Kad bi kazališni amateri bili samo ono
kako ih vide profesionalni glumci –„igrajuća publika” – već je i to dovoljno
da nam mogu biti zanimljivi.
(Berthold Brecht)
U subotu 11. srpnja 2020. održan je Stručno-znanstveni skup KAZALIŠNI AMATERIZAM U HRVATSKOJ u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture. Povod je zapravo bila 60. godišnjica festivala hrvatskih kazališnih amatera, a koji je začet kod nas u Rijeci 20-25. svibnja 1961. kojemu je domaćin tadašnje Amatersko kazalište „Viktor Car Emin” (Danas Kazališna grupa Viktora Cara Emina), u zgradi koje danas više nema, odnosno, postala je ruševina uglavnom zbog polustoljetnog nemara svih dosadašnjih gradskih uprava, a ona prva iz 1945-6. domogla se je te zgrade nacionalizacijom privatne imovine te se od 1993. kada je nad tim objektom izvršena denacionalizacija, do danas vodi sudski postupak glede povrata iste potomcima nekadašnjih vlasnika!(?) U svakome slučaju, osobno mi je drago što se je i ovom prigodom više puta spomenula Kazališna grupa Viktora Cara Emina kojoj sam već 28 godina umjetnički voditelj s obzirom na brojna sudjelovanja na državnim festivalima i mnoga priznanja za scenski izričaj.
Ovaj Stručno znanstveni skup vodila je mag. educ. croat. Martina Brumen, a održan je sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci, točnije trebao se je održati 28. ožujka, ali je odgođen zbog zaraznice Korona. No, svima je već valjda jasno sve o prijeporima glede „preporuka” i „obveza” Stožera za nacionalnu sigurnost RH u svezi javnog okupljanja, pače i održavanja ovoga stručno-znanstvenog skupa koji je, eto, održan, ali elektronički posredstvom Zoom platforme.
Vidjeli smo, dakle, i poslušali jedanaest izuzetno zanimljivih izlaganja vrstnih teatrologa, kazališnih kritičara, dramskih pedagoga i nekoliko voditelja kazališnih udruga, a svima nama bilo je omogućeno uključiti se u razpravu ili poslati mišljenje „chatom”. Istom, ovaj jedinstveni skup bio je organiziran uživo za širu javnost posredstvom Facebooka na stranici Hrvatskog sabora kulture, a financijski je pomoglo Ministarstvo hrvatske kulture te je u uvodu pozdravni govor održala doc. dr. sc. Iva Hraste Sočo, pomoćnica ministrice hrvatske kulture za međunarodnu suradnju i nekadašnja operna pjevačica HNK u Zagrebu.
Ovdje svakako vrijedi navesti tko su bili izlagači i koje teme su obradili, a koga više zanima, čitav petosatni skup snimljen je i može se pronaći na FB stranici Hrvatskog sabora kulture https://www.facebook.com/hrv.sabor.kulture/videos/279720236613018/?t=3
– Martina Brumen, mag. educ. croat., stručna suradnica za kazališnu, književnu i likovnu kulturu u HSK-u 60 GODINA FESTIVALA HRVATSKIH KAZALIŠNIH AMATERA
– Ozana Iveković, teatrologinja i dramska pedagoginja, prof. komparativne književnosti i filozofije KAZALIŠNI AMATERIZAM I NJEGOVE ULOGE U KULTURI
– dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, glumica, redateljica, teatrologinja AMATERIZAM KAO PROSTOR SLOBODE
– Iva Srnec, magistra kazališne režije i radiofonije, dramska pedagoginja KAZALIŠNI PROFESIONALNI I AMATERSKI UMJETNICI – spajanje dvaju svjetova
– dr. sc., dr. art. Mira Muhoberac, dramaturginja, redateljica, teatrologinja, prof. hrv. jezika i književnosti, dipl. komparatistica književnosti KODOVI I TIPOVI DRAMATURGIJE, REŽIJE I GLUME NA HRVATSKOJ AMATERSKOJ KAZALIŠNOJ SCENI
– dr. sc. Sanja Nikčević, teatrologinja i kazališna kritičarka ŠTO JE TO PORUKA DJELA I KAKVE PORUKE KAZALIŠNI AMATERI ŠALJU SVOJIM DRAMAMA
