Grad Pula ima vrlo kvalitetnu knjigu o imenovanju svojih ulica kroz povijest, dvojezičnog naziva Stradarij grada Pule – Stradario della città di Pola. Da ju sam ne opisujem iznijet ću sažetak kojeg sam našao na stranicama izdavača, a s kojim se u potpunosti slažem:

„Stradarij grada Pule jedinstveno je djelo u hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, rijetko u evropskim i svjetskim okvirima, koje na gotovo petsto stranica opisuje povijesni i urban(ističk)i razvitak Pule tijekom tri tisuće godina postojanja grada, prikazuje mijene urbane i suburbane topografije te evoluciju gradske i prigradske toponimije, hagiotoponimije i hodonimije od antike do danas. Kroz povijest gradskih ulica, parkova, trgova i njihovih imena autori sastavljaju mozaik dugog povijesnog trajanja urbanog tkiva Pule i života njezinih žitelja u različitim povijesnim razdobljima. U knjizi je prikupljena i predstavljena dosad uglavnom nepoznata grafička dokumentacija, više od 400 priloga, a za potrebe Stradarija izrađena je i nova, što ga čini nezaobilaznim djelom i u svjetskim razmjerima za sve one koji se bave poviješću Pule.
Stradarij je knjiga Pule, na ponos Puljanima.“

Rijeka ovakvu knjigu nema. Iako je njezina povijest jednako zanimljiva, a u nekim segmentima i zanimljivija od pulske. No iako ne postoji sustavno napisana radnja postoji nekoliko knjiga koje se bave ovom tematikom. Među posljednjima je ona „Ulicama riječkim lutam“ Zlatka Moranjaka i Ferruccia Burburana. Vrlo lijepog naslova i dizajna naslovnice (sl. 1.). No sadržaja upitne kvalitete, koji je ujedno politički pristran. U njemu se osuđuje Jugoslavensku poratnu vlast iznoseći niz neugodnih detalja riječke povijesti, od uništavanja ploča s talijanskim nazivima pa do netočno navedenih imena talijanskih antifašista. Što nije sporno i netočno. No prešućuju se neugodni podatci o imenovanju ulica za vrijeme talijanske uprave nad ovim gradom. Ne može se osuđivati Korzo Crvene armije, ako se ne osuđuje i Vialle delle camicie nere (sl. 2.). A u riječkom stradariju pod talijanskom upravom bilo je vrlo upitnih naziva. Na prvom su mjestu Gabriele d’Annunzio, Santa Entrata, Benito Mussolini i Camicie nere. No i slijedeći pojedinci nisu bili politički nepristrani: 

Mario Angheben, Ipparco Baccich,  Antonio Baiamonti, Fratelli Bandiera, Cesare Battisti,  Giovanni Bovio,  Filippo Corridoni, Vittorio de Marco,  Fabio Filzi, Antonio Grossich, Michele Maylender,  Annibale Noferi, Guglielmo Oberdan, Luigi de Peretti, Egisto Rossi, Nazario Sauro  te Giuseppe Agostino Tosoni. Većinom se radi o talijanskim iredentistima iz Dalmacije i tzv. Julijske krajine i zaslužnim osobama koje spadaju u kategoriju riječkih autonomaša.

• 

• 

• 

Među njima jedan od najpoznatijih bio je Tršćanin Wilhelm  Oberdank kojega otac Valentino Falcier, venecijanski vojnik u Austrijskoj vojsci, nije priznao za sina pa je morao dobiti majčino prezime. Kasnije je svoje ime italijanizirao u Giuglielmo Oberdan. Kao talijanski iredentist dezertirao je iz vojske, a 1882. godine sudjelovao u pokušaju atenatata na cara Franju Josipa. Zbog toga je osuđen na smrt vješanjem. On je kao mučenik za talijansko ujedinjenje postao nacionalna ikona, pogotovo u razdoblju fašističke vladavine (sl. 3. i 4.).fašistička ikona bio je i Filippo Corridoni (sl. 5.). Da ne ulazimo previše u povijesne interpretacije o ovome sindikalisti koji je poginuo početkom I. svjetskog rata, a s kojime je surađivao Benito Mussolini, zaintrigirat ćemo čitatelja time što se po istome 1919. godine nazvala postrojba fašističkih skvadrista u Bologni, a nekoliko godina kasnije antifašistička proletersku legija u Parmi.

Egisto Rossi jedan je od utemeljitelja „La Giovine Fiume“, iredentističkog udruženja riječkih Talijana, utemeljenog 1905. godine. Kako se Riccardo Gigante sam hvalio u glasilu La Vedetta d’Italia (Predstraži Italije) za 25 obljetnicu navedenog udruženja „A Fiume l’irredentismo non aveva tradizioni di continuità … Al principio di questo secolo, noi irredentisti di Fiume, cipotevamo numerare sulle dita, … “. No vrijednim radom članova, među kojima je Egisto Rossi bio među vrjednijima, uspjeli su popraviti ove porazne činjenice.

