Blagdan sv. Andrije ap., 30. studenog 2018. Dva mala sela kraj Malinske na otoku Krku, Kremenići i Žgombići, slave svoga zaštitnika. Prohladno jutro. Zvono s kapele poziva na misu; ove godine ne samo na misu…
Kapela sv. Andrija
„Sv. Andrij”, kako ga zovemo, najstarija je kapela u ovoj župi. Pamti već sedam prohujalih stoljeća; pamti Ivana Frankopana, svojega dobročinitelja koji ju je obdario imanjem da može „izdržati“ nevolje nesigurne budućnosti, čuva njegovu darovnicu – najstariji glagoljski dokument u Dubašnici, pisan 11. travnja 1454. godine. Pamti i biskupa koji joj je 15. rujna 1614. godine – na blagdan Gospe Žalosne – blagoslovio oltar, ljubomorno čuvajući o tome potvrdu, glagoljsku potvrdu, u samom oltaru.
Što sve ta kapela ne pamti?
Restaurirani kip
Što sve pamti stari kip na zidu, duboki reljef Majke Marije koja doji svojega sinčića (Madonna lactans, djelo tzv. provincijske renesanse), kojoj su se seljani tijekom 500-tinjak godina obraćali za pomoć u svojim najintimnijim potrebama, zahvaljivali za uslišanja …?
Madonna lactans
Umoran stari kip bio bi propao da ga nisu mještani dali u ruke restauratorima pa on opet, osvježen kao nov, svjedoči o majčinskoj brizi Majke Marije. Ne samo Majke, nego i Kraljice, jer su ga seljani nekada davno, bit će pred kojih 300 godina, dali okruniti. Nisu htjeli zaostajati za drugima (Gospa Trsatska okrunjena je 1715, Gospa Sinjska 1716.). No krune su se, stare i neugledne kakve su bile, jer ih stoljećima nitko nije dirao, nekako zagubile. Izostale su od restauracije, pa je zadnjih godina kip bio bez njih. Nekim se seljanima to nije sviđalo. Htjeli su oni svoju Majku ponovno okruniti da bi je mogli doživljavati i kao svoju Kraljicu. Pobrinuli su se za to dobročinitelji sv. Andrija.
Blagdan sv. Andrije bio je trenutak za to. Župnik je prije mise blagoslovio obnovljene srebrne krune, sada i pozlaćene, i postavio ih na glave Majke i maloga Sina. A puk je radosno zapjevao: Kraljice svete krunice, beskrajne sreće more…
Ne treba zaboraviti: krunjenja slika ili kipova Majke Božje u pojedinim crkvama bile su događaj stoljeća…, i događaj za stoljeća.
Je li ovo mali ili veliki događaj?…
Kraljica i Majka milosrđa
Obraćamo se sv. Andriji.
Učenik Ivana Krstitelja, ali otvorenih očiju i ušiju, čuje svojega učitelja: Evo Jaganjca Božjega. Ne spada među one kojima ono što su uhom čuli na drugo uho izlazi van. Hoće vidjeti. Isus mu daje priliku i on radikalno mijenja svoj životni put, diže se na novu razinu. Zove brata Petra… Samo onaj koji se stvarno „zagrije“ želi i može zagrijati i drugoga. Mlaki nisu ni za što, osim da se „povrate iz usta“ (Otk. 3, 16b). Gdje smo tu mi? – pita se i pita nas propovjednik.
Završivši misu vraćamo se opet Mariji, sada izvan sv. Andrija. Sadašnji štovatelji podigli su joj mali, lijepi spomen, kapelicu/poklončić u masliniku nasuprot kapele sv. Andrije. Kapelica je udomila lijepi suvremeni kip Bl. Dj. Marije – Kraljice.