– Igor Ružić, kazališni kritičar AUTORSTVO KAO AUTENTIČNOST
– Tibor Martan, sveuč. specijalist dramske pedagogije, prof. pedagogije i dipl. etnolog DJEČJI KAZALIŠNI AMATERIZAM I FOLKLORNO PREDSTAVLJANJE
– Franjo Oreški, dramski voditelj, član KUD-a “Kaštel” Pribislavec AKTUALNO STANJE, PROBLEMI I POTREBE TE PRIJEDLOZI ZA POBOLJŠANJE SUSTAVA VREDNOVANJA NA SELEKCIJAMA U CILJU RAZVITKA KAZALIŠNOG AMATERIZMA U RH
– Nikolina Radmilo Pivčević, prof. eng. i hrv. jezika, doktorandica kulture i književnosti, članica KUU “Mosor” Gata 100 GODINA AMATERSKOG KAZALIŠTA U GATIMA
– Dejan Buvač, predsjednik Upravnog odbora HSK-a, Zajednice HKUU Međimurske županije i Kazališne družine “Štolcer” Čakovec, dramski pedagog “ONI TO DELAJU IZ LJUBAVI” – KAZALIŠNI AMATERIZAM U MEĐIMURJU
Suvišno bi bilo s moje strane objašnjavati spomenute teme u kratkim crtama, jer ih ima prilično, a unutar njih još je niz podtema, pače i pitanja. Ipak treba spomenuti da postoji razdvojnica pučkoga i urbanog kazališnog amaterizma, odnosno, suvremena kazališnog pristupa među amaterima što znači da bismo mogli uskoro dobiti dva državna festivala.
Pučki tip scenske igre, pače i sa folklornim elementima u scenskoj igri (pjesma, ples, narodna nošnja, itd…) zaista je od nacionalne vrijednosti kao tradicijski pristup temi jedne seoske ili rubne sredine, a osobito što u tim okolnostima sami glumci pišu tekstove ili, pak, obrađuju nekoja klasična djela znamenitih dramatičara, prilagođena svojoj sredini na satiričan način i osobito je zanimljivo kad se takve predstave rade na dijalektu.
Glede suvremena kazališnog pristupa, urbani amateri širom Hrvatske itekako danas koriste sve mogućnosti, e da bi vlastite tekstove ili „klasike” scenski obrađivali koristeći nova tehnološka pomagala kao što je ozvuka i rasvjeta, zatim razne scenske efekte, video-projekcije, ambijentalan pristup u nesceničnim prostorima, bez scenskih kulisa i nužno zacrtane kostimografije.
Iz navedenih razloga ona Brechtova misao koju sam namjerno naveo na početku ovoga članka, može se slobodno smatrati zastarjelom, s obzirom da kazališni amateri danas, pučki i urbani, odavno više ne „pate” od kompleksa niže vrijednosti kao „igrajuća publika” s minimalnim znanjem scenskog stvaralaštva, jer kazališni amaterizam, baš kao i sve druge stvaralačke grane na amaterskoj osnovi (ples, glazba, likovna umjetnost, književnost, itd…) itekako se razvijaju i važan su segment družtva koje drži do kulture, osobito temeljne stvaralačke, a to jest kulturni amaterizam.
Nadalje, osobno već duže vrijeme smatram da bi nama trebao još jedan državni festival na kojemu bi se natjecale predstave dječjih kazališnih skupina ili kazališta za djecu, naravno, ona na amaterskoj osnovi, kakvih imamo, ali možda nedovoljno ili su, na žalost, manje (pre)poznati u hrvatskome družtvu te su time i zakinuti glede vrednovanja i poticanja za daljnji rad. Naravno, sve ovisi (opet!) o novčanim mogućnostima Hrvatskoga sabora kulture, odnosno podpore Ministarstva kulture ili možebitnih darovatelja (sponzora i donatora). Na takvo promišljanje ponukan sam bio telefonskim pozivom prije pet-šest godina jednoga gospodina iz Zagreba koji me je nazvao i rekao da dolazi u Rijeku na tjedan dana te bi volio svoja dva sinčića odvesti na kakvu predstavu za djecu. Jako sam ga razočarao kad sam mu rekao da u Rijeci nema niti amaterskog niti profesionalnog kazališta za djecu osim Lutkarskog kazališta!
