Urbanistički ostaci riječkog Starog grada, unatoč svojoj fragmentarnosti, i danas nam mogu ponuditi zanimljiv materijal za istraživanje.
Jedna od naizgled neuglednih kuća, Riječanima poznatija po ljekarni na Korzu, u svojoj strukturi čuva stariju građevinu.
U srednjem vijeku bila je uža upravo za širinu ljekarne. Noviji dio sagrađen je nakon što su zasuti barbakani i uklonjene gradske zidine.
Nekada se njezino glavno pročelje nalazilo na suprotnom kraju, na sadašnjem Trgu Riječke rezolucije, okrenuto prema bivšem augustinskom samostanu. U svojoj Povijesti Rijeke Kobler nam donosi podatak kako se na pročelju ove zgrade nalazio grb iz 15. st.
Njega više nema, ali ovaj značajan podatak pomaže nam da u sačuvanom masivnom kamenom portalu prepoznamo obilježja renesansne klesarske obrade. Kameni prozorski okviri na katu, iako tijekom kasnijih razdoblja prerađivani, nalaze se na svojim izvornim pozicijama i dokumentiraju ranije gabarite dvoetažne građevine.
Unutar ovih prozorskih okvira nalazi se epigrafski nalaz zanimljivog sadržaja. Iako nije jedini sačuvani natpis s građevina riječkog Starog grada, jedini je kojemu literarni izvor nisu uobičajeni religiozni tekstovi. Natpis glasi: Nemo sine crimine vivit. Izvor su mu Katonovi distisi, antičko djelo koje je zbog svoje moralne sadržine uključeno u korpus latinskih tekstova koji su u srednjovjekovlju služili za učenje latinskog jezika.
Distih glasi: Si vitam inspicias hominum, si denique mores: Cum culpant alios, nemo sine crimine vivit. MarkoMarulić nam u djelu „Stumačen’je Kata“ donosi prvi prepjev na hrvatski jezik: „Mnozi raskladaju druzih, a ne vide, ča sami zgrišaju, jere se ne svide.“ U prepjevu pak Dubrovčanina Marina Buresića stihovi glase: „Druzieh zled kad hoć’ riet’, život naš nevoljni htjej dobro razvodjet’, jer dobar nitko ni.“
Nisam sposoban prepjevati stihove no potrebno ih je prevesti da svima bude razumljiva njihova poruka: „Ako pogledamo živote i ponašanje ljudi koji gledaju u grijehe drugih uvidjet ćemo da nitko ne živi bez grijeha.“
Ova se misao odlično uklapa s porukom još jednog natpisa koji se nalazi ugrađen u zgradu Građevno projektnog zavoda, u Šporerovoj. Ova pseudo spolija izvorno se nalazila na nekoj od susjednih uklonjenih građevina. Na njoj se nalazi latinski natpis: A lingua dolosa libera me domine.
Tekst se pojavljuje u psalmu 119 (120) koji se koristi u Gradualu mise druge nedjelje nakon Duhova: Domine libera animam meam a labiis iniquis a lingua dolosa. U prijevodu bi to bilo: „Sačuvaj Bože dušu moju opakih usana i jezika prijetvornog“.
Nije stoga njegovo značenje da nas Bog sačuva od tuđih zlih jezika, već nas psalam upućuje da Boga molimo da svojim zlim jezikom ne povrijedimo vlastitu dušu. Nismo sigurni je li to ovako shvatio i arhitekt Emili koji je natpis ovdje ugradio.
Objema izrekama zajedničko je što govore o moralnom načelu neuplitanja u živote drugih i neosuđivanju njihovih grijeha.
I danas aktualne poruke.
dr.sc. Željko Bistrović/Primorski Hrvat