Grb obitelji Vranyczany

Članovi obitelji Vranjican sudjelovali su u protufrancuskim djelovanjima na Hvaru, te su prisiljeni pobjeći iz Starigrada u Zagreb. Nakon sloma francuske vlasti Šimun Vranjican (1762-1844.) doseljava se 1815. godine u Rijeku. Ovdje sa svojim sinovima stvara jednu od najjačih trgovačkih kuća u Banskoj Hrvatskoj, obogativši se trgovinom žita iz Bačke, Slavonije i Srijema te izvozom hrastovih dužica u Italiju i Francusku. Austrijsko plemstvo stječe 1829., a ugarsko 1837. godine. Prema ovome potonjem obitelj usvaja ugarsku inačicu prezimena.  U međuvremenu, 1832. primljen je u riječki patricijat. Kupovinom posjeda Rakitje kod Zagreba i Kastavske gospoštije stekao je uvjete za stjecanje plemićkog naslova viteza Carstva te njegova djeca stječu titulu baruna. Njegovi sinovi Ambroz ml. i Nikola osnovali su podružnicu očeve tvrtke u Karlovcu, Ivan Antun u Senju, a Juraj i Matija su pak ostali u Rijeci.

Među navedenima za hrvatsku je povijest najbitniji Ambroz mlađi (1801-1870.). Pripada najznačajnijim nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Jedan je od osnivača narodne čitaonice u Karlovcu 1838. Osnovao je 1844. prvo dioničko društvo u Hrvatskoj, koje se bavilo parobrodarstvom na Savi i Kupi, te je kupio prvi hrvatski riječni parobrod koji naziva „Sloga“. Ambroz je sudjelovao godine 1846. i u osnivanju Prve hrvatske štedionice. U godinama revolucije zajedno je s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim bio član narodnog odbora. Nakon što je Josip Jelačić osnovao bansku vladu imenuje Ambroza načelnikom financijskog odjela, na čelu kojega ovaj pokušava uvesti novu valutu pod imenom Križar. Predsjednikom Matice Ilirske bio je od 1851. do 1857. Vodio je i godine 1852. osnovanu trgovačku komoru u Zagrebu. Novčano je pomagao osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao i drugih nacionalnih kulturnih i gospodarskih institucija. Među zanimljivosti spada i to da je bio kum djetetu Ljudevita Gaja.

Povelja Slobodnoga i kraljevskoga grada Rijeke o dodjeli građanstva Šimunu Vranyczanyju 1831. godine
Juraj Vranyczany mlađi

Od riječkih je Vranyczanija kao istaknuti rodoljub najznačajniji pak Juraj Vranyczany mlađi (Rijeka, 30.1.1838 – Rijeka, 21.2.1925). Sin je Mateja, riječkog poduzetnika i brodovlasnika te Kristine Lupis, kćerke Kristofora Lupisa, Matejevog poslovnog partnera, iz konavoske linije obitelji Lupis (na ovom podatku zahvaljujem Viniciju Lupisu). Sa Lupisima su Vranyczanyji bili povezani i brakom Rachele Vranyczany s Antunom Franom Lupisom de Tihovac.

O Jurju Vranyczanyju se pisalo i govorilo umanjujući njegove nacionalne osjećaje i rodoljubne aktivnosti stoga što je bio članom više riječkih udruženja, među kojima su Naturwissentschaftlichen Club, Società filarmonica-drammatica i Casino patriotico. Tvrdilo se čak kako se obitelj fjumanizirala te postala dio neke fjumanske kaste.

Juraj Vranyczany, kao i drugi pripadnici obitelji, školovao se na hrvatskoj gimnaziji u Rijeci. Bio je predsjednik “Organizacije za unapređenje hrvatstva u Rijeci” osnovane 1905. godine kao i član „Odbora za osnivanje hrvatske škole u Rijeci“. Višegodišnji je predsjednik Narodne čitaonice u Rijeci. O hrvatskom rodoljublju riječkih Vranyczaniyja svjedoči i citat Bude Budisavljevića u knjizi Književno cvieće Lavoslava Vukelića: „Ne mogu premučati, da je Vukelić u viših razredih gimnazije drugovao još i s Antom Polićem, Hvaraninom, koji je tada razgranatom trgovinom poznatoga rodoljuba Vraničana upravljao, a žarkom ljubavi naroda i liepe mu knjige uz Vukelića pristajao.“ U riječkoj talijanskoj periodici Juraj je naveden kao predvodnik „partito croato“ ili „esponente  dei  croati  di  Fiume“.

