U riječkoj povijesti značajno mjesto zauzima 30. listopada 1918. godine. Po ovome datumu zvala se između dva rata i današnja ulica Frana Supila. Navedenog datuma su se u gradu dogodile masovne manifestacije ljudi koji su izašli na ulice slaveći prekid veza sa Austro-ugarskom i odlazak mađarskog guvernera. Ovog dana je talijansko Nacionalno vijeće (Consiglio nazionale italiano) izdalo proglas o pripojenju Rijeke Italiji. Prema talijanskoj historiografiji predstavnik talijanskog Nacionalnog vijeća proglas je sa balkona hotela Loyd na Danteovom trgu pročitao okupljenom narodu koji je aklamacijom prihvatio pripajanje Rijeke Italiji.
Brojne su fotografije navodnog plebiscita snimljenih na Korzu i trgu Dante. No zanimljivo je da nigdje nije fotografiran sam govornik na balkonu. Ako su već snimljene brojne fotografije tog plebiscita, kako su fotografi propustili dokumentirati ovako važan motiv? I kako to da na fotografijama s Danteovog trga gomila ljudi uopće nije usmjerena prema navedenom balkonu?
U talijanskoj iredentističkoj literaturi često se navodi da je tekst proglasa Talijanskog nacionalnog vijeća s balkona hotela Loyd pročitao Salvattore Belasich. No u riječkom glasilu „La Bilancia“ od 31. listopada 1918. godine stoji da je proglas pročitao Dr. Springhetti. No jedno je činjenica o čitanju proglasa, a drugo je tumačenje kako okupljena gomila predstavlja plebiscit ljudi koji su aklamacijom prihvatili proglas talijanskog Nacionalnog vijeća, tj. priključenje Italiji.
Pokušao sam sistematizirati sve fotografije koje su navodno snimljene 30. listopada. Prva koja me je privukla snimljena je na Rivi i usmjerena prema Gorupovom hotelu Europa i palači Rinaldi. Ova fotografija me privukla iz razloga što se na njoj nalazi nekoliko hrvatskih zastava. A jedna je upravo na palači Rinaldi. Nju je podigao Vjekoslav Rinaldi, član Narodne čitaonice riječke, Odbora za osnivanje hrvatske škole u Rijeci i jedan od jedanaest riječkih pretplatnika na Kuhačeve Južnoslavenske popijevke. A na kući su na predratnim fotografijama dokumentirana i dva reklamna natpisa zubara Leonarda Frischea, od kojih jedan na hrvatskom jeziku, te hrvatski natpis Peštanske banke. Po svemu sudeći naš je Vjekoslav bio hrvatskih osjećaja, te hrvatska zastava na njegovoj kući ne treba biti začuđujuća pojava.
Predmetna fotografija često je legendirana kao plebiscit 30. listopada 1918. No ista fotografija nalazi se na razglednici na kojoj se nalazi i ime autora – Francesca Slocovicha, broj fotografije 109 i potpuno drugačija legenda koja tvrdi da dokumentira proslavu rođendana kralja Vittoria Emanuela III koja se dogodila 11. studenog 1918., trinaest dana kasnije.
Različito legendiranje primijetio sam na još jednoj fotografiji istog događaja koja je snimljena na Korzu. O njoj se ne mogu usuglasiti niti dva ilustrirana talijanska lista, oba iz Milana, koji obavještavaju talijansku javnost o riječkim događanjima. Tako „La domenica dell Corriere“ od 1. prosinca 1918. godine fotografije s Korza potpisuje: „La dimostrazione dell’italianita di Fiume. – L’11 novembre – mentre erano ancora sotto l’effimero ma tirannico dominio croato – per il genetliaco del Re i cittadini di Fiume organizzarono un corteo di ventimila persone“.
„L’Illustrazione Italiana“ godina XLV, br. 48, od 1. prosinca 1918. donosi fotografiju s Korza potpisanu tekstom: „Il grande corteo del plebiscito per l’unione di Fiume all’Italia: 30. ottobre“. Radi se o istoj, ali izrezanoj fotografiji. Ljubopitljive čitatelje upućujem na zanimljivi detalj hrvatske zastave na zgradi stare pošte.
U potrazi za hrvatskim zastavama naišao sam na dvije fotografije snimljene istoga ovog 11. studenog 1918. Na njima se nalaze hrvatske postrojbe ispred katedrale Sv. Vida koje su se također pridružile proslavi rođendana talijanskog kralja. Ove fotografije daju nam pobudu da ovu proslavu ne promatramo samo kao izraz talijanstva Rijeke.
Tražeći na fotografijama hrvatske zastave primjetio sam da se na dvije fotografije koje su legendirane kao proslava rođendana talijanskog kralja, na kući Rinaldi više ne nalaze hrvatske zastave. Nju zamjenjuje talijanska zastava, kao i na hotelu Europa. No to nije moguće 11. studenog, jer su hrvatske zastave skinute tek nakon ulaska talijanske vojske u Rijeku 17. studenog 1918. godine, što nam potvrđuju i brojni zapisnici Narodnog vijeća Rieka-Sušak. Stoga smo zaključili kako su na predmetnim fotografijam retušem uklonjene hrvatske zastave i dodane talijanske.