Namjernik će sigurno najprije zamijetiti natpis na kapelici: Zdravo Kraljice, majko milosrđa. Malko neobično, jer svuda u sličnim situacijama nalazimo: …, moli za nas! – štovatelji je uvijek nešto „mole“. I ne bez razloga! Znamo da su joj vjernici kroz povijest dali titule i častili je raznim nazivima. Dosta se sjetiti litanija Majke Božje. Kako da je ovdje nazovemo? Kako da joj se obratimo? Dosta se razmišljalo o tome. Crkva joj je posvetila blagdan pod jednostavnim nazivom „Kraljica“ (22. kolovoza). Peto slavno otajstvo krunice dovodi nam je pred oči kao Kraljicu neba i zemlje, svega svemira. I konačno, zašto bismo je uvijek „najprije“ došli moliti? Anđeo Gabrijel ju je „najprije“ pozdravio… I tako se iznjedrio ovaj natpis. Dođimo joj najprije s pozdravom! Budući da je ovo i početak istoimene molitve, on ujedno svakome daje natuknicu da nastavi: …, živote, slasti i ufanje naše, zdravo... – i izmoli molitvu do kraja.
Najednom postajemo svjesni da nam okoliš pomaže izreći još nešto što smo htjeli, a nismo mogli. Masline, simboli mira, koje kapelicu kao prirodni vijenac okružuju, svjedoče da je tu „Kraljica mira“. Sv.Andrija se javlja iz kapele i poručuje da je ona i njegova kraljica, „Kraljica apostola“… Iz kapele progovara i blagdan Gospe Žalosne (dan blagoslova oltara) i sjeća nas da je Marija i na druge načine prisutna u našem životu. A što je možda najvažnije, svatko od nas koji smo se ovdje okupili, može je doživjeti sada, kao i svaki put kad pred nju dođe, kao „svoju“ Kraljicu.
Pred našim se očima slažu boje
Toliko je toga sabijeno u trenutku ovoga prohladnoga zimskog prijepodneva. Stojimo između dva spomenika: najstarije i najnovije kapele u ovoj župi. Dobrih sedam, osam stoljeća je sabijeno tu, između njih. Stojimo tu kao privilegirani svjedoci vremena o kojima pričaju stare kvrgave masline, sure, ruševne gromače, i „duplíce“ koje se još dosta dobro drže… Da se čovjek naježi…
Župnik moli blagoslovnu molitvu: ...Neka tvoji vjernici, posebno stanovnici ovih sela i naše župe, s pouzdanjem podižu svoje oči Kraljici svemira, …neka osjete njezin milosni zagovor…;
i onda obilazi kapelicu škropeći je blagoslovljenom vodom. A mi molimo: Zdravo Kraljice, majko milosrđa…
Koji je to osjećaj, kakva duboka simbolika!
Kako se srce zagrijava oči se otvaraju i vide sve više – kao kod sv. Andrije. I boje oko nas hoće kazati nešto. „Zelenilo“ maslina kao da moli da se smilujemo Božjoj prirodi koju smo već tako nemilosrdno devastirali….
Ovdje sve govori. Trebalo bi samo još vremena i vidjeli bismo i čuli još mnogo toga.
Na kraju se pred našim očima slažu i boje: crvena, blagdanska boja sv. Andrije i plava, kraljevskog plašta nebeske Kraljice. Nemoguće je ne zapaziti: manjka bijela. Pogled je traži…
Mi smo između jedne i druge. Ako prihvatimo svojim čestitim životom biti bijela boja i uskladiti se s ovim nebeskima, dobit ćemo hrvatsku zastavu. Potpunu.
Jer, stara nam kapela kao ‘točku na i’ podastire svoj pod, crveno-bijelu šahovnicu, materijal za grb…
Da, hrvatska zastava je tu, možemo je vidjeti…, ovdje negdje ovijenu oko nas: zastavu Primorskog Hrvata….
Time je zaključak ove svečanosti jednostavno zadan i on se prelijeva u pjesmu: Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, naša majko,
naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar…
Mogu li mali događaji biti veliki?
Odgovor je dan.(Isus bi ovdje možda rekao: Tko ima uši da čuje, neka čuje.)