U malom mjestu Pinezići na otoku Krku nastao je tijekom 1998. godine (projekt iz 1997.), za naše prilike vrlo neobičan i neuobičajen kompleks od četiri kuće (jedna od njih s pretenzijama vile), ljetne kuhinje i polivalentnog igrališta, s bazenom ispred najreprezentativnijeg objekta.
Mjesto Pinezići po svim je elementima tipično primorsko (krčko) mjestašce, s relativno velikim brojem očuvanih autohtonih primjera primorske tradicijske arhitekture, te s nešto većim brojem obiteljskih kuća i vikendica čija se arhi-tektoničnost svodi na neinventivno »građenje« tj. najelementarnije zidanje, bez ikakvih kreativnih namjera i dosega. U takvom su se okolišu našli riječki arhitekt Željko Vukušić i investitor koji je imao dovoljno novca, otvorenosti pa i hrabrosti prihvatiti za ovo podneblje vrlo neuobičajenu arhitekturu i arhitektu dopustiti (opet, za naše prilike) gotovo nevjerojatnu slobodu izraza (bila bi vrlo dobrodošla jedna socio-psihološka studija s temom odnosa količine bogatstva i pomanjkanja ukusa).
Vukušić je i sam (ohrabren slobodom) intenzivirao svoj dotadašnji izraz tako što je sve četiri kuće projektirao izdašno koristeći frazeološki vokabular postmoderne, ali na način koji je zamisao doveo na rub paroksizma, čime je stvorio dinamičnu, vibrirajuću supstancu koja je aktivno definirala cijeli okoliš. Vrlo izražen kolorizam (čiste boje širokog spektra na velikim površinama), igra dominantnu ulogu u vizualnom percipiranju ovog – slobodno možemo reći – malog naselja.
Od cijelog je kompleksa za predstavljanje izabrana kuća Korana koja s kućom Tajana (tlocrtno) čini cjelinu, a spaja ih linija zida građenog od rustično oblikovanog kamena (poligonalni prevez). No, kuće se mogu promatrati i tretirati odvojeno.
Kuća Korana je »etimološki« (u smislu povijesti i suvremenosti jezika arhitekture) i u konačnom dojmu, spoj elemenata primorske, mediteranske tradicijske arhitekture (odrina sa stupovima i polukružnim klupčicama oko njih), Wrightovih prerijskih kuća i dekonstrukcijskih načela iz ranih osamdesetih godina, zavijenih u plašt visokog esteticizma kraja desetljeća (stoljeća, tisućljeća).
Dijagonalna zidna masa (dijagonalna u odnosu na perimetre zidova) dijeli kuću Korana na dva dijela: na privatno-javni (terasa s odrinom, dnevni boravak s blagovaonicom i priručnom kuhinjom) i privatno-privatni (kupaonica, soba za goste, spavaća soba). Relativno veliki komunikacijski prostor »s druge strane zida« (prema »intimnom« dijelu kuće) nastao je kao rezultat fizičkog odvajanja tri funkcionalna elementa kuće. Tim odvajanjem postignut je ritam punog i praznog (osnovni a – b – a ritam), tj. ritmizacija uvučenih i izbočenih dijelova koja je potpomognuta ritmom visokih i uskih (elegantnih) prozorskih otvora. Vukušićeva staccato ljestvica inteligentno je adirana prostornim odnosima u omjeru 1 (kupaonica) : 2 (soba za goste) : 3 (spavaća soba).
Intenzivna žuta (topla) boja kuće nije mišljena kao element koji je samostalan, nego kao boja koja najbolje korespondira sa crnom (noć) i plavom (nebo, dan), pa na najbolji mogući način spaja vizualno atraktivne i simboličke konotacije boja.
Cijela kuća Korana realizirana je u oprekama: glatko (pročelja) – rustično (zid od bunja), ravno (linije kuće) – zakrivljeno (stupovi, klupčice, polukružna klupa), pravokutno – dijagonalno, javno – privatno, otvoreno – zatvoreno, geometrijski pravilno, ortogonalno (zidovi) – dekomponirano (dijagonalni zid) itd.
Jedina moguća primjedba koja bi se mogla odnositi na kuću Korana tiče se mase stupova koji se doimlju preteškim i preširokim, kako za teret koji nose, tako i u odnosu na volumen kuće, te na pripadajuće im klupčice koje nepotrebno pojačavaju taj dojam i gotovo da nemaju stvarnu funkciju (okrenute su prema vrtu).
Vrlo je važna i činjenica da je Vukušić dobio mogućnost oblikovati i unutrašnjost kuće, od vratâ i kvaka, preko izbora boja, sve do izbora namještaja (varijacije na Philippea Starcka, pastelnih boja), pa je time uspio realizirati najsanjaniji san arhitekata, san Gesamtkunstwerka.
U najopćenitijem dojmu kuća Korana je lagano, vedro, prozračno i neopterećujuće zdanje koje u potpunosti ispunjava ideju ladanja, čemu je i namijenjena.
Oris, br. 3, Zagreb 1999.