Da ovaj retuš nije usamljeni primjer, svjedoči nam i fotografija snimljena 4. studenog 1918., na dan ulaska talijanskih vojnih brodova u riječku luku. U talijanskim arhivima sačuvane su fotografije ovog događaja koje su načinili službeni talijanski vojni fotografi. Jedna od fotografija dokumentira povorku na Korzu, a prikazuje doček talijanske mornarice organiziran od strane riječkih i sušačkih Hrvata, što potvrđuju i hrvatske zastave u povorci. Hrvatska zastava vidi se i na hotelu Royal, što je očekivano kada znamo da je hotel tada bio u vlasništvu Hrvata Josipa Milete. Na kasnijim razglednicama koje koriste ovu fotografiju hrvatska je zastava retuširana te je postala talijanska. No talijanskim falsifikatorima promakla je hrvatska zastava na kući Vuković.
Još jedna poznata fotografija koristi se s krivim potpisom, ilustrirajući navodni plebiscit, pa čak i doček D’Annunzija prilikom ulaska u Rijeku. Ona također prikazuje proslavu rođendana talijanskog kralja, a autor joj je opet Francesco Slocovich. Snimljena je iz dva kuta, no ona na kojoj su uočljivije hrvatske zastave u svim je medijima uvijek izrezana ili su preko hrvatskih zastava prelomljeni drugi motivi. Na ovoj fotografiji vidljive su hrvatske zastave na Gorupovom hotelu Europa, rotondi Franje Manasteriotija, kući Karletzky. Isti trg snimljen s druge strane, s pogledom na kuću Pauletić-Steffula pokazuje kako talijanska zastava u središtu motiva nije toliko velika i ne ističe se u okruženju drugih hrvatskih zastava.
Spornu fotografiju koristi riječki dopisnik Illustrazione italiana Orazio Pedrazzi u svome tenedencioznom članku „A Fiume italiana“. Sve spomenute krivo legendirane i retuširane fotografije ilustriraju upravo njegove novinske priloge. On kasnije postaje talijanski senator te veleposlanik Italije u Jerusalemu, Pragu i Madridu. A nakon Drugog svjetskog rata nastavljač talijanskih iredentističkih mitova o 30. listopadu. No ono što ga najviše kompromitira je to što je bio Capo Ufficio Stampa di Gabriele D’Annunzio “Fiume d’Italia”.
Svi dopisnici talijanskih novina i časopisa pišu tendenciozno, te su se kasnije istaknuli u D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke, stoga iz opravdanih razloga sumnjamo u njihovu objektivnost (Gino Berri – Corriere della Sera; Giulio Benedetti – Giornale d’Italia; Piero Belli – Popolo d’Italia; Armando Odenigo – Idea Nazionale; Luigi Ambrosiani i Luigi Michelotti – La Stampa). Njihova uloga je bila da ubjede talijansku i svjetsku javnost da nije Italija ona koja želi Rijeku, već da je Rijeka ona koja želi Italiju. Što je bio jedan od argumenata Titonija na Pariškoj mirovnoj konferenciji za priljučenje Rijeke Italiji.
No vratimo se mi navodnom plebiscitu i fotografijama koje ga dokumentiraju. Možemo zaključiti da za niti jednu fotografiju ne možemo pouzdano zaključiti da dokumentira događanja 30. listopada 1918. na riječkim ulicama. U talijanskoj iredentističkoj literaturi ovaj se događaj ilustrira i s tekstom proglasa od kojih se jedan nalazi na plakatu koji je tiskan u riječkoj tiskari Mohovich. Zanimljivo je za njega da se na njemu nalazi mjesec dana raniji datum, tj. 30. rujan. Antidatiran je i tipkopis proglasa koji je radi veće uvjerljivosti korigiran rukom, a koji se nalazio na rimskoj izložbi „Mostra della rivoluzione fascista“ (danas u Archivio di Stato u Rimu). On pak nosi datum 20. listopada. Jedini točno datirani proglas objavljen je kao ilustracija u listu Illustrazione italiana, a pisan je rukom. Te nas navodi na indiciju da su prije spomenuti antidatirani proglasi ustvari nastali kasnije.
Među krivo legendiranim fotografijama prepoznajemo i navodni doček talijanske mornarice 4. studenog 1918. Mnoštvo ljudi u riječkoj luci ispred broda Stocco nije snimljeno 4. studenog kada dolazi talijanska mornarica u Rijeku, već četiri dana kasnije i dokumentira povratak demobiliziranih vojnika i zarobljenika. Što potvrđuju i riječke novine „Il giornale“ od 8. studenog 1918. godine.
Doček talijanske mornarice snimljen je sa samih talijanskih brodova, te se na njima ne može primjetiti ovolika gomila ljudi kao 8. studenog. A opet je zanimljivo primijetiti da se na dočeku talijanske mornarice uglavnom nalaze hrvatske zastave.
Ustvari su hrvatske zastave na fotografijama snimljenim prije 17. studenog 1918. učestalije od talijanskih. A dokumenitrane su na brojnim fotografijama snimljenim prilikom dolaska brodova francuske mornarice 10. studenog 1918. te srpskih postrojbi 15. studenog 1918. godine.
Među drugima primjećujemo ih na kućama riječkih patricijskih obitelji Vranyczany i Troyer. Troyeri tek zaslužuju neki duži osvrt, a o Vranyczanyjima smo već ovdje pisali (https://www.primorskihrvat.hr/bastina/rijecki-pabirci-xviii-rijecki-ogranak-obitelji-vranyczany/). Hrvatske zastave na kući Vranyczany koje vidimo na ovdje prikazanoj fotografiji (MUO-019629/01: Ulazak srpske vojske u Rijeku, foto prof. Marčić) samo potvrđuju iznesene misli o Jurju Vranyczanyju mlađem kao značajnom hrvatskom rodoljubu. Iako se trag na hrvatske rodoljube u Rijeci pokušao zatrti, još uvijek ih je dovoljno sačuvano da se o Rijeci može napisati povijest malo drugačija od one koja nam je nametnuta.
