U Hrvatskoj historiografiji tema plemićke obitelji Frankopan još uvijek nije dostojno obrađena. Temeljna radnja o ovoj obitelji još je uvijek ona Vjekoslava Klaića. Stoga sam se ponadao kako će to promijeniti projekt Primorsko-goranske županije, Putevima Frankopana.
Ugarsko natkraljevstvo ujedinjeno pod krunom Sv. Stjepana u hrvatskoj se historiografiji često neprecizno naziva Ugarsko-hrvatsko ili još netočnije Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. Također i hrvatski naziv Zrinsko-Frankopanske urote (njem. Magnatenverschwörung, mađ. Wesselényi-összeesküvés) neopravdano prešućuje Ferenca Nádasdyja. Iako prosječni Hrvat poznaje koju kiticu pjesme „Ustani bane“, zaboravlja se kako su mađarski i hrvatski narod živjeli relativno složno od 1102. do 1790. godine. Te koliko su Hrvati doprinijeli mađarskoj kulturi et vice versa. Potrebno je prisjetiti se dvora Matijaša Korvina uz koji su bili povezani Jan Pannonius te Ivan Duknović ili kasnijih Feliksa Petančića, Antuna Vrančića i Stjepana Brodarića. I dok se povjesničari često bave jalovim ideološkim poslom ostaci materijalne baštine koji se mogu povezati sa životom i djelatnošću Frankopana nestaju, oštećuju se ili propadaju bez ikakvih reakcija javnosti. Dovoljno je samo vidjeti kako izgledaju Gradec, Grižane, Bosiljevo ili Modruš. Neopaženo prolaze čak i relevantni znanstveni radovi o Frankopanima. Tako je prešućena i zanemarena ostala i inačica frankopanskog grba koju je još 1986. godine objavio mađarski povjesničar Rainer Pál u članku koji je objavio u časopisu Veszprém Megyei Múzeumok Közleményei (Saopćenja muzeja Vespremske županije) pod nazivom A Frangepán család címerváltozatai a XIV-XVI. században (Inačice grbova obitelji Frankopan od XIV.–XVI. stoljeća). Ovaj rad donosi pečate članova obitelji Frankopan pohranjene u Budimpeštanskom povijesnom muzeju (Budapesti történeti múzeum). Reproducirani su pečat Ivana V. Frankopana, hrvatskog bana (64. 365 BTM iz 1365/66. godine) te tri pečata njegovog sina i također hrvatskog bana, Nikole IV. (64.926 BTM iz 1424. godine, 64. 946 BTM i 64. 947 BTM iz 1428. godine). Ivanov pečat već je objavljen na tabli VI. u knjizi Klösza Györgya, A magyar királyi Országos Levéltár diplomatikai osztályában őrzött pecsétek mutatója objavljene u Budimpešti 1889. Ovu heraldičku prezentaciju primijetio je i Bartol Zmajić na pečatu Ivana V. s povelje u kojoj on i brat mu Stjepan vraćaju Rijeku Devincima (Grbovi Krčkih knezova, kasnije Frankopana, Krčki zbornik, Krk, 1970.). No on ju tumači kao osobni Ivanov simbol, što je opovrgnuto upravo Pálovom radnjom. Pálov iznimno važan heraldički i sigilografski doprinos u hrvatskoj je literaturi zabilježen u heraldičkoj bibliografiji Tomislava Galovića i Emira O. Filipovića. No njegove rezultate, koliko je meni poznato, koristi samo Marija Šercer u dva svoja rada. Jedan od njih je Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana, (objavljen u Modruškom zborniku, vol.2., br. 2., 2008.) u kojem prevodi Pálov opis pečata.
Na navedenim pečatima se nalazi heraldička prezentacija lava koji prednjim šapama drži vuka, a na glavi ima turnirsku kacigu kojoj se na čelenci nalazi krilo sa šestokrakom zvijezdom.
Ova heraldička prezentacija pred nas postavlja niz pitanja na koja treba odgovoriti.
Možemo li ovu prezentaciju prepoznati kao jednu od inačica Frankopanskog grba, a za što se zalaže Rainer Pál? Ili je ova prezentacija ograničena samo na pečat? Zašto se pojavljuje samo kod dvojice navedenih Frankopana? U kojem se kontekstu, tj. u kojem diplomatičkom materijalu ovi pečati nalaze? I naposlijetku što prikazana simbolika uopće predstavlja?
Iščekujući odgovore na ova pitanja možemo samo zaključiti da nas frankopanska baština upozorava da ju moramo podrobnije istražiti te na dostojan način prezentirati.