Mario Angheben rođen je u Rijeci 1893., dok je njegov otac Albino rodom iz Vallarse u pokrajini Trento. Početkom I. svjetskog rata regrutiran je u austrijsku vojsku. Ranjen je u Galiciji te za vrijeme oporavka bježi u Vallarsu, a zatim kod rodbine u okolicu Vicenze. Javlja se u 6. alpsku pukovniju s kojom sudjeluje 30. prosinca 1915. u bitci kod Malga Zures. Ovdje je poginuo u 22 godini života. Nino Host – Venturi po njemu naziva postrojbu riječkih dobrovoljaca (sl. 6.). Kao i po još dvojici riječkih dezertera iz austrijske vojske i prebjega u talijansku vojsku u kojoj su poginuli, a to su Ipparco Baccich i Annibale Noferi. Ove postrojbe kojima je Nino Host – Venturi zapovijedao, su u praksi promicale talijansku kulturnu nadmoć, koju je Mario Angheben promovirao u svojim pismima, nad svojim manje kulturnim netalijanskim sugrađanima.

Vrlo važna osoba fašističke Italije bio je Costanzo Ciano, po kome je ime nosila današnja Baračeva ulica. Ali ova osoba je toliko zanimljiva da zaslužuje poseban prilog.

A među imenima koja su nosile riječke ulice za vrijeme fašističke vladavine nalazi se i jedan umjetnik, venecijanski kipar Vittorio de Marco. Ovaj je izradio model za dvoglavog orla izlivenog u ljevaonici Mattea Skulla i postavljenoj na riječki Gradski toranj 1906. godine. Dvoglavi orao je dekapitiran 4. studenoga 1919., za D’Annunzijeve uprave gradom, kako bi postao jednoglavi rimski orao. No orlova invalidnost nije priječila fašističku vlast da po ovome venecijanskom kiparu imenuje jednu riječku ulicu. Iako danas o njemu ništa drugo ne znamo.

No da se vratimo knjizi „Ulicama riječkim lutam“. Njezini su autori prešutjeli kako je i pod vladavinom Italije došlo do denominacije ulica. Ulica u kojoj trenutačno živim zove se Krešimirova, a u Jugoslaviji je nosila ime Borisa Kidriča. Neposredno prije toga Vialle Camicie nere. A prije toga Benito Mussolini. A na samom početku Corso Deàk. Nazvana je po Ferencu Deáku, mađarskom političaru koji je predvodio ugarsku stranu u Austro-ugarskoj nagodbi 1867. godine. Osim njega izbrisani su i Andrássy, Ürmény, Müller, Clotilde, Szápáry, Zichy, Kossuth, Batthyáni i dr.

Međutim, autori navedene knjige nisu prešutjeli hrvatske branitelje, koje su ni krive ni dužne upleli u priču o denominaciji, iako su u fondu imenovanih ulica neopravdano zanemareni. A u vrijeme neovisnosti Republike Hrvatske, za koju su se oni izborili, najviše se učinilo na imenovanju ulica po značajnim Riječanima talijanske nacionalnosti ili opredijeljenja (ako se među njima zanemare talijanski antifašisti). Kao što su Giovanni Ciotta (1991.), Valentino De Franceschi (1992.), Anton Gnamb (1992,), Iginio Scarpa (1992.), Franjo Ksaver Orlando (1992.), Ivan Simonetti (1992.), Andrea (Andrija) Zanon (1992.), Braće Branchetta (1993.), Ignazio Hencke (1994.), Filiberto Bazarig (1995.), Rosa Leard (2000.). Čak je i Giuseppe Verdi dobio ulicu (1992.). A vratili su se i za Rijeku rijetki romanski toponimi kao što je Pomerio (1993.) i Ponsal (2016.)

Simptomatičan pasus iz njihove knjige koji oslikava njihovo mišljenje o braniteljima i hrvatskoj državi citiram u cijelosti:

„Zanimljiva je činjenica da se nepoželjni simboli bivše države i NOB-e uglavnom nisu ni u približnom broju zamjenjivali onima vezanim uz najnoviju povijest i politiku, odnosno uz Domovinski rat i stvaranje Hrvatske. Iz toga se može zaključiti da se hrvatski identitet konstruira na daljoj, a ne na bližoj prošlosti. To potvrđuje i upisivanje u prostor ulica posvećenih hrvatskim vladarima i plemstvu, što je simbolični izraz naglaska na hrvatskom povijesnom kontinuumu. To što je službena politika po završetku Drugog svjetskog rata dala neupitnu pozitivnu valorizaciju Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i njenih protagonist u tom ratu rezultiralo je masovnim upisivanjem NOB-a u nazivlje ulica i trgova. To se nije dogodilo s Domovinskim ratom i njegovim junacima, prije svega zbog niza pitanja koja problematiziraju rat (pitanje obrane Vukovara, rat u BiH, ratni zločini) (o tome više vidjeti u radu Jasenke Kodrnja, Institut za društvena istraživanja, Zagreb, 2006, str. 81-106). „Iz njega nisu iznjedrili junaci i heroji, već kategorija „dobrovoljaca Domovinskog rata“ udružena u razne udruge, frustrirana, traumatizirana PTSP-om, sklona depresiji i samoubojstvu“ (Kodrnja, 2006, str. 89).“

