Ne ću početi kao mnogi pisci poruka „zamoljen sam da nešto napišem…”, jer me nitko nije zamolio, a osjetio sam potrebu podsjetiti vas na sam smisao kazališta kojega se dan obilježava 27. ožujka još od 1962. godine Gospodnje na prijedlog Međunarodnoga kazališnog instituta (ITI – International Theatre Institut) i to je prihvaćeno u cijelome svijetu od onih ljudi koji vole kazalište ili žive od kazališta i za kazalište.
Dvadeset godina nakon ustanovljenja te obilježbe i ja sam se posvetio glumi u jednome riječkom amaterskom kazalištu i ostao sam sve do danas, Nisam došao u nadi da ću možebiti postati veliki glumac, mene je tamo odvela osobna želja za učenjem i danas nakon tolikih godina, zamalo četiri desetljeća, mnogo sam naučio i još ima mjesta za učenje; vjerujte mi, ovo tvrdim s velikom radošću i osobnom željom za daljnjim odkrivanjem tajni unutar kazališnog stvaralaštva zajedno sa svojim ansamblom skromnih i odvažnih ljudi koji poput mene vole kazališnu umjetnost.
Samo treba vjerovati da će nas ova velepošast naskoro zaobići te da će nam se konačno otvoriti vrata dvorana za pripremu i nastavak proba na novim predstavama, a mi ćemo opet s radošću otvoriti vrata ljubiteljima kazališta, jer smo tu zbog njih, zbog naših gledatelja koji će odvojiti nešto vremena pogledati predstavu uživo i otići doma zadovoljni viđenim.
No, dobro, polazim od sebe; mogu dnevno pogledati pet-šest igranih slikopisa i još nekoliko nizanki posredstvom dalekovidnice ili ono što nam se nudi na međumrežju, a možda ću ubrzo posve zaboraviti što sam gledao, možda s pravom, jer je bilo „tanko” i „plošno”… No, kad sjednemo u gledalište nekakva kazališta i kada uđu glumice i glumci na scenu, onda je to ipak nešto posebno, ostaje u mislima i kadikad se vraća prisjećanje na odgledanu predstavu.
Dobio sam jednom priliku režirati predstavu i ostao sam u tome prepun vjere da su čak i kojekakve međusobne nesuglasice tijekom rada dio stvaralaštva. Dobio sam zatim priliku postaviti na scenu vlastiti tekst i osjetio sam dobrohotnu podržku ansambala s kojima sam radio, a to je za mene, skromna književnika, ipak velika stvar. Podsjećam, kazalištu me je odvela osobna želja za učenjem i još uvijek u meni ima mjesta za učenje, a nastavak slijedi nakon ukidanja zabrana okupljanja!
Vidite, spomenuo sam vjeru, nadu i ljubav u ovome nenaručenu tekstu, došle su gotovo same od sebe, pa pomislim opetovano na Genezija, glumca i kršćanskog mučenika, koji je živio na razmeđu III. I IV. stoljeća, a Rimljani su ga živa bacili zvijerima, jer se nije odrekao svoje vjere. O njemu ne znamo ništa više osim onih riječi Oblectat Arte Educat (Zabavljamo i umjetnošću podučavamo), a koje je od nekuda izvukao stariji hrvatski književnik dr. Vojmil Rabadan (1909–1988), istom proganjan nakon 1945. i kojemu je zabranjeno javno djelovanje, mada uobće nije bio politički djelatan; dakle nije smio režirati i objavljivati…
Naravno, uvijek se s pravom pitamo tko su ti ljudi koji zabranjuju nekome raditi, tko su, npr. oni koji izbacuju poput starih krpa kazališne umjetnike na ulicu, kao nedavno u Rijeci, gradu koji se je okitio krunom tzv. „EPK”? A žrtve ove bezobrazne i neljudske intendantske odluke jesu Olga Kaminska, operna pjevačica, i Lucio Slama, glumac Talijanske drame. Što, npr. njima sada znači Dan kazališta, osim gorkog osjećaja da više nisu potrebni na sceni kojoj su posvetili čitav svoj život?
Istom, najčešće siromašni kazališni amaterizam kada god puknu kojekakve krize družtva, među prvima postane žrtva toga istog družtva, iako niti u boljim vremenima nikada nema dovoljno materijalne te ine podpore za prave zaljubljenike u kazališnu scenu. Zaista, kakvo je to družtvo kada moraš nekakvim gradskim činovnicima navesti, npr. broj reflektora i kabela u dvorani za pripremu predstave, jer „pravila su takva” (činovnička)? No, kad počne predstava zaljubljenika, prst poniženja nestaje, ne smije se primijetiti, nemaju pravo na sućut…
Svjetski, međunarodni Dan kazališta nikoga ne obvezuje ni na što, to je samo jedan zarez u našim životima, tek malo, skromno prisjećanje na živu scensku riječ, na glumčad obasjanu reflektorima koja se trudi na otvorenoj sceni dočarati život koji nije njihov, a na to ih obvezuje ljubav onih gledatelja koji će baš zbog njih odvojiti nešto malo vremena i otići u kazalište.
Treba li čestitati Dan kazališta kazališnim umjetnicima ili im treba poželjeti barem dobro zdravlje i dosta snage za sve buduće scenske podvige, za ljepotu stvaralaštva kojom će pridobiti naklonost gledatelja? Da, treba, ali najveća im je čestitka malo poštovanja i puno gledalište.