Da se Juraj nikako nije fjumanizirao svjedoči i knjiga Zur Geschichte der Familie Vranyczany u kojoj obrađuje povijest svoje obitelji (dostupna na poveznici: Vranyczany). Knjiga je napisana na njemačkom jeziku, a tiskana u hrvatskoj tiskari Mirjam, riječkih oca kapucina. Da se fjumanizirao, kako tvrde gore spomenuti autori, vjerojatno bi ju napisao na talijanskome, a tiskao npr. u tiskari Mohovich. Ova njemačko-hrvatska kombinacija podudara se i s običajem u Vranyczanyja da svojoj djeci daju dvostruka, hrvatska i njemačka imena. Potvrđujući austrofilsko raspoloženju obitelji. 

U skladu s time treba promatrati i ženidbu za Josephine Beatrix Klaru Mollinary (koju „lokalpatriotski“ nastrojeni Riječani vole pisati u talijanskoj inačici imena  Giuseppina). Ona je kćerka Antona Mollinaryja von Monte Pastello. Po Mollinaryju je nazvana tvrđava na Monte Pastellu, sagrađena 1850-51. godine koja se tada još nalazila u Austro-Ugarskoj. Zbog toga je Mollinary odabrao ovaj pridjevak kada je podignut u barunski naslov.

Ovaj austrijski plemić i general, u hrvatskoj povijesti značajan je kao posljednji zapovjednik Vojne krajine te jedan od mogućih kandidata za hrvatskog bana. U svojoj zanimljivoj vojnoj karijeri istaknuo se u ratovima u Italiji. Tako se godine 1848/49. borio s generalom Radetzkym protiv Pijemonteza. Godine 1858. zapovijedao je brigadom u Milanu, a 1859. je branio Ankonu. Zapovjednik XIII. Zbora sa sjedištem u Zagrebu i zadnji zapovjednik Vojne Krajine postaje godine 1868.  Zbog svojih stavova o austrijskoj Velikoj Hrvatskoj bio je politički nepopularan među Mađarima (među kojima treba istaknuti ministra vanjskih poslova grofa Juliusa Andrássyja). Zbog toga nije  dobio vrhovno zapovjedništvo u vojnom pohodu na Bosnu, a nije niti postao hrvatskim banom, iako je bio jedan od kandidata.

Sve su ovo argumenti da i u Jurju Vranyczanyju prepoznamo jednog od onih austrofila, koje među bogatim riječkim Hrvatima primjećuju onovremeni talijanski političari.

Nacrt Jana Heskyja posjeda Vranyczanyjevih na Plasama

Zanimljiva je i veza s Johannom (Janom) Heskyjem, porijekom iz Češke. On je zabilježen  kao nadinžinjer Građevinskog okružja u Rijeci (Baubezirk Fiume) koji je tada potpadao pod Zemaljsku građevinsku direkciju u Zagrebu. Vranyczanyjima je projektirao obiteljsku grobnicu na Kozali te izradio nacrt posjeda na Cecilinovu. Današnji park na Mlaci nalazi se unutar opsega ovog posjeda. Posjedi Vranyczanyjevih nalazili su se i oko njihovih vila u kojima se danas nalaze sjedište Riječke nadbiskupije te Državni arhiv u Rijeci. Uz ostale nekretnine u Rijeci, očito je da su Vranyczaniji bili među najvećim posjednicima u Rijeci  u devetnaestom stoljeću.

Osim ženidbenih veza Vranyczanyjevih treba promatrati i one poslovne, koji svjedoče suradnju s drugim hrvatskim te srpskim porodicama. Tako su se prije Prvog svjetskog rata u obiteljskoj kući Vranyczany, koja se nalazila nasuprot stare Guvernerove palače, nalazile tvrtke riječkog trgovca Save Kolarovića (poznatog člana riječke Narodne čitaonice) i špediterska tvrtka M. Radmanovića.

U opširnom zborniku posvećenom obitelji Vranyczany Miljenko Smokvina donosi izvadak iz oproštajnog slova Jurju Vranyczanyju donesenom u Novom listu 1925. godine: „Praštajući se s ovim našim velikanom, osjećamo zebnju zbog grozne praznine, koja se javlja u našem narodnom društvu nesretnog grada smrću starih naših boraca.“ Autor spomenutog nekrologa bio je svjestan Jurjevog značaja i njegove rodoljubne osvještenosti. Nažalost, mi nismo, a praznina koja se spominje u ovom nekrologu nije niti do danas popunjena.

Željko Bistrović

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here