkog državnika koji je 1925. na skupu istarskih fašista zanijekao pravo da hrvatski i slovenski svećenici u Istri drže propovijedi na svojim jezicima ne može biti ništa do provokacije. A između ostaloga prenesena je uvreda tadašnjoj predsjednici Republike Hrvatske. Neinformiranost ostalih „analitičara“ koji su minorizirali ovaj događaj, diskreditira ih i svjedoči o njihovoj političkoj nekompetentnosti. Podcjenjivanje je prisutno i u mnogobrojnim riječkim poimanjima D’Annunzijevih (ne)djela („D’Annunzijeva avantura“), a nastalo je pod utjecajem i prihvaćanjem neofašističke agende koja ga smatra revolucionarom ili estetizira njegovo djelovanje.
Osim stvarnih zločina, dio kojih je ranije spomenut u prikazu Vjesnika, D’Annunzio i njegovi suradnici zaslužni su i za osmišljavanje ikonografije fašizma. Navest ćemo nekoliko primjera. U glasilu riječkih ardita Testa de fero, na „željeznoj glavi“ tenka napisana je parola me ne frego (sl. 4.). Ovaj moto prisutan je na brojnim fašističkim obilježjima (sl. 5.). Znakovita je i jedna pjesma s ovim nazivom iz 20-ih godina prošlog stoljeća:
O fascisti, avanti, avanti,
che già venne la riscossa,
or non più la turba rossa
questo suol calpesterà!
Per d’Annunzio e Mussolini
eia, eia, eia, alalà!
Me ne frego
me ne frego
me ne frego è il nostro motto,
me ne frego di morire
per la santa libertà!…
Questa nostra bella Italia
non sia usbergo al traditore,
e soltanto il tricolore
arra sia di civiltà,
Per d’Annunzio e Mussolini
eia, eia, eia, alalà!
Ma se un giorno si tentasse
disgregar salde coorti,
col sorriso dei più forti
pur la morte affronterem!…
Per d’Annunzio e Mussolini
eia, eia, eia, alalà!
Sveta je sloboda za koju fašisti ginu, kao što je svet i D’Annunziov ulazak u Rijeku. Koji se zato i zove Santa entrata. A za one koji vole slobodu i otvorenost, kakvu je predstavljao Guido Keller, evo i naslovnice njegovog riječkog glasila Yoga (sl. 6.). Znak ispred imena ovog glasila također je znakovit.
Sl. 6 – naslovnica glasila Yoga 
Sl. 7 – Arditi u Rijeci
Arditi se često slikaju s bodežom u ustima (sl. 7.). Jer je bodež (pugnale) njihovo glavno oružje, koje se koristi pod okriljem noći, u tihom prikradanju protivniku. (sl. 8.). Treba li naglasiti da je i bodež u ustima učestao fašistički simbol (sl. 9.).
SL.8 
SL.9 
SL.10
Zar treba ponavljati? U Rijeci se rodio fašizam. Ondje je odsvirana uvertira za veliki finale nacističkih konclogora. I ako nekima Velika Italija zvuči manje strašno od Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Mađarske ili Velike Albanije, te se podsmjehuju talijanskom fašizmu, neka se sjete da je duh fašizma izašao iz svjetiljke koju je svojom pjesničkom rukom protrljao Gabriele D’Annunzio.