Ne slažem se s iznesenim tvrdnjama o hrvatskim braniteljima. A kao jedan od njih svojim djelovanjem ću se truditi „dekonstruirati“ ove stereotipe koje o njima imaju dogmatičari antifašizma, prikriveni fašisti i hrvatski antinacionalisti.

Osim navedenoga problematičan je i sam stradarij koji je nepotpun i neprecizan. Iako su autori mogli iskoristiti barem dio do tada objavljene građe koju ćemo spomenuti u daljnjim prilozima. Netočnosti i nepotpunosti ovog stradarija navele su me na zaključak da su se i sastavljači tabli koje su nedavno postavljene u Starom gradu poslužili ovom knjigom. Dapače, tako u uvodu i piše: „ovaj rad, međutim ima ambiciju da pokrene inicijativu da se u Gradu Rijeci uz ili ispod postojećih naziva ulica postave i natpisi sa nekadašnjim nazivima istih“.

Iako je u članku u Novom listu predočeno da su realizaciji projekta pomogli Società di studi Fiumani i Povijesni muzej Rijeke iz Rima, a da su temeljili svoj projekt na knjizi Massima Superine, Stradario di Fiume, u izdanju Società di studi Fiumani, nigdje nije spomenuto tko je inicijator projekta. U navedenom članku gradonačelnik je najavio da će se u sklopu projekta realizirati i ideja da na ulazima u Rijeku bude ime grada na talijanskom – Fiume. Zanemarimo to što Pećine ili Vežica, kao ni Srdoči i Zamet, nisu nikada bili dijelom Fiume (osim u fašističkom periodu), tako da bi postavljanje ovakvog natpisa bio povijesni i politički falsifikat. No ovaj projekt za sada nije ostvaren.

Imenovanja ulica u starom gradu jesu. No vrlo je upitno kako nazvati ovaj projekt. Na stranicama Radio Rijeke vidimo da talijanska redakcija ovo zove dvojezičnim pločama. No one to službeno nisu. Na njima se nalazi više povijesnih naziva, a ne prijevod službenog hrvatskog naziva ulice. Da bi nešto mogla biti dvojezična ploča mora zadovoljiti članak 10. Zakona o naseljima (NN 54/88) koji je vrlo jasan što se tiče jezika na pločama: „Na područjima na kojima se u skladu sa zakonom odnosno statutom općine osigurava ostvarivanje ravnopravnosti jezika i pisama naroda i narodnosti, ploča s imenom naselja, ulice odnosno trga sadrži i ime na jeziku naroda i narodnosti.“ U članku 4. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina (NN 51/00, 56/00) utvrđuju se uvjeti za ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina (podebljao Ž.B.) u kojem je moguće da općina ili grad svojim statutom ovo pravo uvede. No ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine u pravilu se uvodi za cijelo područje pojedine općine ili grada. Što bi značilo da se na području općine, grada ili županije ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine teba ostvariti :

„ 1. u radu predstavničkih i izvršnih tijela općine, grada ili županije,

2. u postupku pred upravnim tijelima općine, grada ili županije,

3. u postupku pred tijelima državne uprave prvog stupnja, pred ustrojstvenim jedinicama središnjih tijela državne uprave koja postupaju u prvom stupnju, pred sudbenim tijelima prvog stupnja, državnim odvjetništvima i državnim pravobraniteljstvima prvog stupnja, javnim bilježnicima i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti, a koji su ovlašteni postupati na području općine ili grada koji su u ravnopravnu službenu uporabu uveli manjinski jezik i pismo.“

Navedeno Grad Rijeka nije proveo, što znači da nije za ravnopravnu uporabu jezika. A bez promjene statuta bi uvođenje dvojezičnih hrvatsko talijanskih ploča s nazivima ulicama bilo protuzakonito. Tako da se onda od ovog imenovanja radi predstava u sklopu Ri2020. i izvrgavaju ruglu zakoni Republike Hrvatske. Usto je ovaj potez nepromišljen, jer se ovo imenovanje poklopilo sa stogodišnjicom D’Annunzijeve Impresa di Fiume, tako da se talijanski nacionalisti time naslađuju.

Osobno smattram ovaj projekt nepotrebnim jer se troši novac koji se mogao iskoristiti za nešto korisnije. Npr. za Stradarij grada Rijeke – Stradario della città di Fiume, „knjigu Rijeke, na ponos Riječanima“.

Željko Bistrović