Eto nam dobrog materijala za razmišljanje koje čak niti ne postoji u okviru megalomanskog i rastrošnog programa tzv. „Rijeka EPK 2020”! Ako držim da bi u Rijeci trebalo uključiti „alarm”, onda to zaista mislim ozbiljno i s razlogom. Primjerice, Rijeka za razliku od svih većih gradova u Hrvatskoj (Zagreb, Split i Osijek) nema dramskih pedagoga nužno potrebnih za rad s mladima i djecom, sve se svodi na puku improvizaciju pojedinaca u kazališnim udrugama. Uobće se treba jasno i glasno upitati kakvi nam to kadrovi izlaze s diplomama sa riječkoga Filozofskog fakulteta, ako imamo „debelu prazninu” na području dramske pedagogije ili mislimo da nam takvo što nije niti potrebno, npr. u okviru tzv. „kurikuluma”, odnosno, obrazovnog uputnika?(!) Sve mi se čini, zapravo, da je u našem gradu sve uprto u stvaralaštvo tipa onih polupismenih zanatlija iz Shakespearove komedije „San Ivanjske noći” koji negdje na kakvu šumskom proplanku tajno pripremaju kazališnu predstavu o Piramu i Tizbi te se odmah posvađaju tko će glumiti Pirama, tko Tizbu, tko lava, a tko će u toj predstavi glumiti – zid!
Pisac ovih redaka imao je namjeru za ovaj stručno-znanstveni skup pripremiti predavanje o povijesti i razvoju kazališnog amaterizma u ovome dijelu Hrvatske (Primorsko-goranska, Istarska i Ličko-senjska županija), no, još koncem prošle godine zakasnio sam s prijavom, pa ćemo drugom prilikom objaviti nešto širi prikaz uza preglednu stručnu literaturu koja mi je dostupna. Na to sam ponukan doslovno nevjerojatnim siromaštvom kazališnog amaterizma u nas; npr. Istarska i Ličko-senjska županija rijetko ili doslovno nikada nemaju svoju smotru niti prijavljene predstave za državni festival, a Primorsko-goranska županija održava „smotru” na kojoj se jedva okupi tri-četiri kazališna ansambla uglavnom sa područja Rijeke i Krasice te povremeno ansamble iz Malog Lošinja, Bribira i Viškova, a već godinama nemamo ansambala iz Gorkog Kotara i našega „Riječkoga prstena” (npr. Kastav, Opatija, Crikvenica, Kraljevica i otoci). Tu bih se opet osvrnuo na spomenutu „debelu prazninu” na području dramske pedagogije, pa makar to nekome zvučilo provokativno, drzko i bezobrazno s moje strane. Dakle, prozivam!
Na posljetku u dodatnom foto-prilogu nalaze se fotografije najuspješnijih predstava na smotrama Primorsko-goranske županije tijekom posljednjih šest godina koje su naš kraj predstavljale na državnim festivalima i dobile niz zasluženih pohvala uz pripomenu da još uvijek ne znamo hoćemo li do listopada, s obzirom na zaraznicu Koronu i opetovane „preporuke” o zabrani javnog okupljanja, uobće uspjeti pripremiti predstave za smotru u listopadu i obljetnički 60. festival hrvatskih kazališnih amatera koji se treba održati tijekom studenog ove godine, a svoje predstave su prijavili riječki ansambli: Kazališna grupa Viktora Cara Emina, Teatar Scena i Dramska skupina Slovenskog doma Bazovica.
Slika 1. 2014. Teatar Scena, Rijeka: Alen Lorencin EUROPSKI NAKURNJAK
Slika 2. 2015. Kazalište JAK, Mali Lošinj: Robert Thomas ZAMKA
Slika 3. 2016. KG V. Cara Emina, Rijeka: Luko Paljetak GOVORI MI O AUGUSTI
Slika 4. 2017. Teatar Scena, Rijeka: Nikola Šubić PARALELE
Slika 5. 2018. KG V. Cara Emina, Rijeka: Siniša Posarić IZGUBLJENA SAVJEST
Slika 6. 2019. KG V. Cara Emina, Rijeka: Samuel Beckett IGRA
Siniša Posarić
