Godine 2009. u istražnim radovima na zidnim slikama u crkvi Sv. Marije na lokvi u Gologorici pronađen je niz latinskih i glagoljskih grafita. Jedan od njih osobito me razveselio jer ga je napisao davni moj sugrađanin. Natpis glasi:
Č U I B M(I)S(EC)A MARČA
POP’ ANTON’ ZRĚKI TO PISA
B(OG) POMOZI [I SV MA]RIĚ I V[…]U MIRU AM(E)N
SV(ET)A M(A)RIĚ KEE TETU DOM’
[…]IMU DOBRO OČE ZAČ IMAM GREHI
[BOG]ATASTVO GROBI OTAČASTVO
A TAMIE OČI
Mjeseca ožujka 1412. godine ovdje se potpisao pop Anton iz Rijeke. Zapisana godina pomaže nam u datiranju zidnih slika, tj. njezin je terminus ante quem. A glagoljaševa provenijencija predstavlja nam ovaj zapis kao najstariji sačuvani dokument glagoljaštva Rijeke uopće.
Grafit se ističe po korištenju srednjovjekovne formule poniznosti. U kršćanskom svjetonazoru oholost je najveći grijeh na koji se nakalemljuju i ostali grijesi. Poniznost je najveća vrlina i temelj kršćanske savršenosti. No dok su slične formule u zapadnom svijetu retoričke figure koje svoje izvorište imaju u antičkom govorništvu, hrvatski popovi glagoljaši izriču svoje duhovne slabosti i grešnosti te propadljivost, čime su izvorni baštinici kršćanske poniznosti, humilitasa.
Popu Antonu su bogatstvo grijesi, očevina grob, a tama oči. U formulacijama zabilježenim na drugim istarskim grafitima i marginalnim zapisima u glagoljskim rukopisima pojavljuju se još zemlja kao mati, a crvi kao braća ili drugovi. Većina ovih fraza zajedničke su im te se ponavljaju. No Antonova izjava u kojoj izjednačuje svoje oči s tamom jedinstvena je. Ukoliko ju promotrimo u duhu evanđelja, ona je i najdublji od svih iznesenih izraza. Jer evanđelist Matej kaže: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti”? (Mt 6,22-23).
Nakon više od 600 godina ova duboka misao u jednostavnoj poetskoj figuri prolaznosti na trenutak je u mome duhu oživila mog sugrađanina, popa Antona.
